U Bosni i Hercegovini i dalje se radi mnogo, a živi teško. Iako su sindikalne inicijative u protekloj godini donijele pomake, poput povećanja najniže plate u Federaciji BiH na 1000 KM, radnici i dalje nisu ni blizu onome što bi se moglo nazvati sigurnim, dostojanstvenim i pošteno plaćenim radom
„Vrijeme iza nas donijelo je niz teških izazova za radnike. Nažalost, većina njih imala je negativne posljedice po njihova prava i interese“, kaže za BUKU Adis Kečo, šef Stručne službe Saveza samostalnih sindikata BiH. Podsjeća da je donošenjem novog Zakona o radu prije nekoliko godina došlo do „devastacije radničkih prava“, a brojni radnici ostali su bez kolektivnih ugovora, zarobljeni u nesigurnim radnim odnosima i niskim platama koje su se kretale između 400 i 600 KM.
Inflacija je dodatno urušila kupovnu moć, pa ni oni koji su ostali u zemlji ne uspijevaju da izguraju mjesec. Upravo to je, kaže Kečo, i motivisalo sindikate da insistiraju na povećanju minimalne plate – što je nakon duge borbe i ignorisanja prethodne vlasti, konačno ostvareno dolaskom nove Vlade Federacije.
Minimalac kao simbol, ali ne i spas
Odluka da minimalna plata iznosi 1000 KM, iako važan korak, nije ni blizu dovoljne, upozorava Kečo: „Sindikalna potrošačka korpa iznosi više od 3100 KM. Teško je očekivati da jedna porodica može dostojanstveno živjeti sa minimalcem.“
Poslodavci su povećanje plata dočekali s negodovanjem, pravdajući se visokim porezima i doprinosima. Kako bi im izašla u susret, vlast je izmijenila Zakon o doprinosima, rasteretivši ih za oko 13 posto po radniku. To je, kako navodi Kečo, samo prvi korak u sveobuhvatnoj fiskalnoj reformi koja bi se trebala okončati do kraja godine.
Realni sektor u najgorem položaju
Kada je riječ o granama u kojima su radnici najugroženiji, Kečo ističe realni sektor. „Tamo se zakoni često ne poštuju ili se vješto zaobilaze, radnici nemaju kolektivne ugovore i izloženi su pritiscima“, kaže on. Poseban problem predstavlja nedostatak zaštite na radu – akti o procjeni rizika ne postoje u većini firmi, a sve češće se dešavaju povrede na radu, pa i one sa smrtnim ishodom.
Sindikalno organizovanje nailazi na ozbiljne opstrukcije od strane poslodavaca, što direktno onemogućava kolektivno pregovaranje. „U takvim okolnostima, prava radnika zavise isključivo o dobroj volji poslodavca, a nažalost, ta volja često izostaje.“
Odliv radne snage bez presedana
Ono što posebno zabrinjava je masovni odlazak radnika – ne samo mladih, nego i iskusnih, školovanih kadrova. Kečo napominje da gotovo da nema sektora koji nije pogođen, a odlaze i čitave porodice.
„Nije lako napustiti svoju domovinu, ali ljudi to rade. I dok god se ne stvore stabilni uslovi, taj trend će se nastaviti. Nadamo se da će povećanje minimalne plate barem dio njih zadržati“, kaže on.
Dodaje da Savez samostalnih sindikata BiH ostaje spreman za dijalog i partnerstvo s vlastima i poslodavcima, ali i za borbu – ako prava radnika opet budu dovedena u pitanje. „Bez radnika, ova zemlja nema budućnost. I ne samo da ih moramo zadržati – moramo stvoriti uslove da ih jednog dana i vratimo.“
Izvor: BUKA
