Piše: Marija Augustinović, Radio Slobodna Evropa
Prijava konobarice protiv vlasnika kafića koji je gostima podvodio maloljetnu djevojčicu dovela je do presude kojom je zbog trgovine ljudima osuđen na petogodišnju zatvorsku kaznu.
U postupku pred Okružnim sudom u Banjaluci žrtvi je dosuđeno 7.500 maraka (oko 3.800 eura) naknade za nematerijalnu štetu.
Iako je taj predmet okončan prije nekoliko godina, ostao je među prvima i jedan od rijetkih u Bosni i Hercegovini u kome je sud, uz zatvorsku kaznu, donio i odluku o obeštećenju žrtve.
BiH nema djelotvoran sistem koji bi žrtvama omogućio obeštećenje te je ponovljen raniji zahtjev za uspostavljanje državnog sistema naknade štete, upozorava izvještaj Grupe eksperata Vijeća Evrope za borbu protiv trgovine ljudima (GRETA).
Bosna i Hercegovina je u tom izvještaju procijenjena kao zemlja porijekla, tranzita i odredišta za žrtve trgovine ljudima, a u periodu od 2022. do 2025. godine identificirano ih je 177, među kojima je bilo tri četvrtine djece.
Domaće i međunarodne organizacije godinama upozoravaju da žrtve trgovine ljudima u BiH teško ostvaruju pravo na odštetu. Jedan od razloga je to što sudovi rijetko odlučuju o zahtjevima za naknadu štete i upućuju žrtve na parnične postupke.
Emir Prcanović, iz organizacije Vaša prava koja pruža pravnu pomoć žrtvama trgovine ljudima, kaže da i u slučajevima kada sudovi presudama nalože odštetu to ne znači da će ostvariti pravo na obeštećenje.
“Mi smo imali oko 15 predmeta u kojima je naložena isplata naknade štete, ali se te presude ne mogu izvršiti. To je iluzorna pravda”, kaže on za Radio Slobodna Evropa (RSE).
Kao primjer navodi predmet okončan prije desetak godina, u kome je pravo na obeštećenje ostvarilo šest stranih državljanki, koje su bile žrtve seksualne i radne eksploatacije.
Prcanović ističe da im je presudom dosuđeno po 5.000 maraka (oko 2.500 eura), ali da novac nikada nisu dobile.
“Tokom hapšenja kod optuženih je pronađeno više od 300.000 maraka. Novac je oduzet i uplaćen u budžet BiH, dok su izvršni postupci pokazali da osuđeni formalno nisu imali imovinu iz koje bi se žrtve mogle naplatiti. Teško im je objasniti da su za godinu ili dvije eksploatacije dobile po 5.000 maraka, a da ni taj iznos nikada neće dobiti”, kaže Prcanović.
Prema podacima Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, tokom prošle godine evidentirano je 65 žrtava trgovine ljudima, što je gotovo udvostručeno u odnosu na godinu ranije.
Među žrtvama je bilo najviše djece.
‘Žrtve u vakuumu’
Za trgovinu ljudima u BiH propisane su kazne od najmanje pet godina do dugotrajnog zatvora. Također, predviđene su novčane kazne i oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.
Zakoni predviđaju i mogućnost da žrtve zatraže naknadu štete u okviru krivičnog postupka ili kroz građansku parnicu.
Bojana Ćosić iz Centra ženskih prava, koji pruža podršku žrtvama, kaže da sudovi i dalje često odlučuju da o obeštećenju ne odlučuju u krivičnom postupku, nego ih upućuju na parnicu iako su međunarodni standardi izbjegavanje dodatne traumatizacije.
“Za parnicu je neophodan advokat, a žrtve trgovine ljudima uglavnom nisu u mogućnosti da ga plate. Drugi problem je što parnični postupci u većini slučajeva traju mnogo duže od krivičnih”, kaže Ćosić.
I ona naglašava da, čak i kada dobiju presudu, do obeštećenja teško dolaze jer trgovci ljudima nemaju imovinu iz koje bi se šteta mogla naplatiti.
“Ako osuđeni nema sredstava žrtva ostaje u vakumskom prostoru. Mora pokrenuti izvršni postupak, ali se ni on ne može provesti ako nema imovine. Trgovci ljudima vrlo dobro organizuju kriminalne aktivnosti. Svjesni su da će, ako budu osuđeni, doći do oduzimanja nezakonito stečene imovine. Zato njome raspolažu tako da bude sakrivena, prenesena na druge osobe ili joj se jednostavno izgubi trag”, kaže ona.
Djeca najčešće žrtve
Djeca i dalje čine najveći broj identificiranih žrtava trgovine ljudima u BiH. Prisilno prosjačenje najzastupljeniji je oblik eksploatacije, a slijede radna i seksualna eksploatacija, navodi u izvještaju GRETA.
Posebno su ugrožena romska djeca, djeca bez roditeljskog staranja i ona bez pratnje na migrantskim rutama. U izvještaju se upozorava i na sve češće vrbovanje djece putem interneta i društvenih mreža, zbog čega vlastima preporučuje jačanje preventivnih programa i ranog prepoznavanja žrtava.
“Imamo porodice koje su iskorištavale vlastitu djecu. Slučajeve u kojima su očevi nudili seksualne usluge svoje djece kako bi prikupili dvije ili tri hiljade eura potrebne za nastavak puta. To predstavlja klasičan primjer seksualne eksploatacije djece radi sticanja finansijske koristi”, kaže Prcanović.
BiH nije uspostavila specijalizirani centar za djecu koja su žrtve trgovine ljudima, iako je to predviđeno strateškim dokumentima i preporukama međunarodnih organizacija.
“U jednom trenutku u BiH smo imali 430 maloljetnika bez pratnje. Upozoravali smo da ih treba izmjestiti u odgovarajući smještaj gdje bi se moglo utvrditi da li su bili zlostavljani ili iskorištavani na migrantskoj ruti. Na kraju godine u BiH je ostalo ih svega tridesetak. Niko nije postavio pitanje gdje je nestalo preostalih četiri stotine”, kaže Prcanović.
Vijeće Evrope traži od BiH da unaprijedi identiciranje djece žrtava, uspostavi specijalizirane ustanove za smještaj i osigura dugoročnu psihološku, socijalnu i pravnu podršku.
Ističe se potreba za boljom zaštitom djece bez pratnje i djece u pokretu, za koju upozorava da su izložena povećanom riziku od seksualne i radne eksploatacije te prisilnog prosjačenja.
Samo tri predmeta u kojima je dosuđena naknada štete za više od deset godina
Analiza Misije OSCE-a u BiH, objavljena krajem 2021. godine, obuhvatila je 141 predmet trgovine ljudima i srodnih krivičnih djela vođen između 2009. i 2020. godine.
Među 118 pravosnažno okončanih predmeta krivima je proglašeno 148 osoba, a samo u tri predmeta dosuđena je naknada štete žrtvama.
U vrijeme objavljivanja izvještaja OSCE-a nijedna od tih naknada nije bila isplaćena žrtvama, navodi se u analizi.
Iz Misije OSCE-a su za RSE naveli da nemaju informacije o tome da li su odštete do danas isplaćene.
Navode da su, usprkos pozitivnim pomacima, nakon objave izvještaja iz 2021. zabilježili samo jedan pravosnažno okončan predmet trgovine ljudima u kojem je žrtvi dosuđena naknada štete u okviru krivičnog postupka.
“To ukazuje da su prepreke identificirane u izvještaju i dalje u velikoj mjeri prisutne, uključujući nedovoljnu motiviranost za nosioce pravosudnih funkcija, nedovoljnu informisanost i pravnu pomoć žrtvama kao i kontinuirane poteškoće u izvršenju odluka o naknadi štete”, naveli su.
Kako se BiH bori protiv trgovine ljudima?
Sud Bosne i Hercegovine od januara 2020. do sredine ove godine izrekao je tri pravosnažne presude za trgovinu ljudima, uz ukupnu kaznu od 51 godinu i tri mjeseca zatvora te jednu novčanu kaznu od 10.000 maraka (oko 5.000 eura).
Iz ove institucije za RSE navode da ne raspolažu podacima o predmetima u kojima je žrtvama dosuđena naknada štete niti da li je ona isplaćena.
U Tužilaštvu BiH pak navode da djeluju u skladu sa Smjernicama za postupanje pravosuđa u predmetima trgovine ljudima, koje je krajem 2023. usvojio Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.
Ističu da je u toku više istraga, posebno u predmetima radne eksploatacije stranih državljana, ali da je upravo u tim slučajevima otežano ostvarivanje prava na naknadu štete.
“Strane žrtve nakon identifikacije i spašavanja žele što prije da se vrate u svoje zemlje. Zbog toga često ne podnose imovinskopravni zahtjev, niti je moguće obaviti vještačenje kojim se utvrđuju posljedice koje su pretrpjele, što je jedan od ključnih elemenata za određivanje visine naknade štete”, naveli su.
Fond za žrtve
U Smjernicama za postupanje pravosuđa u predmetima trgovine ljudima preporučuje se tužiocima da, već tokom istrage, prikupljaju dokaze potrebne za odlučivanje o naknadi štete, uključujući medicinska i psihološka vještačenja.
Sudijama je preporučeno da o tome odlučuju u krivičnom postupku, umjesto da žrtve upućuju na građanske parnice.
U tom dokumentu navodi se da pravo žrtve na obeštećenje ne bi smjelo ovisiti o tome ima li osuđenik imovinu. Preporuka je uspostavljanje fonda iz koga bi žrtve odmah bile obeštećene dok bi država naknadno potraživala iznos od osuđenih trgovaca ljudima.
Evropski sud za ljudska prava naglasio je u više presuda obavezu država da žrtvama trgovine ljudima osiguraju mehanizme za ostvarivanje naknade štete.
Zlostavljanja na migrantskoj ruti
BiH je godinama ključna tranzitna zemlja na zapadnobalkanskoj migrantskoj ruti prema EU, a broj migranata je godišnje dosegao i do 30.000.
Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), u prošloj godini ušlo ih je oko 14 hiljada.
Prema podacima Ministarstva sigurnosti BiH, u prošloj godini je među stranim državljanima koji su bili žrtve trgovine bilo 15 državljana Hrvatske, po dvoje iz Slovenije, Indije i Španjolske te po jedan iz Belgije i Francuske, dok za pet osoba državljanstvo nije utvrđeno.
Prcanović smatra da službena statistika ne odražava stvarno stanje i da je broj žrtava zasigurno veći.
Ističe da osobe koje su dobrovoljno krenule na put iz Indije, Afganistana ili drugih zemalja, i platile krijumčarima da ih prebace do Evrope, tokom puta nerijetko postaju žrtve trgovine ljudima.
“Kada ostanu bez novca, krijumčari od njih traže da ‘odrade dug’, prisiljavaju ih na prosjačenje, prodaju droge ili druge oblike eksploatacije. U tom trenutku to više nije krijumčareni migrant, nego žrtva trgovine“, kaže Prcanović.
Ističe da se u razgovoru sa migrantima, za koje se u početku smatralo da su samo krijumčareni, među 20-ak osoba utvrdi da su četiri ili pet potencijalno žrtve trgovine ljudima.
“Tokom prošle godine imali smo i više predmeta u kojima su bile državljanke Brazila, Indije i Kine. Zaključeno je da su žene dobrovoljno pružale seksualne usluge i protiv njih su pokrenuti postupci udaljenja iz BiH. Uvjeren sam da bi se, kada bi im se omogućili odgovarajuća zaštita i psihološka podrška, moglo doći do pokazatelja na trgovinu ljudima”, kaže on.
Dio zemalja regije uspostavio je državne modele naknade štete ili ih primjenjuje kroz postojeće fondove za žrtve drugih krivičnih djela, pokazuju publikacije.
U Sjevernoj Makedoniji je 2022. uspostavljen je državni fond za žrtve nasilnih krivičnih djela, a žrtve mogu tražiti naknadu u maksimalni iznosu od 5.000 eura.
U Hrvatskoj žrtve mogu ostvariti novčanu naknadu iz državnog budžeta, a nakon isplate država može potraživati novac od počinioca.
Srbija nema poseban državni fond za naknadu štete žrtvama trgovine ljudima, a žrtve se upućuju na građanske parnice, dok se naknade, kao i u BiH često ne mogu isplatiti.
