Snijeg je ponovo pao i, kao i svake godine, iznenadio sve osim građana. Iznenadio je nadležne službe, komunalna preduzeća, putne operatere, lokalne i više nivoe vlasti. Iznenadio je sisteme koji bi, barem na papiru, trebali biti spremni. U stvarnosti – sve je po starom.
Prvi centimetri snijega bili su dovoljni da saobraćaj u mnogim gradovima i na regionalnim pravcima stane. Kolone, saobraćajne nezgode, zaglavljeni kamioni, otkazani polasci autobusa i vozova, kašnjenja na poslu i u školama. Na društvenim mrežama – snimci automobila koji ne mogu uzbrdo, nepročišćenih ulica, trotoara pretvorenih u klizališta. I opet isto pitanje: kako je moguće da nas snijeg svake zime zatekne nespremne?
Problem, naravno, nije u snijegu. Problem je u sistemu koji funkcioniše samo dok je vrijeme idealno. Čim padne snijeg, padne i iluzija da stvari rade. Zimska služba se aktivira kasno, mehanizacija je nedovoljna ili loše raspoređena, prioriteti su nejasni, a odgovornost razvodnjena između institucija. Dok se čeka da “neko drugi” reaguje, građani guraju auta, kasne na posao i snalaze se kako znaju.
Posebno su pogođeni oni koji nemaju izbora: radnici u smjenama, zdravstveni radnici, dostavljači, starije osobe, roditelji s malom djecom. Njima snijeg nije romantična slika zime, već prepreka koja direktno utiče na egzistenciju i sigurnost. A sistem koji bi trebao štititi najranjivije – opet zakazuje.
Svake godine slušamo ista opravdanja: „palo je previše snijega u kratkom vremenu“, „budžeti su ograničeni“, „ne možemo sve očistiti odjednom“. A svake godine zaboravljamo da je zima u Bosni i Hercegovini – normalna pojava. Nije elementarna nepogoda, nego predvidiva činjenica. Kao i to da će snijeg izazvati zastoje ako se ne planira, ne ulaže i ne preuzima odgovornost.
Snijeg će se otopiti, ceste će se očistiti, a problemi će se – kao i uvijek – gurnuti pod tepih do naredne zime. Do narednog „iznenađenja“. I zato naslov ostaje isti, bez obzira na godinu: snijeg je pao, a sve je po starom.
