Nedim Makarević, izvršni direktor Vijeća stranih investitora u BiH govorio je potpuno otvoreno u intervjuu za BHDijaspora.net
Razgovaralo se o stranim investicijama u Bosnu i Hercegovinu, ali i bh. dijaspori koja ima najveći interes ulagati u domovini. Ipak, dijaspora često nailazi na brojne prepreke kako bi se projekti realizovali. Dotakli smo se i “evropskog puta” naše domovine.
Makarević: Proevropske snage ne smiju biti reaktivne i defanzivne
Na čelu ste FICBiH – Vijeća stranih investitora u BiH. Možete li nam malo opisati djelovanje ove organizacije i dosadašnje rezultate?
FIC BiH okuplja lidere stranih kompanija koje posluju u BiH – iz sektora bankarstva, industrije, energetike, trgovine, IT-ja i građevinarstva. Kroz zajednički rad, zagovaramo reforme koje ne traže ideološki konsenzus već zdrav razum i efikasnu administraciju. Naša ključna uloga je da omogućimo dijalog između realnog sektora i političkih aktera – ali ne dijalog radi dijaloga već dijalog koji vodi promjenama.
U posljednjem polugodištu jasno smo pozicionirali FIC kao institucionalnog aktera, a ne samo savjetodavno tijelo. Inicirali smo izradu zakonodavnih komentara, uključili se u procese kreiranja propisa i dali konkretne prijedloge za uklanjanje barijera. Radimo na jačanju ekonomske diplomatije, povezujemo strane ambasade sa lokalnim vlastima, i organizujemo direktne susrete sa investitorima.
Posebno ponosno ističemo našu saradnju sa Centralnom bankom BiH, koja je omogućila kreiranje zajedničkih komunikacijskih okvira o finansijskoj stabilnosti. Kroz inicijative poput “FIC indeks reformske otvorenosti” ili “Policy Impact Office” unosimo novi, dinamičan pristup poslovnoj klimi u BiH. Naša strategija je da BiH postane prepoznata kao zemlja reformskog potencijala, a ne kao zemlja političke stagnacije.
Relativno kratko ste na poziciji izvršnog direktora. Predpostavljam da djelujete u “više pravaca”, obzirom na stanje u BiH. Koliko treba truda i vremena da se finalizira ulaganje i pokrene posao?
Vrijeme potrebno za realizaciju investicije u BiH je nerijetko duplo ili čak troduplo duže nego u uporedivim zemljama – poput Srbije, Crne Gore ili Sjeverne Makedonije. Najveći problem nije samo u zakonima već u njihovoj primjeni, neujednačenosti i sporosti administracije.
Naš FIC izvještaj pokazuje da strani investitor, i kada ima kapital, partnere i poslovnu ideju mora čekati mjesecima na dozvole, uvjerenja, suglasnosti i tumačenja. To ubija konkurentnost. Posebno otežavajući faktor je nepostojanje centralizovanog, digitalnog registra procedura – svaki kanton, općina, pa čak i pojedini službenici imaju različita tumačenja istog zakona.
Zbog toga smo razvili koncept investicijskog fasilitatora, kao institucionalne podrške stranim investitorima. FIC je pokrenuo i saradnju sa USAID-om i međunarodnim finansijskim institucijama na kreiranju platforme za “business navigation” – digitalne i ljudske podrške investitorima. Investicijska klima ne zavisi samo od makroekonomije već i od osjećaja predvidivosti, brzine i transparentnosti – to je naš fokus u narednom periodu.
Sigurno da naša dijaspora ima najveći interes ulagati u domovini. Koliko im se BiH otvara i ima li želje domaćih vlasti da nas naši ljudi iz vana razvijaju i ekonomski snaže?
Nažalost, često svjedočimo tome da dijaspora ima volju, ali nailazi na zid neorganizovanog sistema. Ljudi koji su decenijama gradili karijere u Njemačkoj, Švedskoj ili Austriji ne traže privilegije već red, efikasnost i zaštitu imovine. Umjesto da ih pozdravljamo kao investitore budućnosti, administracija ih još uvijek tretira kao “strane osobe” bez jasnog institucionalnog puta.
FIC BiH snažno zagovara dijasporu kao nosioca razvoja. Kroz rubriku “FIC-dijaspora” uveli smo novu paradigmu – povezivanje sa lokalnim biznisima, mentorstvo mladih, zajedničke platforme i formalnu zaštitu investicija. Pored kapitala, dijaspora donosi i znanje, disciplinu i tržišne veze koje ne možemo izgraditi unutar zatvorenog sistema.
Naši prijedlozi uključuju i poreske olakšice za reinvestirani dobitak, digitalne dozvole za dijasporu i pilot-zone “dijasporinih biznisa”. Potrebno je institucionalizirati ovu priču – kroz koordinaciju FIPA-e, ministarstava i FIC-a. Ukoliko domaće vlasti žele jaču ekonomiju, onda dijaspora mora prestati biti tema samo uoči izbora – i postati partner u razvoju, 365 dana godišnje.
Dio smo Evrope ali teško sistemski izlazimo na taj evropski put. Kolika je ekonomska vrijednost eurointegracije koja nam se i politički nameće i ima li želje u EU da nam istinski pomognu?
Ekonomska vrijednost eurointegracija je kvantitativno mjerljiva: prema analizi FIC-a i ekonomskih instituta, BiH bi mogla povećati svoj BDP za 2-3% godišnje samo ulaskom u jedinstveno tržište i implementacijom evropskih standarda. Ali to ne dolazi automatski – traži reforme, vladavinu prava, i političku stabilnost.
EU je više puta pokazala spremnost da pomogne – kroz IPA fondove, tehničku pomoć, olakšani pristup tržištu i političku podršku. Ali ključno je pitanje: da li mi znamo iskoristiti ponuđenu pomoć? Trenutno BiH koristi samo minimalni procenat dostupnih fondova zbog nefunkcionalnog sistema javne uprave, konflikata između nivoa vlasti i političkog kalkulisanja.
FIC zagovara “ekonomski pragmatizam” – da građanima i privredi objasnimo šta tačno znači EU integracija: niže cijene, više konkurencije, pravnu sigurnost, pristup investicijama, mobilnost radne snage. Eurointegracija ne treba biti samo politički ideal već ekonomski cilj sa konkretnim ishodima. Naša zemlja nema luksuz da bude neutralna po tom pitanju – tržište nam jasno pokazuje kuda želi ići.
Kod nas puno toga zavisi od politike. Imaju li šansu proevropske snage ispred onih koje to nisu?
Svaka zemlja koja je izašla iz tranzicije, korupcije i institucionalne nestabilnosti to je učinila zahvaljujući političkim snagama koje su imale jasnu viziju i hrabrost da provedu reforme. Proevropske snage, ako žele stvarnu šansu, moraju prestati biti reaktivne i defanzivne – i ponuditi konkretne mjere: manji porezi, digitalizacija, transparentnost budžeta, efikasan javni sektor.
FIC BiH ne ulazi u političku utakmicu, ali smo jasno na strani rješenja. Investitori ne pitaju ko je na vlasti – već koliko je stabilna vlast, koliko su institucije predvidive i da li se zakoni sprovode jednako za sve. Zato smo u našim komunikacijama prema vlastima uveli “matrix odgovornosti” – gdje ne pitamo “ko je kriv”, već “ko je nadležan i šta može uraditi”.
Ako se proevropske snage fokusiraju na rezultate, a ne na poruke, imaju šansu da preokrenu trenutnu inerciju. U tom smislu, potrebna je šira koalicija – ne samo politička, već i ekonomska i društvena, gdje i FIC ima važnu ulogu kao savjest tržišta i partner reformi.
