Tranzicija bez ljudi je nasilje: ZBOR u Brezi okuplja otpor iz cijelog Balkana!

Na jesen će Breza, rudarski centar, biti mjesto susreta ljudi koji više ne pristaju da ih tranzicija zaobiđe ili zanemari. Neće to biti još jedan panel ili konferencija sa uvijek istim pričama. Biće to ZBOR – okupljanje rudara, radnika, seljaka, aktivistkinja i svih koji žele da se njihov glas stvarno čuje

ZBOR organizuje Združeni balkanski otpor i rad (ZBOR BiH 2025-12-14. septembar ) – neformalni kolektiv koji okuplja pojedince i grupe s Balkana i šire, povezane borbom protiv eksploatacije ljudi i prirode.

Na pitanja su odgovarali Dražen, Majda, Svjetlana, Claire, Christine, Dajana i drugi članovi, a odgovore koje su nam dali, na njihovu molbu, potpisujemo imenom pod kojim i djeluju – Organizacioni odbor ZBOR BiH 2025.

Zašto Breza i šta ova lokacija simbolizuju u kontekstu rudarske tranzicije?

Sudeći po onome što dopire iz domaćih i stranih krugova koji o njoj odlučuju, energetska tranzicija – koju neki nazivaju zelenom, iako sve više liči na maslinasto zelenu, imajući u vidu rast ulaganja u naoružanje i ratove – tretira rad i radništvo koji su izgradili ovu zemlju kao balast. Umjesto stvarne promjene, nudi tehnička rješenja bez ijedne riječi o istinskom uzroku krize – ekonomiji koja nije zasnovana na ljudskim potrebama, već na bjesomučnoj trci za profitom.

Ugalj se često predstavlja kao ključni problem, pa se zato govori o zatvaranju javnih rudnika. Istovremeno, šumsko i poljoprivredno zemljište prodaje se u bescjenje privatnim rudnicima, od kojih lokalne zajednice imaju samo štetu – zagađenje vode i zemljišta, te prekomjerno crpljenje izvora. Kakva je to tranzicija? Šta se zapravo spašava – planeta, čovječanstvo ili automobilska industrija Evropske unije?

Breza je rudarski grad. Ako ćemo o tranziciji, onda se ona mora voditi tamo gdje je stvarna, u gradovima uglja koji su nosili modernizaciju zemlje, a ne u sarajevskim, banjalučkim i mostarskim birokratskim krugovima. Samo tamo možemo postaviti prava pitanja – među njima i ono ključno: zašto se govori o tranziciji, parcijalnom i ograničenom procesu, a ne o korjenitoj društveno-ekonomskoj transformaciji? Sve je više glasova među klimatskim naučnicima da parcijalna rješenja nisu dovoljna jer je i problem totalan – problem je kapitalizam. Zašto onda i dalje pristajemo na tišinu koju diktiraju domaće i međunarodne elite?

A slogan “za rudare, zemlju i vodu”?

Slogan je rođen iz potrebe da se ujedine borbe koje se vještački razdvajaju. Zašto se stvara privid da su radnici i čuvari prirode u sukobu? Pobune seljaka i radnika bile su zajedničke i kroz našu istoriju. Vjerujemo da je danas na djelu strateško razaranje prirodnog saveza onih koji brane svoju zemlju i vodu od uništenja, i onih koji brane svoj rad i prava. Taj savez je prirodan jer se svi bore za dostojanstven život i zdravlje svojih zajednica.

Kome danas zapravo pripadaju ruda, zemlja i voda? Kako se to pravo koristi, a kako zloupotrebljava?

Kao što su nekada rasprodavane fabrike da bi na njihovim ruševinama nikli tržni centri ratnih profitera, danas se rasprodaju prirodna bogatstva. U uskim krugovima domaćih i stranih zvaničnika rasprave o državnoj imovini ignorišu činjenicu kome je to zapravo pripadalo – društvu, radnicima koji su to gradili. ZBOR u Brezi će podsjetiti i na to. Na nama je da se izborimo za pravo da odlučujemo o onome što nam je oteto.

Zašto ste umjesto konferencije izabrali format „Zbora“ i šta on donosi drugačije?

Klasičnih konferencija smo održali nakon rata da ne moramo niti jednu više sazvati bar pola vijeka. Sve što smo od njih imali i imamo jest da se najmanje o svemu pitaju oni od čijeg rada se sve to plaća, i konferencije i strategije i autoputevi i šta već ne.
ZBOR je, nasuprot tome, otvoren i narodan. Bio je to tradicionalni oblik okupljanja u selima, a kasnije i forma direktne demokratije u samoupravnom socijalizmu – zborovi radnih ljudi, građana, stanara. Danas nas uče da imamo pravo glasa jednom u četiri godine, a javne rasprave su blijeda sjenka onoga što su nekada bili zborovi – mjesta za otvorenu diskusiju i donošenje odluka.

Naš ZBOR želi to vratiti – prostor u kome se, poštujući jedni druge i principe slobode, jednakosti i solidarnosti, zajedno razgovara i odlučuje. Kombinovaće strukturisane razgovore sa gostima i otvorene diskusije sa svim učesnicima. Nadamo se da ćemo raditi i na Manifestu ZBORA – da zajednički dignemo glas protiv izrabljivanja, nasilja i uništavanja.

Ko sve treba da učestvuje na Zboru? Jesu li uključene i lokalne institucije?

Skup se održava uz saglasnost opštine Breza i otvoren je za sve. Namjeravamo informisati i susjedne opštine. ZBOR je mjesto da se saslušamo i razgovaramo – šta ne želimo, šta smatramo nužnim, koji su naši ciljevi.

Očekujemo učesnike iz Breze – iz rudnika i zajednice – kao i goste iz regiona i inostranstva: sindikaliste i aktiviste koji će govoriti o svojim iskustvima. Ponosni smo što dolaze i iz Rudarskog sindikata Velike Britanije, gdje su rudnici prošli nasilnu tranziciju pod vlašću Margaret Thatcher, što je bilo razorno za radništvo. To su ljudi koji su se srčano borili i poslije te društveno-ekonomske katastrofe nastavili raditi na očuvanju zajednica kroz mreže solidarnosti.

Rudnik mrkog uglja Zenica prvi ide ka zatvaranju. Sa sobom nosi nesigurnost za 530 radnika i tone uglja bez kupca. Kako vi vidite ovu situaciju? Imaju li institucije, prema vašem mišljenju, spremna rješenja?

Ako i imaju, ne znamo za njih. Radnici s kojima smo razgovarali kažu da ih niko ništa nije pitao, ni slušao. Naš stav kao organizatora je da se ta situacija ne smije ponoviti nikom u bh. rudnicima. A vidjećemo šta će reći učesnici ZBOR-a. Radnici nisu ni bolesnici ni ranjenici da ih neko “zbrinjava”, niti bi bh. privreda trebalo da snosi posljedice tranzicije koja dolazi kao odgovor na profitnu pohlepu razvijenih zemalja. Sve više izgleda da se ne spašava planeta, već globalni kapitalizam. Naročito što je, kako stvari sad stoje, sve opravdanija bojazan da nije u pitanju spas planete Zemlje nego spas globalnog kapitalizma i geopolitičke igre.

Šta za vas znači „pravedna tranzicija“ i ko bi o njoj trebalo da odlučuje?

Mi prvo moramo da se zapitamo šta uopšte znači tranzicija. Ko je donio odluku da se krene u ovu tranziciju? Ni o onoj prethodnoj nismo odlučivali – samo smo je prihvatili i završili praktično bez privrede i bez radničkih prava. Treba li nešto mijenjati? Da. Ali kako?

Pa da vidimo – šta to treba nama, svima nama koji živimo od svog, a ne tuđeg rada? Kako da dobro žive i poljoprivrednik i radnik? Kako da nam djeca budu zdrava, kako da sačuvamo prirodu? Kako da svi imaju zdravstvenu zaštitu i socijalnu sigurnost? Na koncu – kako da zaustavimo ovaj globalni pokolj?

O tome treba da se govori. Ne o tehničkim rješenjima, kao da su solarni paneli odgovor na sve i kao da je jedina promjena koja nam treba – tehnološka.

Da li tranzicija mora da znači samo zatvaranje rudnika i gubitak radnih mjesta ili može donijeti nove prilike?

Neosporno je da se privreda mijenja, ali mi i dalje ne znamo šta tačno znači tranzicija i šta ona zapravo donosi. Sve se podrazumijeva – zatvaranje rudnika, postavljanje solarnih panela i to je to. A šta je sa zajednicama koje su nastale oko rudnika? Kako će se mijenjati priroda rada? Šta to znači za radništvo i njegovo organizovanje?

Zašto se privatni kapital uvlači u energetski sektor pod izlikom izgradnje postrojenja za obnovljivu energiju? Hoćemo li završiti s potpuno privatizovanim sektorom koji koristi naše resurse za proizvodnju, a cijene formira prema tržištu van zemlje – pa nama šta ostane i po kojoj cijeni?

Šta znači za demokratske procese to što se i dalje koncentrisanje moći i bogatstva nastavlja – i lokalno i globalno?

To su samo neka od pitanja koja želimo otvoriti, jedni druge usmjeravati i savjetovati. Ključno je razbiti ovu doslovnu zavjeru ćutanja o procesima koji se odvijaju preko naših leđa. I prestati uzimati zdravo za gotovo sve što nam se servira kao neminovnost.

Nevjerovatno je da niko nikad ne pita – otkud odjednom ta tranzicija? I kako to da ste do prije godinu dana govorili o spašavanju planete, a danas govorite o bezbjednosti Evropske unije, naoružavanju i spašavanju automobilske industrije? Je li ovo tranzicija zelena ili samo maslinasto zelena?

Koje opasnosti vidite ako se tranzicija sprovodi bez uključivanja lokalnih zajednica i radnika?

Ako tranzicija bude nekritički prihvaćena i krojena mimo ljudi koji je treba nositi, krajnji ishod ne treba biti ni vidovit, ni naročito maštovit – mi smo već prošli jednu takvu tranziciju. Pogledajte, na primjer, privredu Sarajeva, gdje je to najjasnije vidljivo – gdje su TAS, FAMOS, ALHOS, UPI, UNIS, PRETIS, Feroelektro, gdje su HIDROGRADNJA i ZORA? Šta je niklo na mjestima njihovih pogona i skladišta? U šta su otišli certifikati – posljednji tragovi društvenog vlasništva?

Kako danas žive penzioneri koji su stvarali te društvene vrijednosti? Gdje rade mladi, na kakvim ugovorima, jesu li sindikalno organizovani?

Mi smo danas sušta slika propasti koju donose tranzicije vođene interesima kapitala i političkih moćnika, a ne potrebama ljudi.

Izvor: BUKA