Godina iza nas pokazala je da aktivizam u Bosni i Hercegovini nije nestao, ali jeste promijenio oblik. Nije to bila godina masovnih, dugotrajnih protesta koji mijenjaju političke tokove preko noći. Bila je to godina upornog, fragmentiranog i često iscrpljujućeg otpora, u kojem su građani, radnici, sindikati i inicijative branili elementarna prava – često bez podrške institucija, a ponekad i uprkos otvorenom ignorisanju.
Radnička borba: sindikati pod pritiskom
Jedan od najupečatljivijih segmenata aktivizma bila je borba sindikata, posebno u javnom sektoru. Rudari, komunalni radnici, zdravstveni i obrazovni radnici, državni službenici – svi su u jednom trenutku izašli s istim zahtjevom: dostojanstvena plata i poštivanje kolektivnih ugovora.
Pregovori s vlastima često su završavali bez rezultata, uz minimalne ponude koje nisu pratile rast troškova života. Sindikati su se suočavali s pokušajima razbijanja jedinstva, političkim pritiscima i zamorom članstva, ali su protesti, štrajkovi upozorenja i javni istupi pokazali da radnička borba i dalje postoji – i da je nužna.
Građanski aktivizam: od lokalnih borbi do sistemskih pitanja
Prošla godina bila je obilježena i lokalnim građanskim inicijativama – od borbe protiv netransparentnih urbanističkih odluka, preko ekoloških pitanja, do otpora privatizaciji javnih dobara. Iako često ograničene na lokalni nivo, ove inicijative pokazale su da se aktivizam u BiH sve više seli „odozdo“, tamo gdje su problemi najkonkretniji.
Istovremeno, građani su ponovo otvarali teme koje sistem uporno gura u stranu: rast cijena, nejednakost, siromaštvo, odlazak mladih i potpuni izostanak socijalnih politika koje bi štitile najugroženije.
Borba za prava žena i marginaliziranih grupa
Aktivizam protiv rodno zasnovanog nasilja i femicida dobio je snažniji glas. Protesti, javne šetnje i kampanje pokazali su da nasilje nad ženama više ne prolazi u tišini, ali i da institucije i dalje reaguju sporo, selektivno i često tek pod pritiskom javnosti.
Osobe s invaliditetom, nezaposleni, penzioneri i druge marginalizirane grupe nastavile su upozoravati na sistemsku nebrigu. Njihov aktivizam možda nije uvijek vidljiv u medijima, ali je prisutan – kroz zahtjeve, dopise, sastanke i uporno podsjećanje da prava postoje samo ako se primjenjuju.
Mediji i društvene mreže: prostor borbe i manipulacije
Društvene mreže ostale su ključno polje aktivizma, ali i prostor brzog zaborava. Kampanje se šire brzo, ali isto tako brzo nestaju iz fokusa. Tradicionalni mediji često su davali prostor protestima tek kada bi postali „previše vidljivi da se ignorišu“, dok su suštinska pitanja ostajala bez ozbiljne analize.
U tom kontekstu, nezavisni portali i aktivistički mediji igrali su važnu ulogu – ne kao neutralni posmatrači, nego kao platforme koje ne pristaju na tišinu.
Šta smo naučili?
Prošla godina aktivizma u BiH pokazala je tri stvari:
prvo, da problemi nisu pojedinačni, već sistemski;
drugo, da bez kontinuiranog pritiska nema promjena;
i treće, da aktivizam nije sprint, nego maraton.
Nije bilo velikih pobjeda koje se mogu slaviti, ali je bilo mnogo malih borbi koje su spriječile još veće gubitke. U zemlji u kojoj se nada često doživljava kao naivnost, aktivizam ostaje čin otpora – i dokaz da građani još nisu potpuno odustali.
