Prvi mjesec u 2026toj u Bosni i Hercegovini obilježila je kombinacija političke stagnacije, društvene napetosti i događaja koji su još jednom pokazali koliko je sistem krhak kada se suoči sa stvarnim problemima građana. Od vremenskih nepogoda, preko zakonodavne paralize, do upornog održavanja političkih privilegija – javni prostor bio je ispunjen simptomima dublje krize.
Kiša koja uvijek iznenadi sistem
Obilne padavine i snježni nanosi ponovo su paralizovali dijelove zemlje. Poplavljene saobraćajnice, klizišta i naselja bez osnovne infrastrukture postali su uobičajena slika svake jače kiše ili snijega. Iako su ovakve situacije odavno prestale biti iznenađenje, institucionalni odgovor ostao je spor, fragmentiran i reaktivan. Građani su se, kao i mnogo puta ranije, oslanjali na vlastitu solidarnost, dok su sistemska rješenja ostala u domenu obećanja.
Zakoni bez suštine
Parlamentarna aktivnost tokom mjeseca pokazala je svu dubinu zakonodavne nemoći. Umjesto fokusiranja na radnička prava, socijalnu sigurnost i borbu protiv korupcije, rasprave su se često svodile na proceduralna pitanja i politička nadmudrivanja. Ključni zakoni ostali su neusvojeni, dok su izmjene koje ne diraju stvarne probleme prolazile bez većih prepreka. Takav pristup dodatno produbljuje jaz između institucija i građana, koji sve češće zakone doživljavaju kao alat političkih elita, a ne mehanizam zaštite javnog interesa.
„Bijeli hljeb“ – privilegija koja ne prolazi
Posebnu pažnju javnosti izazvalo je ponovno odbijanje ukidanja tzv. „bijelog hljeba“ za bivše funkcionere. U trenutku kada penzioneri preživljavaju na ivici siromaštva, a radnici se bore za osnovna prava, zadržavanje ovakvih privilegija djeluje kao otvorena poruka otuđenosti vlasti. „Bijeli hljeb“ više nije samo administrativna mjera – postao je simbol sistema u kojem politička odgovornost prestaje onog dana kada mandat završi.
Društvo koje čeka promjenu
Zajednički imenitelj svih ovih dešavanja je osjećaj da se problemi ponavljaju, dok se rješenja uporno odgađaju. Nepogode razotkrivaju infrastrukturne slabosti, zakoni ostaju bez stvarnog učinka, a privilegije opstaju uprkos jasnom protivljenju javnosti. U takvom ambijentu raste nepovjerenje, ali i tiha odlučnost dijela društva da ne pristaje na normalizaciju nepravde.
Bosna i Hercegovina ulazi u naredni mjesec sa istim otvorenim pitanjima: koliko još kriza mora proći da bi sistem reagovao preventivno, a ne tek kada šteta već nastane? I koliko dugo će se javni interes gurati u stranu zarad očuvanja političkog komfora?
