Ombudsmeni za ljudska prava BiH odavno su utvrdili – ovo je diskriminacija. SNSD vlast nikada nije provela preporuke da primanja budu izjednačena. Ustavni sud BiH stao je na stranu politike i rekao da je situacija usklađena sa najvišim državnim pravnima aktom. I skupštinska većina prošle sedmice odbila je prijedlog da nepravda bude ispravljena.

ade isti posao, odgovornost im je ista, rade po istom nastavnom planu i programu, imaju iste norme časova, ali nemaju iste plate. Jedina razlika je što nešto stariji nastavnici i učitelji u Republici Srpskoj imaju završenu učiteljsku školu, stručni učitelji likovnog i muzičkog obrazovanja višu stručnu školu, dok mlađi, bolje plaćeni kadar čine prosvjetari sa visokom stručnom spremom. Ipak, uzmemo li u obzir mnogobrojne (zataškane) afere kupovine diploma i zapošljavanja mimo procedura, a po stranačkoj liniji, stanje na međunarodnim listama provjere znanja i mnoge druge slike prilika u obrazovanju, stručnost novog kadra koji generacije priprema za budućnost – naširoko bi se mogla analizirati.

Osim toga, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, na koji se pozivaju svi sudovi, ombudmeni i borci za ljudska i radnička prava, jasno propisuje – jednaka plata za jednak rad. Međutim, za ovo nisu čule sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbili su zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o platama zaposlenih u osnovnim i srednjim školama RS uz poruku da diskriminacije nema.

Međutim, nastavnici i učitelji u entitetu jesu diskriminisani još od 2006. godine, kaže Žurnalu nastavnik iz Čelinca Jugoslav Ilić, i svih ovih godina niko iz SNSD višedecenijske vlasti nije reagovao na javna upozorenja, žalbe i tužbe podnesene pravosudnim organima.

„U svom radnom vijeku, koji traje već 41 godinu, bio sam mentor kolegi sa visokom stručnom spremom, a plata mi je bila niža od njegove; bio sam predsjednik više komisija za prijem kolega sa VSS, koji su u startu imali veću platu“, govori i pokazuje dokumentaciju koju skuplja godinama.

U tim tomovima je i Preporuka Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine upućena Ministarstvu prosvjete i kulture RS 3. septembra 2024. godine. Učitelji i nastavnici požalili su se na niska i primanja niža od svježe „iškolovanog“ kadra, navodeći još tada da su razlike u primanjima od 200 do 400 KM.

„Uzimajući u obzir činjenicu da rade isti posao kao i zaposleni sa visokom stručnom spremom uz istu predanost poslu i isti obim rada, Ombudsmeni smatraju da nisu adekvatno i jednako plaćeni za svoj rad. Ombudsmeni su mišljenja da je zakonskim razdvajanjem koeficijenata (…) učinjena neposredna diskriminacija prema podnosiocima žalbe”, stoji u nalazu i mišljenju ove institucije.

Dokumentom je savjetovano izjednačavanje plata prosvjetnih radnika koji rade na istim radnim mjestima, a Ministarstvu naloženo da u roku od 30 dana od dana primanja Preporuke obavijesti Ombudmena BiH o realizaciji.

Kako tada, tako i danas. Prosvjetni radnici i dalje primaju neujednačene plate.

„Zakonodavna vlast je u više navrata bila upozorena na neophodnost promjena. Tokom skupštinskih rasprava u decembru 2025. godine, kao i u martu 2026. godine poslanici su izričito upozoravali da Preporuka Ombudsmena nije implementirana. Čak i tokom debate o rebalansu budžeta ovo pitanje je ponovo delegirano, što potvrđuje da su zakonodavci bili potpuno svjesni nezakonitosti kada su donosili sporna rješenja. Nadležne institucije nisu postupile po Preporuci. Štaviše, usvojena su nova normativna rješenja koja zadržavaju istu diskriminatornu strukturu. Ovo je školski primjer nepoštovanja vladavine prava“, ističe Ilić.

O ovome je na posljednjoj sjednici Narodne skupštine RS, održanoj prošle sedmice, govorio i poslanik SDS Nedeljko Glamočak. Vladajućoj većini ponudio je amandman na Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platama zaposlenih u školama i domovima u kojem je predložio da nastavnici i učitelji sa završenom učiteljskom školom, kao i stručni učitelji imaju koeficijent 30,16 kao i njihove kolege sa završenim fakultetima.

„Više sudskih postupaka je u toku, a postoji i Preporuka Ombudmena za ljudska prava u kojoj je konstatovano da postoji diskriminacija. Vrijeme je da amandman bude prihvaćen, kako bi nepravda bila ispravljena“, poručio je Glamočak.

SNSD vlast, kojoj zapravo i odgovara neobrazovano ili loše obrazovano biračko tijelo, sve je odbila. Stiglo je i obrazloženje iz fotelja onih koji žmire, prihvataju ili aplaudiraju na stotine miliona KM izvučenih iz raznih budžeta za potrebe porodičnih biznisa ili spašavanje onih kojima je diskriminacija dio većine dnevno izgovorenih rečenica:

„Skupštinska većina odbija amandman, jer su plate povećane i dobre su.“

Osnovna neto plata prosvjetnih radnika u RS sa visokom stručnom spremom iznosi oko 1.915 KM. Njihove kolege sa SSS i VSŠ imaju i niža primanja. Novim zakonskim izmjenama svim budžetskim korisnicima, uključujući prosvjetu, plate će od 1. avgusta porasti za predizbornih pet odsto.

The post JEDNAK RAD, RAZLIČITA PLATA: Diskriminacija učitelja i nastavnika u RS – po zakonu appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Za prvu fazu projekta planirano je 560.000 KM, a Ministarstvo finansija zaduženo je da obezbijedi sredstva za nabavku softverskog rješenja. Paralelno s tim, Generalni sekretarijat Vlade treba da sprovede postupak javne nabavke i realizuje tehnički dio projekta, prenosi Buka.

Kako je saopšteno, cilj socijalne karte je uspostavljanje jedinstvene i centralizovane baze podataka o socijalno-ekonomskom statusu građana, kako bi se efikasnije utvrđivalo ko ima pravo na različite vrste pomoći.

Prva faza podrazumijeva formiranje baze podataka o svim isplaćenim novčanim naknadama u oblasti socijalne, boračke, invalidske i dječije zaštite.

Planirano je da se projekat realizuje u tri faze, a u njegovu izradu biće uključene brojne institucije koje će morati dostaviti podatke i omogućiti njihovo povezivanje.

Ipak, socijalna karta u Republici Srpskoj već dugo postoji više kao obećanje nego kao konkretan sistem.

Zakon o socijalnoj karti usvojen je još u julu prošle godine, ali od tada nije bilo značajnijeg napretka. Ni u današnjem saopštenju Vlade nije precizirano kada bi sistem mogao biti u funkciji.

Stručnjaci su i ranije upozoravali da se radi o složenom i dugotrajnom procesu.

Profesor socijalne politike Ljubo Lepir isticao je za BUKU da izrada socijalne karte ne podrazumijeva samo tehničko povezivanje baza podataka, već i ozbiljnu reformu sistema socijalne zaštite.

Prema njegovim riječima, bez jasnog definisanja socijalnog minimuma i preciznih kriterijuma za dodjelu pomoći, postoji rizik da socijalna karta postane samo alat za kontrolu potrošnje, a ne mehanizam za stvarnu zaštitu najugroženijih.

Dodatni problem predstavlja i nedostatak pouzdanih podataka o siromaštvu. U Bosni i Hercegovini takve procjene se godinama ne objavljuju, što dodatno otežava planiranje socijalnih politika.

Zbog svega toga, i nakon današnje odluke Vlade, ostaje otvoreno pitanje da li će socijalna karta konačno donijeti red u sistem socijalnih davanja ili će ostati još jedan projekat koji se godinama najavljuje bez konkretnih rezultata.

The post Socijalna karta i dalje na početku, Vlada RS objavila šta se sada planira appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Imamo vrlo jasan, precizno utvrđen zakon koji će omogućiti rast mirovina u sljedećoj godini od 17 posto, što je također na nekoj povijesnoj razini. Naravno, ne mislimo da se time rješavaju svi problemi. Još će trebati povući puno poteza kako bi ta naša najugroženija populacija umirovljenika dostigla neki standard odgovarajući za život, ali u svakom slučaju pokazujemo da smo Vlada kojoj se može vjerovati – izjavio je premijer Federacije BiH Nermin Nikšić u prosincu 2025. godine.

A onda smo u siječnju, umjesto obećanih 11,6 posto, imali povećanje mirovina od 11,2 posto, jer objašnjavaju da tako statistika kaže, a u veljači je bilo “poravnanje” od 0,06 posto.

I potom je došao mjesec srpanj, resorni ministar Adnan Delić je u izjavama ponavljao kako očekuje povećanje mirovina između 5,8 i 6 posto, a onda je Upravni odbor Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje izračunao da povećanje mirovina ide za 3,5 posto, a na temelju podataka Federalnog zavoda za statistiku, piše Faktor.

Nekoliko dana kasnije oglasio se Delić kazavši da su ranijih 5,8 i 6 posto bile “samo projekcije”.

Dakle, s “povijesnih” 17 posto došlo se na 14 posto, pa će najniže mirovine, one stečene do 1. siječnja 2026. godine, s povećanjem od 23 KM iznositi 690 KM, a sada su 666,76 KM.

Pored ovih najnižih, postoje još niže mirovine zahvaljujući izmjenama članka 81. Zakona o MIO, čiji je predlagatelj bilo Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, a po uzoru na zakon u manjem bh. entitetu RS, pa starosna mirovina s 15 godina staža, a do 20 godina i 65 godina života sada iznosi 434 KM.

Osim toga, i da su mirovine povećane 17 posto ne bi se nikako moglo govoriti o povijesnom povećanju jer je povijesno bilo 2023. godine, u mandatu premijera Federacije Fadila Novalića, kada su mirovine povećane za 20,1 posto.

Te 2023. godine Vlada Federacije BiH najprije je povećala mirovine u siječnju za 11,1 posto. Potom su mirovine povećane u travnju za 5,15 posto, što je 16,25 posto. Zatim je Vlada FBiH 27. travnja donijela odluku o izvanrednom povećanju mirovina od 3,9 posto. Kada se sve zbroji, to je povećanje od 20,1 posto, što je svakako povijesno, odnosno najveće povećanje do sada.

The post Penzije za jul bit će uvećane za manje od obećanog appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Dok se Sarajevo ovih julskih dana suočava s visokim temperaturama, grijanje je stanovnicima glavnog grada posljednja stvar na pameti. Ipak, za korisnike više od 50.000 stanova i poslovnih prostora priključenih na sistem KJKP Toplane Sarajevo, ljeto donosi barem privremeno finansijsko olakšanje, jer su nakon završetka grijne sezone računi niži.

Među njima su i stanari zgrade u ulici Prvomajska 17–23, gdje za stanove površine nešto veće od 50 kvadratnih metara račun tokom ljetnih mjeseci iznosi oko 44 KM, umjesto oko 154 KM koliko plaćaju tokom grijne sezone. No, u njihovom slučaju problem nije samo u iznosu računa, nego i u kvalitetu usluge koju već godinama ne dobijaju u punom obimu.

“U mom stanu je tokom grijne sezone hladno više od polovine radijatora. Komšijama prekoputa ne rade radijatori u dnevnom boravku. Prinuđeni smo dogrijavati prostorije klimom i konvektorima, a i pored toga svi moramo plaćati punu cijenu centralnog grijanja”, rekao je jedan od stanara s kojim smo razgovarali pod uvjetom anonimnosti.

Prema informacijama i dostupnoj korespondenciji, problem grijanja u ovoj zgradi traje već godinama. Sastanci predstavnika resornog ministarstva, Toplana, upravitelja zgrade i etažnih vlasnika nisu donijeli rješenje, osim što je zaključeno da je za uredno grijanje potrebno sanirati, odnosno izmjestiti razvodnu mrežu centralnog grijanja koja prolazi kroz suterenske stanove. Takvu, vrlo skupu investiciju trebali bi finansirati etažni vlasnici.

Za stanare to u praksi znači da problem ostaje neriješen: radovi su preskupi, dogovor među etažnim vlasnicima teško se postiže, a računi Toplana stižu svakog mjeseca. Stanari su tražili i korekciju računa dok se problem ne riješi, ali su iz Toplana naveli da je eventualno umanjenje moguće tek nakon provjere kvaliteta usluge i mjerenja temperature u stanu.

Drugim riječima, za korekciju računa nije presudno to što pojedini radijatori ne griju, nego izmjerena temperatura u prostorijama – korisnici imaju pravo na umanjenje računa od simboličnih šest posto za svaki stepen ispod 20±1 stepen Celzijusa.

“Takvo stanje teško je objektivno utvrditi kada korisnici prostorije već dogrijavaju klimama i konvektorima”, ističu stanari.

Isključenje iz sistema nije tako jednostavno

Rijetki su se, nakon višegodišnjeg natezanja, uspjeli isključiti sa sistema centralnog grijanja.

“Isključila sam se sa sistema centralnog grijanja jer mi nisu grijali u sobama. Na početku su tražili da plaćam 40 posto cijene, ali to nisam uradila. Jedno vrijeme su iz Toplana insistirali da to plaćam, ali kasnije su prestali”, kaže nam jedna od stanarki.

Takva praksa naplate fiksnih troškova isključenim korisnicima ranije je već bila predmet postupka pred Konkurencijskim vijećem BiH koje je 2018. utvrdilo da su Toplane Sarajevo zloupotrijebile dominantan položaj primjenom tarifnih odredbi koje su omogućavale naplatu fiksnih troškova korisnicima isključenim iz sistema, te im naložilo da s takvom naplatom prestanu.

Međutim, rješenjem iz 2025. godine Konkurencijsko vijeće je obrazložilo i drugu stranu problema: korisnik može tražiti isključenje, ali Toplane ne moraju odobriti svaki zahtjev ako tehnički uvjeti to ne dozvoljavaju ili ako bi se time ugrozilo grijanje drugih korisnika. Navodi se i da zajedničke vertikale u starijim zgradama ne omogućavaju jednostavno isključenje pojedinačnih korisnika jer iste instalacije napajaju više etaža.

U zgradama poput Prvomajske 17–23, gdje instalacije prolaze kroz stanove i zajedničke dijelove objekta, upravo tehnički uvjeti mogu biti ključna prepreka za izdvajanje iz sistema.

Ovaj primjer samo je jedan od problema s kojima se suočavaju korisnici centralnog grijanja u Sarajevu – od kvaliteta usluge i obračuna po kvadraturi do ograničene kontrole potrošnje. Sve to posebno dobija na težini ako se ima u vidu da je sarajevski sistem centralnog grijanja, prema dostupnim cjenovnicima, jedan od najskupljih u Bosni i Hercegovini.

Istovremeno, sarajevske Toplane su od 2016. do 2025. godine ostvarile ukupnu dobit veću od 31 milion maraka. Samo je u 2025. godini preduzeće imalo više od 78 miliona KM prihoda i dobit od gotovo 3,9 miliona KM.

Prihodi i poslovni rezultat KJKP Toplane Sarajevo u periodu od 2016. do 2025. godine (Izvor: Akta.ba)

Uprkos tome, cijene grijanja u Sarajevu od aprila 2026. godine dodatno su povećane. Kako je, onda, preduzeće koje godinama posluje pozitivno tražilo i dobilo povećanje cijena, dok dio korisnika nema potpunu kontrolu potrošnje niti garanciju da će uslugu koju plaća dobiti u punom obimu?

Povećanje cijene uprkos milionskoj dobiti

Iz Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, kojim rukovodi ministar Mladen Pandurević, za InfoRadar su naveli da je Vlada KS odluku o povećanju cijena donijela “na osnovu analize Neovisnog stručnog tijela za kontrolu i verifikaciju cijena komunalnih usluga”.

“Važno je naglasiti da je Nadzorni odbor KJKP Toplane Sarajevo prvobitno predložio povećanje cijene od 5,84 posto. Međutim, nakon provedene stručne analize, Neovisno stručno tijelo zaključilo je da je za osiguranje stabilne i kontinuirane isporuke toplotne energije dovoljno povećanje od 3,79 posto za fiksni dio i 4,20 posto za varijabilni dio cijene tokom sezone grijanja”, naveli su iz Ministarstva.

Na pitanje da li su prilikom odlučivanja uzeti u obzir finansijski rezultati Toplana, odnosno činjenica da je preduzeće u periodu 2016–2025. ostvarilo više od 31 milion KM dobiti, iz Ministarstva nisu konkretno odgovorili. Nisu odgovorili ni na pitanje da li je razmatrana mogućnost da se dio finansijskog tereta rasta troškova preuzme kroz poslovanje preduzeća, umjesto kroz povećanje cijena za korisnike.

Iz KJKP Toplane Sarajevo, kojim rukovodi direktor Haris Džihanić (SDP BiH), do zaključenja teksta nisu odgovorili na pitanja o cijenama, kvalitetu usluge i načinu korištenja ostvarene dobiti.

Plaćanje po kvadratu ne motivira na štednju

Jedan od ključnih problema sarajevskog sistema grijanja jeste činjenica da veliki broj korisnika i dalje plaća grijanje prema površini stana, a ne prema stvarnoj potrošnji. To znači da iznos računa dominantno zavisi od kvadrature, dok korisnici imaju ograničenu mogućnost da potrošnju kontroliraju i kroz takvu kontrolu smanje troškove.

Nihad Harbaš, ekspert za energiju i klimatske promjene iz nLogic Advisoryja, smatra da je naplata po kvadratnom metru u Sarajevu “energetski, ekonomski, ali i moralno neopravdana i prevaziđena”.

“Tim modelom se ne motivišu korisnici na uštede. Kada je, naprimjer, u stanu prevruće, građani otvaraju prozore umjesto da zavrnu ventil, čime se skupi uvozni energent, prirodni gas, doslovno baca kroz prozor”, kaže Harbaš.

On upozorava da sistem ne prepoznaje razliku između zgrada koje su energetski obnovljene i onih koje su i dalje loše izolovane, niti nagrađuje korisnike koji ulažu u energetsku efikasnost. Drugim riječima, korisnik koji zamijeni stolariju ili živi u zgradi s boljom izolacijom može nastaviti plaćati po istom modelu kao i korisnik u energetski neefikasnom objektu.

Takav sistem, smatra Harbaš, stvara i unutrašnju nepravdu među korisnicima, jer oni koji energiju koriste racionalno praktično subvencioniraju one koji je rasipaju.

“Ovaj model naplate po kvadratu je u direktnoj suprotnosti i s EU direktivama, a pogotovo Direktivom o energijskoj efikasnosti koja promoviše individualno ili kumulativno mjerenje, na nivou zgrade, gdje god je to tehnički izvodljivo”, navodi Harbaš.

Međutim, prelazak na obračun prema stvarnoj potrošnji u Sarajevu nije jednostavan. Harbaš objašnjava da je u današnjim uvjetima prelazak na drugačiji model mjerenja često tehnički moguć, ali finansijski veoma zahtjevan i neisplativ bez ozbiljne sistemske podrške.

Najveći problem su starije zgrade građene od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća, u naseljima poput Alipašinog Polja ili Čengić Vile. U takvim objektima često ne postoji jedna ulazna cijev za stan na koju bi se mogao ugraditi centralni kalorimetar. Umjesto toga, kroz sobe vertikalno prolaze cijevi iz stana u stan.

“Da bi se ugradio klasični kalorimetar, bilo bi potrebno potpuno preurediti unutrašnje instalacije u zgradi i napraviti novi horizontalni razvod unutar svakog stana, što zahtijeva ogromne građevinske zahvate i velike investicije”, pojašnjava Harbaš, dodajući da su kalorimetri standard i obaveza samo u novogradnji, gdje svaki stan ima jedno mjerno mjesto na ulazu.

Ministarstvo: Tehničke uvjete ima 21.000 stanova

Iz Ministarstva navode da približno 21.000 stambenih jedinica u Kantonu Sarajevo ispunjava tehničke uvjete za ugradnju kalorimetara, ali da ih je do sada ugrađeno 7.177. Troškove ugradnje snose etažni vlasnici.

Iz Ministarstva dodaju da su spremni sufinansirati ove troškove i da svake godine izdvajaju sredstva za tu namjenu. Ipak, prema njihovim navodima, interes građana za ugradnju kalorimetara je nizak.

“Broj prijava na javni poziv bude veoma mali i novac planiran za ovu namjenu ostaje neutrošen”, naveli su iz Ministarstva.

Takav odgovor pokazuje da se odgovornost za prelazak na mjerenje stvarne potrošnje u velikoj mjeri prebacuje na etažne vlasnike.

Razdjelnici kao moguće, ali ne i jednostavno rješenje

Kao moguće rješenje za starije zgrade s vertikalnim razvodom spominju se razdjelnici toplote, odnosno uređaji koji se ugrađuju na radijatore i omogućavaju raspodjelu troškova unutar zgrade prema očitanjima po stambenim jedinicama.

Nihad Harbaš smatra da razdjelnici mogu biti tehnički realno i troškovno opravdano rješenje za zgrade u kojima nije moguće jednostavno ugraditi individualni kalorimetar, ali upozorava da se ne smiju uvoditi bez jasne metodologije.

“Stanovi u kolektivnom stanovanju razmjenjuju energiju kroz unutrašnje zidove. Ako korisnik u sredini zgrade potpuno isključi grijanje, njegov stan se neće smrznuti jer ga griju komšije odozgo, odozdo i sa strana. Stanovi na uglovima zgrade, na vrhu (pod krovom) ili iznad negrijanih podruma prirodno troše i do 40% više energije da bi postigli istu temperaturu kao stan u sredini zgrade”, objašnjava on, dodajući:

“Ako bi se naplata vršila 100% prema razdjelnicima, ti stanovi bi imali astronomske račune, što stvara socijalni konflikt unutar zgrade. Zato se moraju primjenjivati korektivni faktori (koeficijenti položaja stana), ali tek nakon realizacije mjera energijske efikasnosti, odnosno termoizolacije vanjske fasade, pa i prozora.”

24-satno grijanje bez utopljavanja može značiti veću potrošnju

Jedna od najavljenih promjena u sarajevskom sistemu centralnog grijanja jeste i mogućnost uvođenja 24-satnog grijanja. Iz Ministarstva navode da je pilot-projekat pokrenut pred kraj 2025. godine, te da se trenutno obrađuju i analiziraju prikupljeni podaci.

Ističu da određeni broj građana izražava protivljenje takvom režimu grijanja, te upozoravaju na preliminarne rezultate.

“Oni pokazuju da bi uvođenje ovakvog režima grijanja u starijim objektima bez adekvatne termoizolacije i s dotrajalom stolarijom moglo dovesti do značajno veće potrošnje energije”, navode iz Ministarstva.

U skladu s važećom uredbom, grijna sezona u Kantonu Sarajevo traje od najkasnije 15. oktobra do najranije 15. aprila, u zavisnosti od vanjskih temperatura, dok je dnevni režim zagrijavanja propisan od 6 do 22 sata. Ministarstvo trenutno radi na pripremi nove uredbe kojom bi se stvorio pravni osnov za mogućnost uvođenja 24-satnog grijanja.

Nihad Harbaš mogućnost uvođenja 24-satnog grijanja ocjenjuje nepotrebnom, te smatra da se reforma sistema ne može svesti samo na promjenu režima grijanja ili ugradnju pojedinačnih uređaja, nego mora početi od smanjenja potrebe za energijom.

Prema njegovoj ocjeni, Kanton Sarajevo bi, uz podršku međunarodnih finansijskih institucija, morao pokrenuti ozbiljan program energijske sanacije, odnosno utopljavanja stambenih zgrada. Bez smanjenja potrošnje na nivou samog objekta, nijedan model naplate ne može građanima donijeti suštinski niže račune.

“Potrebno je zakonski propisati i olakšati ugradnju razdjelnika i termostatskih ventila u starijim zgradama, ali uz obaveznu primjenu jasne i transparentne metodologije i korektivnih faktora za položaj stana, kako stanari na uglovima i zadnjim spratovima ne bi bili kažnjeni”, navodi Harbaš.

Sistem zavistan od uvoznog gasa

Širi problem sarajevskog sistema grijanja je i zavisnost od prirodnog gasa. Harbaš upozorava da Sarajevo mora smanjiti zavisnost od uvoznog energenta i diverzificirati izvore toplote.

To, prema njegovom mišljenju, podrazumijeva integraciju velikih toplotnih pumpi, korištenje otpadnih voda, pitkih i podzemnih voda, geotermalnih izvora, otpada, veću upotrebu biomase u prigradskim kotlovnicama, kao i razvoj solarno-termalnih sistema.

“Ono bez čega sve navedeno nema smisla jeste diverzifikacija izvora energije i uvođenje obnovljivih izvora. Sarajevo mora smanjiti stopostotnu zavisnost od uvoznog prirodnog gasa”, zaključuje Harbaš.

The post Toplane u plusu, računi sve veći: Kako Sarajlije plaćaju sistem koji ne mogu kontrolirati appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Rezoluciju je predložio Domovinski pokret, stranka radikalne desnice u Hrvatskoj i partner u vladajućoj koaliciji predvođenoj Hrvatskom demokratskom zajednicom (HDZ), nakon što su dvije stranke prošle sedmice usaglasile njen konačni tekst.

U dokumentu se navodi da Hrvati u Bosni i Hercegovini “ne ostvaruju u potpunosti svoju ustavom zajamčenu konstitutivnost” i da se ne mogu smatrati potpuno ravnopravnim s druga dva konstitutivna naroda.

Hrvatski sabor zato poziva Vladu Hrvatske da nastavi pružati političku podršku reformama koje bi omogućile da svaki konstitutivni narod bira svoje “legitimne predstavnike”.

Među modelima kojima je data podrška nalazi se i prijedlog o uspostavi zasebne izborne jedinice za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH, zahtjev koji godinama zagovaraju HDZ BiH i Hrvatski narodni sabor u Bosni i Hercegovini.

Sabor je u rezoluciji osudio i ono što je nazvao “izbornim inženjeringom” i preglasavanjem Hrvata pri izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH, delegata u domovima naroda i drugim institucijama vlasti.

Vlada Hrvatske pozvana je da koristi političke, pravne i diplomatske mehanizme unutar Evropske unije i međunarodnih organizacija radi zaštite interesa Hrvata u BiH.

Dokument je usvojen manje od tri mjeseca prije opštih izbora u Bosni i Hercegovini, zakazanih za 4. oktobar, a dolazi u vrijeme ponovnih rasprava o izmjenama Izbornog zakona BiH.

Najveći politički spor u BiH godinama predstavlja izbor hrvatskog člana Predsjedništva, institucije koju čine tri člana, Bošnjak i Hrvat iz Federacije BiH i Srbin iz Republike Srpske, kao predstavnici konstitutivnih naroda.

Hrvatske stranke okupljene oko HDZ-a BiH, te uz podršku i vladajuće koalicije u Hrvatskoj, osporavaju izbor Željka Komšića, tvrdeći da je za tu funkciju biran pretežno glasovima bošnjačkih birača.

Svi dosadašnji pregovori bh. političkih lidera o izmjeni izbornog zakonodavstva završeni su bezuspješno.

Posljednji razgovori o izmjenama Izbornog zakona BiH i djelomično Ustava BiH, početkom 2022. u Neumu, održani uz posredovanje Sjedinjenih Država i Evropske unije, okončani su bez rezultata.

Najspornija pitanja su izbor članova Predsjedništva BiH i izbor u parlamentarne domove naroda o čemu su stavovi hrvatskih i bošnjačkih stranaka godinama suprotstavljeni.

The post Hrvatski sabor usvojio rezoluciju kojom podržava posebnu izbornu jedinicu za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Riječ je o redovnom i zakonom predviđenom modelu funkcionisanja zdravstvenog sistema, kroz koji osigurana lica ostvaruju pravo na lijekove sa pozitivne liste.

Prema podacima koji se odnose na zaključene ugovore sa apotekama, ukupna vrijednost ugovora je oko 5,45 miliona konvertibilnih maraka. Apoteke u javnom vlasništvu zaključile su ugovore vrijedne gotovo 700 hiljada, dok su privatne apoteke zaključile ugovore vrijedne preko 4,7 miliona konvertibilnih maraka.

To što Zavod zdravstvenog osiguranja TK izdvaja sredstva apotekama nije sporno. Osigurana lica imaju pravo na lijekove koji se nalaze na kantonalnoj Listi lijekova, koju na prijedlog ministra zdravstva donosi Vlada Tuzlanskog kantona. S tim u vezi, zavod ne funkcioniše kao klasični donator apotekama, već plaća ugovorene usluge i lijekove koje koriste osigurana lica kroz sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja. No, iako je sistem formalno uređen, podaci otvaraju drugo pitanje: Zbog čega su javne apoteke u Tuzlanskom kantonu toliko slabije zastupljene u odnosu na privatne?

Samo četiri javne apoteke među 55 ugovornih subjekata

Od ukupno 55 apoteka koje se nalaze na spisku, samo četiri imaju status javnih, sa oznakom JU ili JZU. To su JU „Apoteka Gradačac“, JZU Gradska apoteka Gračanica, JZU „Gradska apoteka“ Srebrenik i JZU „Gradske apoteke“ Tuzla. Istovremeno, na spisku je 51 privatna apoteka ili privatna zdravstvena ustanova koja obavlja apotekarsku djelatnost. I to nije prvi znak da privatni sektor preuzima dominantan dio ovog segmenta zdravstvenih usluga.

Nije riječ o tome da je neko postupao nezakonito, niti da su sredstva dodjeljivana mimo propisa, već o tome da apotekarski sektor nema ni približno istu tržišnu snagu kao privatni. U praksi, to znači da javne apoteke sve teže mogu parirati privatnim lancima i pojedinačnim apotekama koje su brojnije, prisutnije na terenu i očigledno značajno zastupljenije u ugovornom sistemu. A to može imati dugoročne posljedice.

Brojke koje najbolje pokazuju odnos

JAVNE APOTEKE: 699.438,46 KM

1. JU „Apoteka Gradačac“ – 32.880,77 KM
2. JZU Gradska apoteka Gračanica – 291.406,41 KM
3. JZU „Gradska apoteka“ Srebrenik – 117.551,28 KM
4. JZU „Gradske apoteke“ Tuzla – 257.600,00 KM

PRIVATNE APOTEKE: 4.745.787,20 KM

1. Apoteka Blink Duo Lipnica – 12.651,28 KM
2. PA „Elif-Pharm“ – 5.098,72 KM
3. Apoteka Linea – 40.830,77 KM
4. PZU Apoteka Adonis – 530.323,08 KM
5. PZU Apoteka Alma – 62.680,77 KM
6. PZU Apoteka Biopharm Živinice – 53.952,56 KM
7. Privatna apoteka Mahmutovac – 3.917,95 KM
8. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „Dur-Farm“ Sapna – 259.078,21 KM
9. PZU Apoteka „Đulović-Pharm“ – 101.374,36 KM
10. Apoteka Mutapčić Srebrenik – 9.737,18 KM
11. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka Eurofarm-Edal – 41.174,36 KM
12. Neofarm – 23.246,15 KM
13. PZU Apoteka HA Pharm – 17.597,44 KM
14. Apoteka Solana Tuzla – 21.987,18 KM
15. Apoteka Stari Grad Tuzla – 7.978,21 KM
16. Apoteka AS Livadić – 113.223,08 KM
17. Apoteka Altea – 44.535,90 KM
18. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „Ibn-Sina“ Tuzla – 1.254.974,36 KM
19. PZU Apoteke „La Vita“ – 108.994,87 KM
20. Apoteka Alabajči Tuzla – 2.692,31 KM
21. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „Medex-Pharm“ Banovići – 548.288,46 KM
22. Apoteka Amica – 17.750,00 KM
23. PZU Apoteka „Medic Life“ Gradačac – 14.700,00 KM
24. Apoteka Bela Živinice – 17.701,28 KM
25. PZU Apoteka Mediflor Živinice – 71.855,13 KM
26. Apoteka „Medlife“ Srebrenik – 22.276,92 KM
27. O.S. Pharm privatna zdravstvena ustanova Apoteka – 455.179,49 KM
28. Apoteka Medica – 26.784,62 KM
29. PZU Pharmacom Apoteka Tuzla – 152.126,92 KM
30. PZU Apoteka „Rose Pharm“ Banovići – 42.052,56 KM
31. PZU Apoteke Tigris Farm Lukavac – 18.161,54 KM
32. Apoteka „Menta“ – 44.470,51 KM
33. Apoteka Muška Voda – 20.146,15 KM
34. PZU Apoteke Fehemm – 66.593,59 KM
35. Apoteka Arnika Gračanica – 60.030,77 KM
36. PZU Apoteke Kofarm – 107.498,72 KM
37. PZU Apoteka „Floris“ Gradačac – 44.178,21 KM
38. Apoteka „Hani & Emilli“ Klokotnica – 21.302,56 KM
39. PZU Apoteka Enapharm – 80.957,69 KM
40. Apoteka „Hogić“ – 37.011,54 KM
41. Apoteka Blink – 2.123,08 KM
42. Apoteka Herba – 28.121,79 KM
43. Apoteka „Lijek“ – 28.150,00 KM
44. Apoteka „Lamele“ Gračanica – 12.006,41 KM
45. Apoteka „Jasmina“ – 21.060,26 KM
46. Apoteka „Viva-Pharm“ Tuzla – 956,41 KM
47. PZU Kakeš Pharmaceuticals – 3.053,85 KM
48. PZU Apoteka „Naša apoteka“ – 19.619,23 KM
49. Apoteka Aesculap Tuzla – 2.044,87 KM
50. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „Maxapo“ Tuzla – 41.588,46 KM
51. Apoteka Duopharm Lukavac – 1.947,44

U raspravi o budućem položaju, načinu poslovanja, dostupnosti građanima i ulozi koju imaju u zdravstvenom sistemu, pitanje funkcionisanja javnih apoteka tiče se razvoja, prisutnosti i konkurentnosti. Javne apoteke, za razliku od privatnih, često imaju i širu društvenu ulogu. One bi trebale biti važan oslonac lokalnim zajednicama, posebno u sredinama gdje profitni interes ne bi smio biti jedini kriterij dostupnosti zdravstvene usluge. Ako javne apoteke nastave gubiti prostor u ovom sektoru, postavlja se pitanje da li će građani dugoročno zavisiti gotovo isključivo od privatnog apotekarskog tržišta.

The post Privatnim apotekama ide skoro sedam puta više javnog novca nego javnim. Zašto? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

„Kada nevladina organizacija sa Zapada koja se bori za medijske slobode cenzuriše novinara zbog palestinske kefije, a u Sloveniji se na vlast vraća Janez Janša, dok parlamentom predsjedava čovjek porijeklom iz Foče koji zastupa ekstremnu desnicu, jasno je da su sve ‘svete krave’ liberalnog svijeta pale“, ukazuje slovenski pisac i novinar Andraž Rožman.

Nakon 15 godina u listu Dnevnik, napustio je mainstream medije kako bi se posvetio književnosti koja se bavi marginalizovanim grupama, odnosno pisao priče o ljudima koji, kako kaže, nemaju moć. Njegovi romani Tri sjećanja – između Haife, Alepa i Ljubljane i Titov sin bili su u najužem izboru za slovenski roman godine, a dokumentarni roman Ovo se ne može izbrisati kritika je uvrstila među 10 najboljih knjiga u Sloveniji za 2025. godinu. U tom djelu, predstavljenom nedavno i sarajevskoj publici, osvjetljava sudbine najmanje 25.000 „izbrisanih“, osoba koje su 1992. godine preživjele birokratsko etničko čišćenje i podsjeća da proces brisanja i transgeneracijske traume traju i danas.

Nakon sarajevske promocije knjige, s Rožmanom smo razgovarali o etici angažovanog pisanja, licemjerstvu zapadnih medija i subverzivnoj snazi građenja zajednice. Rožman trenutno boravi u Sarajevu kao gost PEN rezidencije, gdje radi na svojoj četvrtoj knjizi.

Prema njegovim riječima, „novinarska sloboda godinama se sužava, a genocid u Gazi potpuno je razotkrio njene granice“. Govorio je i o odmaku, navodeći kako to zavisi od pozicije moći. „Odmak ti treba kada radiš intervju s predsjednikom vlade, a ne kada pišeš o žrtvi sistema“, sažima srž svog autorskog angažmana.

Od novinarstva do književnosti: Lična transformacija i etika pisanja

Skoro dvije decenije radili ste kao novinar lista Dnevnik. Možete li opisati trenutak ili proces donošenja odluke da napustite novinarstvo? Sjećam se našeg susreta u Ljubljani. Kada sam Vam predstavljen kao novinar, odgovorili ste: ‘I ja sam bio novinar’. Šta je Andraž Rožman danas i šta književnost može pružiti što novinarska forma nije mogla?

Nije se radilo o jednom trenutku, nego o višegodišnjem procesu. Uslovi u mainstream medijima već godinama se pogoršavaju, a prostora za književno novinarstvo 2021. godine, kada sam dao otkaz, bilo je vrlo malo – situacija je danas vjerovatno još gora. Svoju prvu knjigu napisao sam dok sam još radio u novinama, nadajući se da bih na taj način mogao izraziti ono što u njima nisam mogao, te da bi to mogao biti put iz sve mračnijeg medijskog tunela. To mi je uspjelo. U sadržajnom smislu, književnost mi je otvorila mogućnost da idem znatno dublje u ljudsko doživljavanje i da se potpuno posvetim subjektivnosti priča. Te priče uglavnom dolaze od ljudi koji su žrtve sistema, iako ih ni u kom slučaju ne želim prikazati isključivo kao žrtve.

Na jednom mjestu u knjizi Ovo se ne može izbrisati pišete: ‘Bio sam ignorant’. Da li je ova vrsta samokritike i preispitivanja vlastite pozicije privilegovanosti glavna vodilja Vašeg rada kroz cjelokupno stvaralaštvo?

To me prati kroz cjelokupno stvaralaštvo. Preispitati svoju poziciju u svijetu prije nego što počneš pisati je osnova, inače ćeš praviti velike greške. Za mene je to još važnije jer pišem o ljudima kojima su se dogodile nepravde, dok se meni nije desilo ništa loše. Svijest o tome da sam u poređenju s njima u privilegovanom, klasnom položaju ključna je – to je početak svih razmišljanja. U narednim koracima zanima me ono šta je u ljudima i to da li svojim radom mogu doprinijeti povezivanju zajednice. Želim da knjiga koju napišem bude, barem u određenoj mjeri, ljepilo za zajednicu.

Rekli ste da ste temi ‘izbrisanih’ prišli s jedne strane emotivno i slučajno, a s druge planski i promišljeno. Koliko emotivan pristup može biti opasan za sam proces pisanja, a koliko mu pomaže? Gdje povlačite granicu između novinarsko-spisateljskog rada i čistog aktivizma, odnosno trebaju li autori imati odmak kako bi ostali dosljedni svojoj profesiji?

Emotivna bliskost može biti dobra za knjigu, ali je pitanje koliko može biti dobra za samog autora, jer otvara bezbroj etičkih pitanja. Ipak, ja ne mogu drugačije: povezujem se s ljudima i postajem dio zajednice. Samo ako si duboko uronjen u određenu sredinu, razumjećeš ljude i nećeš ih stereotipizirati, sažaljevati niti se prema njima odnositi pokroviteljski.

Granica o kojoj me pitate nije jasno definisana i u književnosti sebi mogu dopustiti znatno više nego u novinarstvu. Kada govorimo o odmaku, to zavisi od pozicije moći. Ako pišeš o žrtvi sistema, ne treba ti odmak, već blizina. Odmak ti treba kada radiš intervju s predsjednikom vlade. Bez obzira na to koliko se približiš „izbrisanom“ i koliko mu prostora daš, njegova moć je neuporedivo manja od moći premijera koji je odgovoran za nepravdu. Želim pisati priče ljudi koji nisu na poziciji moći.

Anatomija ‘izbrisa’: Država, pojedinac i birokratski nacionalizam

Kroz likove koji vjeruju da provode zakon, a zapravo čine nepravdu, u knjizi preispitujete krivicu birokratskog aparata. Smatrate li da je problem u sistemu ili u ljudima? Da li je aparat ‘izbrisa’ bio vođen isključivo (birokratskim) nacionalizmom i da li bi ishod bio drugačiji da su u strukturama moći sjedili neki drugi ljudi?

Ne vjerujem u nacionalne identitete i mislim da portret „prosječnog“ građanina ne postoji. Kroz svoje likove preispitujem staro pitanje: zašto nismo ništa učinili? Sva naša društva su nacionalistička i patrijarhalna, i teško je napustiti strukture u kojima živimo. Pokušao sam pokazati kako smo svi na klizavom terenu, jer živimo u sistemu u kojem je nemoguće biti potpuno etičan.

Zato smatram da je problem uvijek prvenstveno u sistemu, a ne u pojedincu koji samo pokušava preživjeti unutar zadanih okolnosti, iako to nikoga ne amnestira od odgovornosti, a ponajmanje one na pozicijama moći. Državne institucije sve su slabije i podređene vladajućoj politici i kapitalu, pa je samim tim mogućnosti za nove nepravde sve više. Ne znam šta bi bilo da su u državnom vrhu 1992. sjedili drugi ljudi, ali znam da su nacionalizam i rasizam usmjereni protiv ljudi iz drugih republika bivše Jugoslavije tada bili duboko ukorijenjeni i u institucijama i u društvu. I još uvijek su tamo, samo se danas manifestuju na drugačiji način.

Naglašavate da proces brisanja i dalje traje. Kako ‘izbris’ izgleda danas i u kojoj mjeri su slovenski mediji senzibilisani za ovu temu? Da li u medijskom prostoru dominira empatija ili se i dalje osjete ksenofobija i rasizam prema onima koji vuku porijeklo iz drugih postjugoslavenskih republika?

Izbris iz 1992. godine nije bio jednokratan događaj, već proces koji i danas traje, prvenstveno kroz transgeneracijsku traumu djece izbrisanih i ekonomsku devastaciju. Samo kroz njihove priče, kroz ono što je napisano, ali i kroz ono što nije, moguće je osjetiti kakve su posljedice po njih danas. Dok sam pisao knjigu, u Sloveniji je još živjelo nekoliko ljudi bez ikakvih dokumenata. Jedan od njih – Zoran, koji je 30 godina proveo bez prava, poginuo je krajem 2022. u eksploziji plina u kamp-prikolici. Da nije bio izbrisan, imao bi pravo na smještaj i to se ne bi dogodilo.

Izbrisani su iz medijskog prostora manje-više nestali; mediji ih se sjete samo na godišnjicu. Rasizam i nacionalizam više nisu usmjereni prvenstveno prema njima jer su u svojoj borbi ostvarili pravne pobjede i danas je opšteprihvaćeno da je to bila nepravda – sada su na meti migranti i Romi.

Međutim, to ne znači da je rasizam prema ljudima s porijeklom iz drugih jugoslavenskih republika išta manji; on je duboko povezan s klasnim položajem. Neki poslodavci užasno iskorištavaju radnike sa ovog prostora, a nedavno je pod veoma čudnim okolnostima na radu poginuo i jedan radnik iz Kaknja.

Kada govorimo o medijima, i dalje vrijedi ono što je Tonči Kuzmanić davno napisao analizirajući kako slovenski mediji u crnoj hronici diskriminatorno pišu o ljudima sa „ć“ u prezimenu, a pogrdna riječ čefur i dalje se koristi. S druge strane, imamo i političke groteske poput predsjednika parlamenta Zorana Stevanovića, čija porodica dolazi iz mjesta Zavait kod Foče, a koji zastupa ekstremno desnu i nacionalističku politiku. Sve, dakle, izvire iz pozicije moći. Oni bez moći uvijek su diskriminisani, bez obzira na to da li je riječ o nacionalnosti, siromaštvu ili mentalnom zdravlju.

Glas žrtve i kultura sjećanja

Napisali ste da sjećanja nestaju (spomini izginjaju). Da li je ova knjiga prije svega pokušaj borbe protiv zaborava? Među ‘izbrisanima’ se nalaze ljudi različitih nacionalnosti, ali i različitih ličnih uvjerenja – pretpostavljam da među njima ima i nacionalista, homofoba ili konzervativaca. Koliko Vam je bilo važno prikazati ih ne kao idealizovanu homogenu skupinu, već kao stvarne, slojevite ljude sa svim njihovim vrlinama i manama?

U svakoj knjizi ima barem malo borbe protiv zaborava. „Izbrisane“ nisam želio prikazati kao homogenu cjelinu niti isključivo kao žrtve, jer to jednostavno ne odgovara istini. Oni su izuzetno heterogena grupa s veoma različitim pozadinama i pokušao sam ih prikazati onakvima kakvi jesu – kao aktere vlastitih života, a ne samo kao nemoćne objekte. U tom smislu posebno su važne priče izbrisanih aktivista koje pokazuju kako im je borba za prava dala smisao. Oni su kroz sistem najprije bili dehumanizovani, a zatim su se kroz sopstveni otpor ponovo očovječili.

Dali ste javni prostor ljudima koji su više od 30 godina čekali da ispričaju svoju priču. Da li je bilo onih koji su odbili govoriti za knjigu i iz kojih razloga? S obzirom na to da trenutno boravite u Bosni i Hercegovini, zemlji s dubokim traumama, koliko je ovaj format davanja glasa žrtvama primjenjiv ovdje i jeste li kroz svoj rad naišli na dobre primjere sličnih dokumentarnih praksi u Bosni i Hercegovini?

Nisu svi željeli govoriti. Dijeljenje vlastite priče za neke ljude može značiti retraumatizaciju, dok se drugi kroz pripovijedanje oslobađaju i doživljavaju katarzu. To je bilo vidljivo kod jedne od sagovornica – Darinke Stanković, koja je rekla da je dugo čekala na taj trenutak. Tokom intervjua je plakala, ali to su bile suze olakšanja jer je njena priča konačno saslušana.

Ovaj format otvaranja prostora za glasove marginalizovanih itekako je primjenjiv i u Bosni i Hercegovini. Polako razmišljam o tome da se na sličan način prihvatim posla i ovdje u budućnosti, iako sam trenutno fokusiran na drugačiju knjigu. Znam da u Bosni i Hercegovini već postoji mnogo dobrih dokumentarnih i beletrističkih praksi koje uspješno rade na tome.

Mediji, cenzura i dehumanizacija na Zapadu

Na promociji svoje knjige Sarajevo safari, Andrej Nikolaidis je, govoreći o strašnim društvenim anomalijama, istakao da je ljudima često lakše okrenuti glavu od grozne stvarnosti, zbog čega zlo prolazi nekažnjeno. S obzirom na to da pisanje smatrate političkim aktom, vjerujete li da angažovana književnost i beskompromisno novinarstvo uopšte mogu donijeti neku vrstu društvene pravde i kazne za odgovorne? Postoji li uopšte apolitična literatura?

Glavu od stvarnosti okrećemo jer mislimo da smo bez moći i alata da bilo šta promijenimo, a to je zato što smo zaboravili šta je to zajednica. Nadu vidim upravo u ponovnoj izgradnji zajednice i brizi za drugoga. Protiv mržnje i individualizma možemo se boriti nježnošću, ljubavlju i kolektivizmom. Važno je vidjeti svog komšiju, razgovarati, dijeliti živote – to je u do krajnosti individualiziranom svijetu subverzivno. Ako je igdje takva vrsta subverzivnosti i solidarnosti opstala, onda je to upravo ovdje u Bosni i Hercegovini.

Ne znam šta tačno pisanje može donijeti, ali nemamo drugu opciju nego da nastavimo. Apolitična književnost, naravno, ne postoji, jer je sve što se nalazi u javnom prostoru političko. Sebe ne etiketiram kao angažovanog autora. Mislim da postoje samo dobra i loša književnost, s tim da književnost koja uopšte nije svjesna svoje društvene uloge i konteksta teško može biti dobra.

Nedavno ste javno podijelili iskustvo s međunarodnim novinarskim programom International Journalists’ Programmes (IJP) gdje ste se suočili sa cenzurom jer ste se željeli fotografisati s palestinskom kefijom. Šta nam taj čin govori o stvarnom stanju slobode govora i novinarstva na Zapadu danas? Nalazimo li se mi na postjugoslavenskom prostoru, paradoksalno, u nekoj vrsti bolje pozicije kada je u pitanju sloboda izražavanja?

Novinarska sloboda godinama se sužava, a genocid u Gazi potpuno razotkrio je sve. U priči s IJP-om nije se radilo samo o kefiji, nego i o tome što sam zahtijevao odgovore o njihovim finansijerima koji su navodno povezani s Izraelom. Umjesto konkretnih informacija, dobio sam samo prazne, pokroviteljske i do krajnosti ljubazne odgovore, a potom i tišinu. To licemjerje, zapakovano u blistave osmijehe od strane organizacije koja bi se trebala zalagati za medijsku slobodu, savršeno simbolizuje trenutno stanje zapadnih medija.

Slažem se da smo na postjugoslavenskom prostoru u boljoj poziciji, a kada je u pitanju izvještavanje o Gazi – sasvim sigurno. Mainstream mediji propadaju svuda, ali u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji postoji razvijena scena manjih, nezavisnih internet medija na kojima se može pročitati ogroman broj kvalitetnih sadržaja, a to u Sloveniji nemamo. Također, primjećujem dosta dobrog sadržaja i na javnom radiotelevizijskom servisu Bosne i Hercegovine.

Kako ocjenjujete trenutni odnos slovenskih medija prema drugim marginalizovanim grupama? Svjedoci smo institucionalnog rasizma prema Romima (poput protesta u Novom Mestu), ali i različitih aršina prema izbjeglicama: od otvorenih vrata za ukrajinske izbjeglice do dehumanizacije izbjeglica iz Afrike i Azije, a naročito Palestinaca. Da li se situacija dodatno pogoršava povratkom Janeza Janše na političku scenu?

Kada se krajem prošle godine dogodio pogrom nad Romima, izvještavanje pojedinih medija bilo je krajnje problematično, prepuno stereotipa i predrasuda koji proizlaze iz duboko ukorijenjenog rasizma prema romskoj zajednici. Nakon što je stanovnik Novog Mesta preminuo poslije napada jednog člana romske zajednice, svjedočili smo školskom primjeru moralne panike u kojoj su učestvovali svi, uključujući i medije.

Posljedica je bio izuzetno represivan zakon koji je usvojila sada već bivša vlada kako bi smirila strasti. Taj zakon oduzima prava najranjivijim građanima (tako što zadire u socijalna davanja) i povećava ovlaštenja policije, koja sada može zatvarati takozvana sigurnosno rizična područja i u određenim slučajevima bez naloga ulaziti u stanove. Pojedini članovi tog zakona završili su na Ustavnom sudu i pod privremenom su mjerom. Situacija se sigurno neće poboljšati povratkom Janeza Janše na vlast – to je jasno. Ipak, gore spomenuti zakon nije napisao Janša, međutim, itekako će ga moći koristiti.

Regionalni kontekst, ‘svete krave’ i Sarajevo

Nezavisnost bivših jugoslavenskih republika se u zvaničnim, ali i dominantnim medijskim narativima, često tretira kao ‘sveta krava’ koja se ne smije kritikovati. Vi radite suprotno, osvjetljavate cijenu te nezavisnosti kroz sudbine njenih žrtava. Koliko je za naša društva ljekovito to skidanje oreola nevinosti s procesa raspada Jugoslavije i stvaranja novih država?

To je izuzetno važno. Jugoslavija se raspala na najgori mogući način, ali moglo je i može biti drugačije u budućnosti. Da bismo uopšte mogli tako razmišljati, moramo se riješiti tih „svetih krava“. Ne smijemo se zatvarati u nacionalne prostore, već se moramo otvarati prema zajedničkom prostoru i kritikovati novonastale države tamo gdje to zaslužuju. Postavljanje njihove nezavisnosti pod znak pitanja čini se bogohulnim, ali moramo raditi upravo to. Uostalom, te države uopšte nisu toliko nezavisne koliko nam se to prikazuje, jer duboko zavise od vanjskih ekonomskih i vojnih faktora.

Mi ne možemo pobjeći od zajedničke prošlosti, a ni od budućnosti. U ovom vremenu, koje je obilježeno genocidom, lično vidim jednu od najprogresivnijih ideja upravo u jugoslavenskoj ideji. Tu možemo crpiti inspiraciju za izgradnju zajednice i za budućnost koja će biti zajednička – možda ne u obliku države, ali naš zajednički prostor postojao je, postoji i postojaće. To nije utopija, već realnost. Zato sam odlučio da ću se, bez obzira na besmislene granice, kretati između  Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Novog Sada, Skoplja, Prištine i Podgorice, a moje prebivalište, barem trenutno, je u Sarajevu gdje namjeravam sukreirati zajednicu i istraživati šta nam je to zajedničko ostalo i šta se na tome može izgraditi.

Knjiga Ovo se ne može izbrisati prevedena je na srpski jezik. Imali ste zapažene promocije u Srbiji, a sada i u Bosni i Hercegovini. Kako objašnjavate činjenicu da knjiga nailazi na ogroman odjek u državama odakle žrtve ‘izbrisa’ vuku porijeklo, dok u samoj Sloveniji desnica često reaguje oštro ili ignoriše temu? Kakva je situacija s izdavanjem knjige u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Tipično je da se društvo teže suočava s vlastitim kršenjima ljudskih prava nego s tuđim i da je uvijek lakše govoriti o onome što se dogodilo negdje drugo. Ipak, smatram da svaki čovjek, a pisac posebno, mora biti najkritičniji prema sredini iz koje sam potiče. Knjiga je za sada objavljena u Beogradu, dok u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još uvijek nije objavljena, a ja se, naravno, nadam da će se i to uskoro desiti.

Već nekoliko mjeseci boravite u Sarajevu u sklopu PEN rezidencije. U jednoj Vašoj tekstualnoj ‘razglednici’ iz Sarajeva osjetila se zasićenost političkim pejzažima zapadnog i liberalnog svijeta. Zašto ste izabrali baš Sarajevo za rad na novoj knjizi, šta u ovom gradu pronalazite kao inspiraciju, a šta vidite kao njegove loše strane u poređenju s Ljubljanom? Možemo li očekivati da prva promocija Vašeg novog djela bude upravo ovdje?

Želio sam doći ovdje kako bih nastavio istraživanje i napisao novi roman. Planiram da Sarajevo i cjelokupni jugoslavenski prostor budu kulisa za priču o prijateljstvu kroz koju se bavim pitanjem kako je patrijarhat negativno uticao i na muškarce. To nema nikakve veze sa stereotipima o Balkanu, već je riječ o univerzalnoj temi.

U Ljubljani nisam bio zasićen samo liberalnim svijetom, već i vlastitim životom. U Sarajevu sam dobio nove ljude i novi prostor, što mi daje najveću inspiraciju. Nije toliko važno u kojem si gradu, već kakvi te ljudi okružuju, a ja pod Trebevićem za sada ne vidim loše stvari, jer je ovdje moja sarajevska raja.

Knjigu bih s velikim zadovoljstvom najprije predstavio u Sarajevu, ali će, ako sve bude išlo po planu, ona najprije biti objavljena u Sloveniji. Naravno, nadam se prijevodu. U tom slučaju napravićemo dernek, baš onakav kakav smo napravili i prilikom nedavne promocije knjige Ovo se ne može izbrisati u Historijskom muzeju BiH.

The post Rožman: Genocid u Gazi razotkrio granice novinarske slobode na Zapadu appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Kada je prije dvije godine trinaestogodišnjem Harisu dijagnosticirana leukemija njegova porodica se potpuno fokusirala na njegovo liječenje, ne sluteći da ih čeka borba za pravovremenu nabavku lijekova. Njegova majka Amela, za Platformu za istraživačko novinarstvo, opisuje poteškoće na koje su nailazili i sa kojima se još suočavaju, a koje otežavaju liječenje njenom sinu. 

Haris i Amela nisu njihova prava imena, jer im PIN štiti identitet, zbog zaštite privatnosti maloljetnika i informacija o dijagnozi i liječenju. 

Prisjećajući se početaka nenadane borbe, Amela kaže kako su prije dvije godine bili primorani početi kupovati lijekove koji nisu dostupni u bolničkoj apoteci.

“Dolazilo je do zaista nezgodnih i stresnih situacija gdje taj određeni lijek nije moguće uzeti u Bosni i Hercegovini, pa smo morali ići u susjednu državu Hrvatsku za nabavku terapije ili lijeka, čak i u inostranstvo jer nekada naša zemlja nema licencu za uvoz tog lijeka, cijene tih lijekova terapija znale su prelaziti ogromne cifre, čak i do šest hiljada eura”, kaže ona.

Na terapijama održavanja koje traju godinu i po, često je nestajalo citostatika na odjeljenju, prisjeća se Amela. 

“Oni nisu bili u mogućnosti da nam izdaju te lijekove koje pije konstantno. To smo morali nabavljati u inostranstvu i kupiti veću količinu, jer nikad ne znamo kada bi mogli biti dostupni kod našeg odjeljenja koje je zaduženo za izdavanje istih”, kaže ona. 

U nedostatku dostupnosti lijekova, roditelji oboljele djece se poput Amele najčešće sami snalaze. Na tom putu im nerijetko pomaže i Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka” koje kada dođe do nestašice određenog lijeka, proces nabavke pokuša realizovati putem registrovanih apoteka u Bosni i Hercegovini ili apoteka iz država Evropske unije koje imaju mogućnost nabavke traženog lijeka.

 “Udruženje direktno komunicira s apotekama i koordinira cjelokupan proces nabavke kako bi terapija bila dostupna u što kraćem roku”, kaže Jasna Vatreš, socijalna radnica Udruženja za PIN.

Iskustva pacijenata koji se bore za lijek u BiH plaše i Džanu Atlić koja sa strahom čeka ishod liječenja njene majke kojoj je 2024. godine dijagnosticiran mikrocelularni karcinom pluća, jedan od najagresivnijih oblika. 

Ona za PIN pojašnjava da se  radi o bolesti koja zahtijeva hitno i intenzivno liječenje. Budući da u Bosni i Hercegovini tada nije bila dostupna konkurentna hemoradioterapija, a aparat za zračenje u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla nije bio u funkciji, porodica je bila primorana liječenje potražiti u Njemačkoj.

“Sve smo plaćali sami, fond nije pokrivao ništa”, započinje Džana svoju priču.

Nakon završene prve faze liječenja, njena majka je trebala preći na biološku terapiju koja se prima u prosjeku dvije godine i na mjesečnom nivou košta oko devet hiljada eura.

“U konsultaciji sa ljekarima vani to je obustavljeno do trenutka pogoršanja zdravstvenog stanja. Znači za sada ne kupujemo, ali u nekom momentu će vjerovatno trebati uzimati i to ćemo morati nabavljati iz Turske jer ovdje nema”, kaže ona.

Porodica se vratila iz Njemačke, a uskoro im slijedi nova faza liječenja i potrebe za citostaticima zbog promjena u zdravstvenom stanju, što dodatno plaši Džanu i porodicu. Njena majka je tokom liječenja u Njemačkoj koristila Cisplatin, te Etiopozid koji je često među nedostupnim lijekovima na bh. tržištu.

U Tuzlanskom kantonu trenutno nisu dostupni lijekovi koji se uglavnom koriste za liječenje različitih vrsta karcinoma i hematoloških maligniteta, saopšteno je iz UKC-a Tuzla gdje se svakodnevno objavljuje lista lijekova koju im Fond zdravstvenog osiguranja nije dostavio.

“Napominjemo da UKC Tuzla nema uticaja niti mogućnosti za nabavku i obezbjeđivanje navedene terapije. U pogledu tretmana onkoloških bolesnika UKC Tuzla samo aplicira preporučenu terapiju”, kažu iz UKC-a Tuzla.

Za PIN su iz UKC-a objasnili da je nabavka terapije za onkološke pacijente isključivo u nadležnosti Federalnog zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja, te da prema protokolu liječenja, Konzilij za onkološke bolesnike preporučuje određeni vid terapije i hemoterapije koja se nakon toga potražuje od Zavoda, nakon čega dostavlja i pacijentu.

“Jako je nezgodno kada se mora nabavljati nešto vani, prvo zbog transporta, onda oko preuzimanja, plaćanja. Sve to crpi i energiju i novac”, kaže Džana koja, osim brige koju nosi u iščekivanju nalaza, sada brine i o tome da li će njena majka na vrijeme moći obezbijediti potrebne lijekove.

UKC Tuzla svakodnevno upozorava na nestašicu određenih terapija. Izvor: PIN

Zbog čega dolazi do nestašice lijekova?

Privremene i trajne nestašice lijekova često mogu nastati zbog problema u proizvodnji, ali i od načina na koji zdravstvene ustanove i fondovi organizuju nabavku lijekova, pojašnjavaju sagovornici Platforme za istraživačko novinarstvo.

Iz Agencije za lijekove BiH su za PIN naveli da nestašica određenih lijekova ne predstavljaju značajno odstupanje u odnosu na prethodne godine.

“Privremeni prekidi u snabdijevanju najčešće su posljedica zastoja u proizvodnji, nestašice aktivnih supstanci, poremećaja u lancima snabdijevanja, logističkih izazova ili povećane potražnje na pojedinim tržištima, dok su trajni prekidi najčešće rezultat poslovnih odluka proizvođača”, navode iz Agencije.

Činjenica da lijek posjeduje dozvolu za promet u Bosni i Hercegovini ne znači nužno da je u svakom trenutku dostupan u svim zdravstvenim ustanovama, objašnjavaju iz Agencije.

“Dostupnost pojedinih terapija, naročito onkoloških lijekova, zavisi direktno od postupaka javnih nabavki, tenderskih procedura i ugovaranja isporuka koje provode nadležne zdravstvene institucije i entitetski fondovi zdravstvenog osiguranja”, dodaju.

Pored nestašice citostatika u zdravstvenim ustanovama, postoji i rizik nemogućnosti nabavke lijeka kroz apoteke, objašnjavaju iz Komore magistara farmacije Tuzlanskog kantona.

“U prvom slučaju, kada zdravstvena ustanova koja aplicira lijek, nema lijeka na stanju, jer im treba veća količina lijeka nego što su oni nabavili tenderom, lijek se može nabaviti preko apoteke”, kaže Sadina Brašnjić, članica Upravnog odbora Komore magistara farmacije Tuzlanskog kantona objašnjavajući da slučaj nestašice apoteci ovisi o nedostupnosti lijeka u veledrogerijama.

Nestašice nastaju zbog problema u proizvodnji, te načina na koji zdravstvene ustanove i fondovi organizuju nabavku. Izvor: Pixabay

Pravo na liječenje i prepreke u praksi

Iako zdravstveni sistem predviđa mehanizme za slučajeve kada lijek nije dostupan, njihova primjena u praksi ne rješava uvijek problem na vrijeme.

 “Jedan od ključnih izazova predstavlja primjena Zakona o javnim nabavkama, koji često usporava proces osiguravanja neophodnih lijekova”, kaže Jasna Vatreš, socijalna radnica iz Udruženja Srce za djecu oboljelu od raka.

Svaki građanin BiH ima Ustavno pravo na zdravstvenu zaštitu, što uključuje dostupno i ravnopravno liječenje u okviru sistema javnog zdravstvenog osiguranja, što se dodatno razrađuje kroz Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH, koji propisuju osnovne i specijalističke medicinske usluge. Uprkos Ustavnom i zakonskom pravu na liječenje, pravo na lijekove zavisi od listi lijekova, javnih nabavki, te odluka fondova zdravstvenog osiguranja što ponekad dovodi do situacije da pravo na terapiju formalno postoji, ali da u praksi nije dostupna.

“Posebno zabrinjava činjenica da lista lijekova na nivou FBiH nije ažurirana od 2019. godine. Istovremeno, medicinski stručnjaci kontinuirano prate savremene svjetske smjernice i standarde u liječenju djece oboljele od raka te nastoje primjenjivati najsavremenije terapijske pristupe. Međutim, postojeći zakonski i administrativni okvir ne prati dovoljno brzo razvoj medicine, što otežava pravovremenu dostupnost inovativnih terapija”, kaže Vatreš.

Iz Zavoda zdravstvenog osiguranja Federacije BiH (ZZO FBiH) za PIN navode da trenutna nedostupnost lijekova ne znači nužno dugotrajan prekid, jer se isporuke kontinuirano realiziraju, a stanje na tržištu mijenja iz dana u dan.

“U najvećem broju slučajeva za lijek koji trenutno nije dostupan postoji odgovarajuća terapijska alternative”, navode.

U situacijama kada zamjenska terapija nije dostupna, Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH osiguranicima, ukoliko je indikacija za lijek u skladu s Odlukom o Listi lijekova Fonda solidarnosti Federacije BiH, omogućava refundaciju troškova nabavke lijeka u relativno kratkom roku.

“Ovdje nastaje problem jer su ovi lijekovi izuzetno skupi i većina ovih pacijenata nema sredstava da sama sebi kupi lijek jer će Zavod zdravstvenog osiguranja  tek naknadno refundirati sredstva i onda oni preskaču svoju terapiju i smanjuju uspješnost liječenja”, navodi Brašnjić.

Lijekovi za liječenje onkoloških oboljenja nalaze se na Listi lijekova Fonda solidarnosti Federacije BiH i finansiraju se pod uvjetima propisanim važećim odlukama i procedurama.

“Trenutno se putem Zavoda nabavlja približno 190 lijekova, od čega je više od 100 citostatika, za zdravstvene ustanove i pacijente kojima je korištenje ovih lijekova odobreno putem nadležnih stručnih komisija”, kažu iz ZZO FBiH.

Nestašica lijekova, osim onkoloških pacijenata, zahvata i širok spektar terapija za hronična i akutna oboljenja. Za mnoge od njih moguće je pronaći alternative, ali za pacijente s agresivnim oblicima raka, poput mikrocelularnog karcinoma pluća, iščekivanje odobrenja od komisija, privremeni prekidi u snabdijevanju, visoke cijene lijekova i druge prepreke mogu značiti trajno izgubljenu priliku za adekvatno liječenje.

“Nadam se da će lijekovi ponovo biti na stanju, jer svaki dan kod onkoloških pacijenata je bitan”, kaže Džana.

The post Nestašica citostatika otežava proces liječenja onkološkim pacijentima appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Rezultati ukazuju na to da radnici sve više cijene dodatne slobodne dane, mogućnost potpunog odmora od poslovnih obaveza i sigurnu isplatu regresa.

Istraživanje, koje je u okviru grupacije Alma Career provedeno tokom juna 2026. godine, obuhvatilo je 1.145 ispitanika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Prema rezultatima, zaposleni u BiH ove godine imaju prosječno 21,6 dana godišnjeg odmora, što predstavlja blagi rast u odnosu na prošlogodišnjih 21,1 dan. Ipak, njihove želje su znatno veće – u prosjeku bi željeli 29,6 dana odmora godišnje, odnosno gotovo osam dana više.

Broj dana odmora razlikuje se u zavisnosti od veličine i vrste poslodavca. Zaposleni u malim kompanijama i institucijama imaju prosječno 19,3 dana odmora, dok se taj broj u srednje velikim organizacijama penje na 22,2, a u velikim na 22,6 dana.

Razlike su vidljive i prema vlasničkoj strukturi. Najviše odmora imaju zaposleni u državnim kompanijama i institucijama, gdje prosjek iznosi 24,1 dan. U privatnim kompanijama sa stranim vlasništvom zaposleni prosječno imaju 22,4 dana, dok je u domaćim privatnim firmama taj broj 20,5 dana.

Da slobodno vrijeme zaposlenima postaje sve važnije pokazuje podatak da bi četvrtina ispitanika u BiH bila spremna zamijeniti dio povišice za dodatne dane godišnjeg odmora. Još 43 posto bi takvu mogućnost razmatralo u zavisnosti od iznosa povećanja plate, dok 32 posto ne bi pristalo na takvu zamjenu.

Istraživanje je pokazalo i da mnogi zaposleni tokom odmora nisu potpuno odvojeni od posla. Nadređenima je tokom godišnjeg odmora uvijek ili često dostupno 42 posto ispitanika, kolegama iz njihovog odjela 33 posto, a kolegama iz drugih sektora 22 posto.

Kada je riječ o regresu, 53 posto ispitanika očekuje ovu naknadu, dok ga 48 posto ne očekuje. Među onima koji računaju na regres, najčešće se očekuje iznos do 1.000 KM.

Bosna i Hercegovina se po broju dana godišnjeg odmora nalazi u sredini regionalne ljestvice, ali zaposleni u sve tri zemlje obuhvaćene istraživanjem imaju slična očekivanja – žele oko 30 dana odmora godišnje.

The post Šta najviše žele radnici u BiH? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Ta najava otvara ozbiljna pitanja, jer dok se u ostatku BiH grade ili planiraju aautoceste i brze ceste, stanovnicima Tomislavgrada kao razvojan vizija nudi se famozna treća prometna traka, piše Istina.

Zašto upravo sada treća traka prema Kamenskom postaje prioritet Vlade Federacije BiH, iako takvo rješenje nije prihvaćeno tijekom javne rasprave o Prostornom planu Općine Tomislavgrad, premda su ga pojedini građani tada predlagali?

Građani se s pravom pitaju služi li ta treća traka prvenstveno potrebama stanovništva ili omogućavanju transporta megavjetroturbina za planirane privatne energetske projekte. Tu sumnju dodatno pojačavaju dosadašnje odluke federalne vlasti vezane uz vjetroelektrane i prateću infrastrukturu.

Ako već postoji politička volja ulagati u prometnu infrastrukturu Duvanjskog kraja, onda tražimo projektiranje i izgradnju brze ceste Kupres – Tomislavgrad – Kamensko, koja bi se povezala s planiranom brzom cestom u Republici Hrvatskoj i budućim spojem na autocestu. To bi bio strateški razvojni projekt za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i cijelu Hercegbosansku županiju, a ne parcijalno rješenje koje ostavlja sumnju da prvenstveno pogoduje interesima uskog kruga energetskih investitora.

Hercegbosanska županija nalazi se na posljednjem mjestu među županijama Federacije BiH prema socioekonomskim pokazateljima, a Tomislavgrad tek na 57. mjestu od ukupno 79 gradova i općina. No, očito se na federalnoj razini za najslabije razvijeni kanton ne planiraju brze ceste. Za njega je predviđena „treća traka“. Mašala, premijeru!

Paradoks je gotovo groteskan. Dok Republika Hrvatska planira dovesti brzu cestu do Kamenskog, Nermin Nikšić Tomislavgradu nudi tek onoliko ceste koliko je potrebno da njome mogu proći vjetroturbine za privatne energetske projekte.

Takve dvojbe dodatno produbljuje činjenica da je Vlada Federacije BiH, na čelu s premijerom Nikšićem, 6. veljače 2026. godine proglasila javnim interesom izgradnju 46 kilometara priključnog dalekovoda za privatnu vjetroelektranu Široka Draga, unatoč brojnim javno iznesenim osporavanjima zakonitosti toga projekta, primjedbama građana, udruga i stručne javnosti. Nije ih briga što je koncesija dodijeljena bez propisane procedure i javne rasprave. Nikšića i federalne minitre ne uznemirava plagirana studija utjecaja na okoliš, ni izostanak inspekcijskog nadzora. Unatoč takvim okolnostima, projekt dalekovoda do privatne vjetroelektrane Široka Draga dobio je status javnog interesa, na radost dva Pomakova Ivana i njihovih koalicijskih partnera iz HDZ-a 1990., koji danas upravljaju procesima u Hercegbosanskoj županiji i Općini Tomislavgrad.

U isto vrijeme kasni izgradnja ceste od Posušja do graničnog prijelaza Vinica, projekta koji financira Republika Hrvatska I koji bi trebao unapriejditi prometnu povezanost ovog kraja. Očito postoje projekti koji mogu čekati I oni koji ne mogu. Zavelimski i buškoblatski kraj žestoko su se zamjerili vladajućima jer su otvoreno kroz peticiju i na javnim raspravama jasno su rekli “ne” privatnim energetskim projektima. Možda upravo zato cesta kroz Vinicu kasni, a vodovod nije ni u planovima, dok se za infrastrukturne zahvate koji prate privatne energetske projekte odjednom pronalaze sredstva, prioriteti i politička volja.

Kada su u pitanju projekti koji prate velike privatne energetske investicije, čini se da prepreke, procedure i rokovi odjednom postaju znatno manje zahtjevni. Jer, kako stvari stoje, u većinskim hrvatskim područjima Federacije BiH dovoljna je famozna treća traka, taman toliko široka da njome mogu proći vjetroturbine za privatne nergetske projekte. A javni interes? Za Nikšića i Vukadina, čini se, najlakše ga je pronaći kada služi privatnim interesima.

Zato jasno poručujemo: u ovoj državi ne smije biti lakše proglasiti javni interes za infrastrukturu koja prati privatne investicije nego za prometnice, vodovod i razvojne projekte koji desetljećima trebaju služiti ljudima, gospodarstvu i ostanku hrvatskog naroda.

Polazeći od interesa svih stanovnika Duvanjskog kraja, tražimo:

1.Pokretanje izrade studijske i projektne dokumentacije za brzu cestu Kupres – Tomislavgrad – Kamensko, kao stratešku prometnicu od posebnog značaja za hrvatski narod u BiH, povezanu s planiranom brzom cestom u Republici Hrvatskoj.

2.Projektiranje i rekonstrukciju prometnice Grabovica – Mijakovo Polje, kao najkraćeg prometnog pravca prema Jadranskoj obali, te žurno uređenje prometnica prema novootvorenim međunarodnim graničnim prijelazima u Vinici.

3.Žurno rješavanje vodoopskrbe Vinice i zavelimskog kraja.

Naš cilj nije zaustavljanje razvoja, nego razvoj koji će biti u interesu ljudi, gospodarstva te ostanka i opstanka hrvatskog naroda na ovim prostorima.

Vrijeme je da Tomislavgrad dobije brzu cestu, a ne samo treću traku. Vrijeme je da javni interes doista bude javni interes.

S poštovanjem,

Zavičajno društvo Zavelim | Mladi Buškog blata, | NGG Očuvajmo duvanjski kraj | Lovačka sekcija Prisoje | Planinarsko društvo Prisoje | Udruga “Veliko Vrilo” Mesihovina | KODD – Koalicija za Odgovornu Demokraciju i Dostojanstvo | Zbor građana mjesnih zajednica Brišnik, Prisoje, Grabovica, Kazaginac, Vinica, Eminovo Selo, Šujica

The post Za privatni dalekovod može javni interes, a za Tomislavgrad ne može brza cesta appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.