Januarsko je popodne kada ekipa Detektora dolazi u Tuzlu i nalazi se sa Zijom u klubu “Zmajevo srce” – kafiću u kojem su radno angažovane osobe s Downovim sindromom. Zijo je završio s poslom u vrtiću, gdje radi kao kuhar, a u “Zmajevo srce” dolazi kao ispomoć, ali i da se druži s vlasnikom, uposlenicima i svima koji tu svrate da popiju kafu.
“Zmajevo srce” još uvijek je okićeno novogodišnjim ukrasima dok nam Zijo pravi kafu i govori kako uživa slobodno vrijeme provoditi na ovom mjestu. Danas je njegov život skladan, ali nije uvijek tako bilo.
Tokom dva dana koja je Detektor proveo s njim na različitim lokacijama, pričao je o svom životu.
Kada je počeo rat, Zijo je živio s roditeljima, šest sestara i bratom, koji je bio beba, u mjestu Skočić kod Zvornika. Tada je tu postojala velika romska zajednica, koja je živjela od poljoprivrede.
U julu 1992. godine, prisjeća se Zijo, igrao se sa svim sestrama ispred kuće, a glavnom cestom su prolazili vojni konvoji, kao i Crveni krst, te su djeci bacali slatkiše.
“Bošnjaci koji su tu živjeli, oni su već otišli iz sela, a mi smo jednostavno ovdje ostali jer smo smatrali da nas neće niko dirati, nismo nikome naudili. Ali nije niko predosjećao da će se nešto desiti”, govori dok stojimo ispred kuće u Skočiću u kojoj je nekad živio.
Zijo kaže kako ih je 12. jula 1992. godine komšija posavjetovao da se skupe u jednu kuću u selu, kako bi se osjećali sigurno, što su i učinili. Osim njegove, tu su bile i druge romske porodice iz Skočića.
Vodi nas do kuće u kojoj su se svi bili sklonili i opisuje da su vidjeli kako vojska prolazi kroz selo i čuli detonaciju.
“Potom se vraćaju i ulaze ovdje, baš u ovo dvorište, s dva kamiona. Dolazi vojska, ulaze u kuću, razvaljuju ova vrata – nisu mogli fino otvoriti, nego su ih razvalili. Počeli su nas udarati unutra i ružne stvari raditi – od silovanja, udaranja i tako dalje. Tražili su pare, oružje, zlato”, prisjeća se Zijo.
Kaže da su ih nakon toga izveli ispred kuće, gdje su ih nastavili maltretirati, a da je on, kao i sva druga djeca, bio uplašen i plakao. Njegova majka, koja je u tom trenutku bila pred porodom, tješila ih je.
“Mama me je držala, kao i ostale sestre i brata. ‘Nemojte plakati, nemojte, budite mirni’”, prisjeća se Zijo njenih riječi i dodaje da je vojska tada razdvojila muškarce od žena i djece, i da su ih stavili na kamione te uputili se u njemu tada nepoznatom pravcu.
Kaže da su u konačnici dovedeni u selo Malešići, gdje on odvodi i ekipu Detektora. Nakon više od 30 godina, ne može se sjetiti tačne lokacije na koju su tada bili dovedeni. Kaže da su ih po zaustavljanju počeli izvoditi iz kamiona i nastavili ih tući i maltretirati.
Zijo se prisjeća da je i njegova najstarija sestra bila silovana.
“Moju majku i brata su uzeli i odveli ispred kamiona i onda sam ja počeo plakati… Djevojka koja je u toj jedinici bila – za koju ću kasnije saznati da je to jedinica ‘Simini četnici’ – ona je mene uzela za ruku: ‘Nemoj plakati, haj’ sad ću ja tebe odvesti kod mame.’ I, naravno, ja sam prestao plakati. I onda je ona mene uzela za ruku i odvela ispred kamiona i rekla da stanem mirno. Ja sam stao mirno. I čuo sam pucanj i osjetio sam ubod nožem u vrat”, govori Zijo.
Toliko godina nakon događaja, Zijo ni sam ne zna kako je uspio preživjeti. Kaže da se nakon strijeljanja napravio mrtav, te da su ga uzeli za noge i ruke i bacili u jamu u kojoj su bili drugi ubijeni.
“Možda sam ležao nekih pet minuta, otprilike, i izvukao sam se preko mrtvih na drugu stranu jame. To je šuma bila. Čuo sam vrisak, pucanje, ali ja sam počeo da trčim kroz šumu, da pobjegnem. I naišao sam na jednu kuću, koja je već bila razvaljena i opljačkana. Onda sam tu jednu kutiju našao veliku, gdje sam se sakrio i spavao do sljedećeg jutra. Kad sam se probudio, izašao sam iz kuće. Na cesti nije se čula čak ni ptica u tom selu”, govori Zijo. U trenutku dok opisuje ovo, u Malešićima vlada tišina.
Narednog jutra, prema njegovim riječima, otišao je do jedne kuće, a dvojica vojnika su ga odvela do ambulante u Kozluku, gdje ponovo vidi vojnike koji su ih odveli noć prije. Djevojka koja ga je odvela na strijeljanje, previjala ga je u ambulanti. On dodaje da vojnici koji su ga doveli nisu htjeli tu da ga ostave, nego su ga prebacili do bolnice u Zvorniku, gdje ostaje do novembra 1994. godine pod zaštitom Ujedinjenih nacija (UN).
Njegov daljnji put odveo ga je i do Crne Gore, da bi se u konačnici vratio u Tuzlu, gdje je bio smješten u dječijem domu, a potom se školovao i zaposlio. Nakon rata pronađeni su posmrtni ostaci njegove porodice.
Sa Zijom odlazimo i na romsko groblje gdje su ukopani njegovi roditelji, brat i pet sestara. Još uvijek traga za jednom sestrom i kaže da se nada da će njegova duša i srce naći smiraj kada pronađe njene posmrtne ostatke i ukopa je.
U Tuzli nas upoznaje sa suprugom, sinom i kćerkom. Dok se igraju, on kaže da su oni danas izvor njegove sreće.
“Sve što se desilo kroz moj život, rat, taj dječji period i sve to me naučilo da ne treba mrziti. Mržnja samo donosi još više rata, više gladnih, više siromašnih, više svega, ali ne dobro. Tako da sam ja jednostavno mržnju bacio niz vodu. Nema je, kod mene ne postoji”, zaključuje Zijo.
Za zločin u Skočiću vodio se sudski postupak u Beogradu, ali brojni zločini počinjeni nad Romima tokom rata u BiH ne samo da nisu procesuirani nego javnost uopšte i ne zna da su su počinjeni.
Zbog toga je Memorijalni centar Srebrenica, u saradnji sa Udruženjem “Kali Sara” te BIRN-om BiH, započeo proces u kojem će se ovi zločini istražiti i dokumentovati kako bi se prikazala istina i obim stradanja Roma u proteklom ratu.
Izvor: Detektor
