Nedavno prijavljeni slučajevi vršnjačkog nasilja u Mrkonjić Gradu ponovo su otvorili pitanje sigurnosti djece u školama i efikasnosti sistema zaštite. Lokalna zajednica i mediji raspravljaju o incidentu, a psiholozi upozoravaju da problem nije samo pojedinačan slučaj, već odraz dubljih strukturalnih i kulturoloških nedostataka od normalizacije nasilja u društvu do nepovjerenja u odrasle i institucije. Kad govorimo o vršnjačkom nasilju među djecom i zašto djeca ne prijavljuju odmah nasilje, Sonja Stančić, psiholog iz Banaluke i docentkinja Filozofskog fakulteta, katedre za psihologiju, kaže da je najdublji razlog osećaj usamljenosti u problemu i temeljno nepovjerenje u sistem zaštite, što je direktna posledica naše kulture poricanja.
“Prvo imamo stid i samooptuživanje, odnosno djeca internalizuju nasilje, vjerujući da su ona ‘drugačija’ ili ‘slaba’ i da su sama kriva za ono što im se događa. Normalizacija nasilja u društvu šalje im poruku da je njihova patnja nešto što se podrazumijeva ili da je to ‘normalan’ dio odrastanja. Tu je i strah od odmazde, odnosno boje se da će prijavljivanje samo pojačati agresiju nasilnika. Imamo onda i nepovjerenje u odrasle i institucije, jer djeca vide da odrasli često umanjuju problem rečenicama poput ‘to su samo dječije igre’, ‘moraš naučiti da se braniš’ ili ‘ne budi cinkaroš’. Kada odrasli ne reaguju dosljedno i zaštitnički, dijete gubi povjerenje i zaključuje da je sigurnije ćutati”, rekla je za BUKU Sonja Stančić.
Na pitanje koje psihološke posljedice najčešće možemo uočiti kod djece koja su preživjela vršnjačko nasilje Sonja kaže da su one dalekosežne i često ostavljaju trajne ožiljke, utičući na mentalno zdravlje i funkcionalnost u odraslom dobu.
“Anksioznost i depresija dovode do osećaja stalne opasnosti, beznađa i hroničnog stresa. Povlačenje i socijalna izolacija vode do gubitka samopouzdanja, nepovjerenje u vršnjake i odrasle. Tu je onda i somatizacija. Psihološki problemi se manifestuju kroz fizičke simptome (glavobolje, bolovi u stomaku, problemi sa spavanjem). Ne smijemo zanemariti ni autoagresivno ponašanje, a u težim slučajevima, samopovređivanje ili suicidalne misli”, pojašnjava Stančić.
KAKO PREPOZNATI PROBLEM?
“Ključne su nagle i neobjašnjive promjene u ponašanju, kao i odbijanje odlaska u školu (simuliranje bolesti), gubitak apetita ili prejedanje, noćne more, misteriozne modrice ili oštećenja odjeće, nagla povučenost od prijatelja ili razdražljivost”, pojašnjava Stančić i dodaje da reakcija mora biti trenutna i bezuslovna.
“Apsolutno vjerujte djetetu. Nema mjesta preispitivanju, sumnji ili umanjivanju problema. Odmah prijavite školi i insistirajte na konkretnom, pismenom planu zaštite”, smatra naša sagovornica.
Ona dodaje da svaka prepreka u prijavljivanju produžava traumatsko iskustvo i šalje djetetu poruku da je nevažno i nezaštićeno. To pojačava osjećaj bespomoćnosti i može dovesti do razvoja posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
Sonja smatra da odrasli moraju biti dosljedni, empatični i pokazati da će zaštititi dijete bez obzira na socijalni status nasilnika ili posledice. Treba jasno definisati šta jeste nasilje, kako bi ga djeca, roditelji i nastavnici prepoznali. Škole i institucije moraju imati jasne, brze i sprovedive protokole. Kada se nasilje prijavi, mora se vidjeti brza i pravedna reakcija.
Uloga roditelja, škole i zajednice u prevenciji vršnjačkog nasilja je ključna i nezamjenjiva.
“Trenutno sistem zatajuje jer ova tri stuba ne funkcionišu usklađeno, a često su i sami inficirani kulturom poricanja i normalizacije nasilja. Roditelji moraju graditi otvoren odnos sa djecom, učiti ih empatiji, zdravim granicama i nenasilnoj komunikaciji kod kuće. Važno je da i sami budu uzori u poštovanju drugih Škola mora biti sigurno okruženje sa nultom tolerancijom na nasilje. Potrebni su stalni preventivni programi, a ne samo ‘jednokratne radionice'”, dodaje ona.
Ističe da i zajednica mora odbaciti normalizaciju nasilja u javnom diskursu i promovisati kulturu uvažavanja i empatije.
“Upravo u manjim sredinama, gdje se ljudi bolje poznaju, preventivna strategija može biti još efikasnija, pod uslovom da postoji volja. Strategija bi uključivala lokalne mreže podrške, kao i uključivanje roditelja, nastavnika, sportskih trenera i djece u zajednički front protiv nasilja. Jako je važna zajednička posvećenost nultoj toleranciji, kao i jasna i javna poruka svih lokalnih lidera da se nasilje neće tolerisati.Tu je i važna saradnja sa lokalnom policijom i socijalnim službama”, dodaje ona.
Na pitanje na koji način raditi sa djecom koja su počinioci nasilja Sonja Stančić kaže da su sankcije neophodne da bi se postavila jasna granica da se zna šta je dozvoljeno, a šta nije dozvoljeno. Međutim, samo sankcije nisu dovoljne.
“Rad sa počiniocima mora uključivati razumijevanje uzroka, jer su nasilnici često i sami žrtve nasilja, zanemarivanja ili nedostatka pažnje i empatije. Nasilje je često naučen obrazac ponašanja. Važna je i edukacija o emocijama i učenje da se kanališe frustracija, bijes i tuga na konstruktivne načine, a ne kroz agresiju. Podjednako je važno raditi na razvoju socijalnih vještina, učenje empatiji, kao i poštovanje tuđih granica. Cilj je prekinuti ciklus nasilja, a ne samo kazniti dijete i izbaciti ga iz sistema”, smatra naša sgaovornica.
Direktorica škole u Mrkonjić Gradu gdje je prijavljeno vršnjačko nasilje je dala nepozivu ostavku i na neki način okrivila i medije, da je ona žrtva torture, a Sonja Stančić kaže da je ostavka direktorice nažalost, školski primjer kulture poricanja i prebacivanja odgovornosti.
“Umjesto suočavanja sa problemom i preuzimanja odgovornosti za klimu u školi i efikasnost protokola, došlo je do povlačenja i pozicioniranja sebe kao žrtve medijske torture. Mediji u ovakvim situacijama često imaju ulogu ‘katalizatora’ koji javno iznosi problem koji je mjesecima ili godinama bio gurnut pod tepih. Suočavanje sa problemom zahtijeva transparentnost, priznanje grešaka u postupanju i aktivan rad na rješavanju, a ne bežanje od odgovornosti”, pojašnjava naša sagovornica.
PORUKA RODITELJIMA KAKO PREPOZNATI VRŠNJAČKO NASILJE:
“Roditelji, budite prisutni, a ne samo fizički prisutni. Smanjite sopstvenu izloženost pasivnom nasilju u medijima i u javnom životu, jer normalizacija nasilja počinje u našim domovima. Obratite pažnju na promjene. Ako vaše dijete koje je bilo pričljivo postane tiho, ako se žali na glavobolje ili stomačne probleme svakog jutra pred školu, ako izbjegava druženje ili mu ‘nestaju’ stvari stanite i poslušajte ih. Vaša intuicija je moćan alat. Vjerujte svom instinktu i reagujte odmah. Ne čekajte da problem eskalira. Vaše dijete zaslužuje da odrasta u sigurnom okruženju, a naša je odgovornost da mu to obezbijedimo”.
(buka.ba /Maja Isović Dobrijević)
