Digitalni arhiv Infobiro čuva brojne tekstove o legendarnom kapitenu kojem se ispunila želja da sa klupe odvede reprezentaciju na Mundijal, piše Mediacentar Sarajevo.
Kampanja koja je uslijedila, nakon što je Sergej Barbarez preuzeo nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine 2024. godine, bila je „haotična, emocionalna i povremeno iracionalna, što se i dalje čini kao najautentičniji opis samog bosanskog nogometa“, napisao je sportski novinar Saša Ibrulj, u autorskom tekstu za The Guardian, predstavljajući nogometnu reprezentaciju Bosne i Hercegovine. „Ipak, Barbarezova ekipa nekako je pronašla put kroz sve to, eliminirajući Wales i Italiju u dramatičnom doigravanju i plasiravši se na Svjetsko prvenstvo tek drugi put u historiji zemlje“.
Bivši kapiten reprezentacije, piše dalje Ibrulj, „godinama je čekao posao, toliko dugo da u međuvremenu nije nikoga trenirao“. „Igrao je profesionalni poker i uživao u penziji prije nego što ga je konačno kontaktirao Nogometni / Fudbalski savez Bosne i Hercegovine“, napisao je Ibrulj.
A Barbarez je odmah po završetku igračke karijere izrazio želju da postane selektor bosanskohercegovačke reprezentacije. Zavidnu igračku karijeru, koja je trajala dvije decenije, počeo je u ekipi Veleža, a onda je cijelu igračku karijeru proveo u Njemačkoj, gdje je igrao za Hannover 96, Union Berlin, Hansu Rostock, Borussiju Dortmund, Hamburger SV i Bayer Leverkusen. (Više puta je odbio poziv u njemačku reprezentaciju. „Nikada sebi ne bih oprostio da sam zaigrao za njih“, govorio je.) Upisao je i 47 nastupa za nacionalni tim.
U tom smislu, zanimljiv je pregled samo dijela Digitalnog arhiva Infobiro u kojem se mogu naći tekstovi o Barbarezu kao igraču, ali i kao selektoru. Za Dnevni avaz je, tako, krajem 2009. godine rekao kako mu je san da vodi reprezentaciju i kao selektor, te da mu financijski uvjeti nisu problem.
I na pitanje novinara Oslobođenja bi li prihvatio funkciju selektora nakon odlaska Miroslava Blaževića, ponovio je kako mu je to san.
„Biti selektor jedne države, pogotovo sa ovim igračkim kadrom, to bi zaista bilo ispunjenje snova. Ja sam spreman za taj moment“, rekao je Barbarez.
U međuvremenu je bio i u Nadzornom odboru HSV-a, posjećivao utakmice Bosne i Hercegovine, posvetio se porodici, uživao u svakodnevici i stvarima, kako je priznao, koje su mu „17 godina bile luksuz“, ali i bio DJ – kako u klubu jednog prijatelja u Hamburgu, tako i tokom Sarajevo Film Festivala 2010. godine, o čemu piše i Dnevni avaz.
Kritizirao je i stanje u nogometnom savezu, ističući da „voli reprezentaciju, igrače i navijače“, ali i priznao kako mu se „čini da je najpametnije da se skloni u stranu“. Objasnio je za Global i zašto nije bio izabran za selektora 2010. godine. (Taj posao povjeren je Safetu Sušiću, koji je kasnije odveo reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo u Brazil.)
„Problem je u politici. Nisam odgovarao jer sam mlad, motiviran, ambiciozan, željan uspjeha i popularniji kod navijača nego svi oni zajedno. Čini se da svi podjednako ne žele da Bosna i Hercegovina bude uspješna“, rekao je Barbarez.
Za dolazak na čelo reprezentacije i ispunjenje sna o kojem je pričao trebalo mu je 15 godina.
Status legende stekao igrajući za reprezentaciju
Kad je u aprilu 2024. godine preuzeo dužnost selektora, dio javnosti upozoravao je kako mu je prvi trenerski angažman – na klupi državne reprezentacije. No, u svakoj priči o njemu govorilo se o statusu legende koji je stekao igrajući za nacionalni tim.
O Barbarezu, u profilu koji je za Start krajem 2003. godine pripremio Ekrem Tinjak, piše da je „oličenje iskrenog Bosanca i Hercegovca“, ali i da je „fudbalski majstor i rođeni vođa“, kojem su nastupi za reprezentaciju bili obaveza, te da bez rodnog Mostara – jednostavno ne može.
„Na terenu sam pružao maksimum i trudio se da atmosfera bude na najvišem raspoloženju“, ispričao je Barbarez svojevremeno novinarima Nezavisnih.
Posebno je bio emotivan njegov oproštaj od reprezentativne karijere i toga su se navijači sjećali. Za Slobodnu Bosnu je u oktobru 2006. godine priznao kako mu je teško i da mu se nakon posljednje utakmice samo plače.
„Iskreno, sit sam svega, sit sam situacije u NS BiH i reprezentaciji, situacije u našoj zemlji. Sit sam toga da već godinama stojimo u mjestu, osjećam već duže vrijeme kada se okupimo da to nije ono što bi trebalo biti, da stanje u timu nije onakvo kakvo ja mislim da treba da bude, da uopšte ne stremimo ostvarenju nekog cilja koji mi igrači sanjamo“, rekao je Barbarez.
Gotovo dvije decenije kasnije, kad je došao na čelo reprezentacije kao selektor, mnogo toga se nije promijenilo, pogotovo ne situacija u Bosni i Hercegovini. Reprezentacija je, u međuvremenu, otišla samo na jedno veliko takmičenje.
Na poziciji selektora, Barbarezu je počelo loše. Osam utakmica reprezentacija je bila bez pobjede, debitiralo je u prvoj godini njegovog mandata 16 igrača, većina od njih uglavnom nepoznata bh. nogometnoj javnosti jer su rođeni u inozemstvu. No, Barbarez je insistirao da se, kako je rekao za Avaz, „nastavi put koji nije lagan i koji je dug“.
„Naravno da svako novi pokušava povući liniju od onoga što je bilo prije, pokuša uzeti najbolje stvari i sprovesti neku svoju viziju i ideju u cilj i djelo […] Bez discipline i odgovornosti za svoja djela nema ništa. Vraćanje ponosa, želje i osmijeha, to su naši prioriteti“, rekao je Barbarez.
Imao je i želju – plasman na veliko takmičenje, kako je to rekao i za Nezavisne novine u novogodišnjem broju uoči nastupajuće 2025. godine. Posebno je izrazio ponos zbog atmosfere i zajedništva koje je izgrađeno u ekipi.
„Naš tim danas diše kao jedno. Uspjeli smo ojačati identitet reprezentacije i, rekao bih, probuditi vjeru kod navijača, a to je za mene neprocjenjivo“, rekao je Barbarez.
Godinu kasnije, želja za odlaskom na veliko takmičenje postala je nešto više.
„Vjerujem u ovu ekipu, u rad koji smo do sada uradili i u mentalitet koji gradimo. Očekujem teške utakmice, ali i vjerujem da imamo snagu, karakter i kvalitet da se izborimo za ono što želimo“, rekao je za Oslobođenje.
Govorio je i o odnosu prema navijačima, ali i njihovoj podršci.
„Ta podrška mi mnogo znači. Osjećam je svaki dan i doživljavam je kao veliku odgovornost, ali i motiv. Uvijek sam bio dio ovog naroda i ove zemlje, i kao igrač i danas kao selektor. Ljudi prepoznaju iskrenost, rad i emociju, a to je nešto od čega nikada neću odstupiti“, obećao je Barbarez.
I nije odstupio, nego je, kako je to napisao i Saša Ibrulj za The Guardian, donio „iskrenost, emocionalnu povezanost i potpuni reset nakon godina disfunkcionalnosti u nacionalnoj reprezentaciji“.
„Nastavio je ponavljati istu poruku o strasti, ponosu i odgovornosti predstavljanja zemlje – i na kraju je to ova mlada ekipa apsorbirala. Nakon pobjeda u doigravanju nad Walesom i Italijom, njegov status je samo dodatno porastao. Pobjeda protiv Italije transformirala ga je od autsajdera koji je igrao poker u jednu od najvažnijih sportskih figura svih vremena u Bosni i Hercegovini“, zaključio je Ibrulj.
