U razvijenim demokratijama, politički sistem prepoznaje isticanje privatnog interesa političara ili službenika koji može da utiče na zakonitost, otvorenost, objektivnost ili nepristrasnost u obavljanju javnih funkcija. Tu situaciju politički sistem u uređenim demokratija prepoznaje kao krivično djelo. 

Kada zvaničnici kroz obavljanje svoje funkcije mogu ostvariti korist sebi ili osobama sa kojima su povezani rodbinskim ili drugim vezama, cilj je sprečavanje takvih situacija i izricanje sankcija.

Nažalost, to se u Federaciji Bosne i Hercegovine ne dešava.

“Skoro 13 godina u Federaciji BiH ne postoji organ koji utvrđuje sukob interesa, a pravni haos koriste brojni funkcioneri koji obavljaju višestruke funkcije dok njihove privatne firme nesmetano dobijaju državne poslove”, saopštio je u januaru Transparency International, obrazlažući inicijativu za donošenje zakona. 

Prema registru Transparency Internationala, u Federaciji BiH je više od dvije hiljade funkcionera koji su u sukobu interesa.

S obzirom na izuzetno prisutan problem postojanja sukoba interesa, građani s pravom gube povjerenje u vlast. Dok donose odluke i pravila u ime naroda, političari često nastoje da ostvare i uticaj i ličnu korist u institucijama koje su pod kontrolom iste te vlasti. 

Činjenica da u Federaciji Bosne I Hercegovine nije donesen važeći Zakon o sprečavanju sukoba interesa, i da takvo djelovanje nije kažnjivo, ne znači da je ta teška zloupotreba ispravna. Naprotiv, takvo ponašanje daje znak da je upitno mogu li građani vjerovati izabranim predstavnicima i da li uopšte treba da im vjeruju.

Predmet interesovanja Udruženja građana “Ne diskriminacija – Ne mobing” bila je nedoumica: Da li je u sukobu interesa gradski vijećnik koji do podne donosi odluke koje se tiču rada u gradskim preduzećima, a od podne pruža advokatske usluge preduzeću koje treba nadgledati?

Udruženje je tražilo odgovore od Grada Tuzla o angažmanu gradskog vijećnika Mirnesa Ajanovića u pravnom zastupanju i pružanju advokatskih usluga preduzećima u gradskom vlasništvu. 

Mirnes Ajanović, zastupnik u Gradskom vijeću Tuzle, angažovan je u svojstvu advokata u JKP “Saobraćaj i komunikacije” (SIK) čiji je osnivač Grad Tuzla. 

Prema odgovoru koji je dostavila Služba za opću upravu Grada Tuzla, između SIK-a i Ajanovića nije zaključen poseban pisani ugovor, već je angažman ostvaren na osnovu izdate punomoći, bez prethodnog razmatranja angažmana drugih advokata. 

Dodatno, za zastupanje nije ugovorena posebna naknada na teret preduzeća, već se troškovi potražuju od druge stranke u postupku, u skladu sa advokatskom tarifom. 

Prema saznanjima Udruženja građana “Ne diskriminacija – Ne mobing”, JKP “Saobraćaj i komunikacije” zapošljava jednog pravnika, ali za složenije i pravno zahtjevnije predmete upražnjava praksu angažovanja vanjskih advokata.

Na Zahtjev za pristup informacijama koje je uputilo Udruženje, Grad Tuzla dostavio je (proslijedio) nepotpune, paušalne odgovore službi i preduzeća za koje je smatrao da raspolažu traženim informacijama. Udruženje je uputilo prigovor koji je Zijad Lugavić, gradonačelnik Tuzle, odbio u potpunosti. Upitan o stavu Grada Tuzla povodom angažmana gradskog vijećnika u svojstvu advokata gradskog preduzeća, gradonačelnik Lugavić tvrdi da stav Grada nije dostavljen jer Grad o tome nije razmatrao. Dodatno, Lugavić tvrdi da Grad Tuzla ne vodi evidenciju o operativnim aktivnostima i angažmanu advokata u javnim preduzećima.

Time javnost, bar za sada, ostaje uskraćena za odgovor na pitanje zašto gradska uprava ne provodi adekvatan nadzor nad radom javnih preduzeća. Uz to, ostaje nejasno i koliko gradska preduzeća troše na vanjske advokatske usluge, uprkos tome što imaju zaposlene pravnike/ice. Ono što je potpuno jasno je da se Grad ograđuje od nadzora nad operativnim odlukama javnih preduzeća, poput angažovanja advokata bez tendera ili pisanog ugovora.

The post Šta kada je političar u sukobu interesa? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

To je i bila tema magazina “Ovjereno” Medijske grupacije Oslobođenje. Pogledajte dokumentarni film “Žrtve bez pravde”, koju je pripremio portal Žurnal u saradnji s O kanalom.

The post TRAGEDIJA DONJE JABLANICE (VIDEO): Mogu li žrtve do pravde? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Preporuke revizora se godinama ponavljaju, a za njihovo neprovođenje uglavnom nema direktnih sankcija. Njihova učestalost na različitim nivoima vlasti pokazuje da nije riječ o izolovanim propustima pojedinih institucija, već o sistemskom problemu upravljanja javnim novcem, piše Inforadar.

Jasmila Pašić, projektna menadžerica Centra civilnih inicijativa (CCI) kaže da je to teško “svesti na jedan uzrok, jer se tu preklapa nekoliko stvari odjednom”.

“Prije svega, ne postoji nikakva sankcija za institucije koje ne isprave ono što je revizija utvrdila. Ured za reviziju uradi svoj posao, dostavi preporuke, a šta će se dalje dešavati zavisi isključivo od volje rukovodstva i od toga koliko će parlament zaista pratiti najbolje. Kad nedostaju i odgovorni rukovodioci i taj parlamentarni pritisak, preporuka bude “primljena k znanju” i tu se odluka završava jednostavno. reviziju institucija BiH je za 2025. godinu izdao 444 preporuke ii od toga je čak 218, gotovo polovina, ponovljena iz prethodnih godina”, ističe Inforadar Pašić.

Mišljenja je da je dok rukovodilac institucije zadužen za proveru preporuka ne osjeti nikakvu posljedicu – bilo disciplinsku, materijalnu ili kaznenu – nema razloga da se to mijenja.

“Ovo nije samo pravno pitanje, već i pitanje upravljanja kulturom: institucije čijeg rukovodstva ozbiljno shvataju nalaze revizije pokazuju bolje rezultate od onih gdje se izvještaj tretira kao formalnost koju treba samo “odraditi”. Dakle, ne bih se mogao svesti samo na zakon , riječ je o kombinaciji slabe parlamentarne kontrole, nepostojanja sankcija i opšte tolerancije prema neprovođenju preporuka”, smatra Pašić.

Damjan Ožegović iz Transparency Internationala BiH kaže da je revizor značajan, ali nedovoljno iskorišten mehanizam kontrole javne potrošnje. Upozorava da njihovi nalazi često ostaju “mrtvo slovo na papiru”.

“Revizijski nalazi su vrlo stručni, ulaze u dubinu, imaju na raspolaganju informacije institucija iznutra, ali se po njihovim nalazima ne postupa. Vrlo značajno, revizori mogu izvršiti pregled ili ispitivanje određenih aspekata poslovanja cijele ili dijela institucija, programa ili aktivnosti u pogledu ekonomije, efikasnosti i efektivnosti sa kojim ta institucija koristi resurse . kada postoje indicije o postojanju značajnijih kršenja zakona, uključujući i ministarstva finansija. Među institucijama za provođenje zakona svakako su tužilaštva. Međutim, ona ne reaguje najčešće jer, prema priznanju brojnih tužilaca, nemaju kapacitet niti dovoljnu obuku da postupaju po ovim izvještajima. Naravno, ne treba isključiti ni nerijetki nedostatak volje”, konstatuje Ožegović za Inforadar.

Prema njegovim riječima, ponavljanje istih nepravilnosti i nepostupanje prema preporukama je svakako sistemski problem gdje revidirana institucija i njoj nadležni organi ne žele da koriste mehanizme , koji su doduše vrlo široko postavljeni, kako bi ispravili nepravilnosti, znajući da za to ne postoji nikakva odgovornost.

Poseban rizik predstavljaju grantove, transfere i subvencije, gdje revizori, kako navodi Ožegović, često utvrđuju da se sredstva dodjeljuju bez jasno utvrđenih kriterija i da nije moguće dovoljno jasno utvrditi da li su sredstva potrošena svrsishodno.

Slična situacija je i sa javnim nabavkama.

“Javne nabavke su oblast koja je neizostavna u gotovo svakom izvještaju jer su institucije najmanje otporne na ove nepravilnosti, namjerno ili ne”, dodaje Ožegović.

Oba ureda za reviziju (BiH i FBiH-Glavna služba za reviziju javnog sektora RS-a nije odgovorila na naš upit, op.a) smatraju da, kada se nepravilnosti ponavljaju iz godine u godini, ukazuje na slabosti sistema .

Ured za reviziju institucija BiH navodi da ponavljanje iste ili slične nepravilnosti tokom više revizijskih ciklusa može pokazivati ​​da problem više nije samo u pojedinačnoj instituciji, već da zahtijeva sistemsko rješavanje . To je naročito izraženo kada se iste nepravilnosti pojavljuju u većem broju institucija ili proizlaze iz nejasnog normativnog okvira, neusklađenog postupanja, nedovoljno definisanih odgovornosti ili izostanka djelovanja nadležnih organa.

Sličan stav zauzimaju i federalni revizori. Kako navode, ponavljanje istih nepravilnosti samo po sebi predstavlja sistemski nedostatak, jer pokazuje da sistem omogućava da se problem nastavlja i nakon što je već identifikovan.

“Dakle, revizija pokazuje gdje postoje slabosti i šta je potrebno mijenjati, ali za pravno djelovanje potrebni su oni koji upravljaju institucijama, njihovim organima upravljanja i nadzora, resornom ministarstvom, parlamentarnim/skupštinskim komisijama, inspekcijskim i drugim nadležnim organima – svakako u okviru svojih ovlaštenja. Pravi efekat možemo očekivati ​​onda kada svi ti dijelovi sistema maksimalno koriste svoju ulogu”, pojašnjavaju u federalnom Uredu.

Ističu da građani ne bi trebali samo vidjeti da je neka nepravilnost evidentirana u revizorskom izvještaju, već bi trebali osjetiti da institucije iz godine u godini rade bolje, da su usluge kvalitetnije, jednostavniji, javni novac odgovornije korišten i da se problemi koji se jednom prepoznaju ne ponavljaju unedogled.

“To je, u konačnici, pravi efekat revizije: ne samo utvrditi šta nije dobro, nego svojim radom pokrenuti odgovornost i promjene koje će građani moći osjetiti”, poručuju federalni revizori.

Ured za reviziju institucija BiH posebno ističe da se najznačajniji nalazi objedinjuju u Godišnjem izvještaju o glavnim nalazima i preporukama, kojim se Parlamentarnoj skupštini BiH ukazuje i na sistemske nedostatke zajedničkog većeg broja institucija. Odgovornost za otklanjanje nepravilnosti prvenstveno je u rukovodstvu institucija, dok značajnu ulogu imaju parlamentarna tijela, resorna ministarstva, organi upravljanja i nadzora, inspekcije, kao i drugi nadležni organi.

Jedno od ključnih pitanja jeste šta se dešava nakon što revizori utvrde ozbiljna kršenja zakona i izvještaj dostave nadležnim organima.

Tu se razlikuju iskustva državnog i federalnog revizorskog ureda.

Ured za reviziju institucija BiH navodi da nakon završetka revizije izvještaja dostavlja revidiranim i nadležnim institucijama, a potom ih javno objavljuje. U narednim revizijskim ciklusima prati realizaciju preporuka.

„Daljnje postupanje, uključujući procjenu postoje u osnovi za provođenje istrage ili preduzimanje drugih mjera, u isključivoj nadležnosti tužilaštava i drugih organa za provođenje zakona“, navode iz Ureda za reviziju institucija BiH.

Dodaju da nemaju podatke o pojedinačnim predmetima tužilaštava, niti im se dostavljaju povratne informacije o postupanju po njihovim izvještajima.

Nešto drugačije iskustvo imaju federalne revizore.

U skladu sa Zakonom o reviziji institucija u FBiH, Ured tužilaštva kontinuirano dostavlja revizorske izvještaje u kojima su konstatovana značajna kršenja zakona. U određenim slučajevima tužilaštva od Ureda traže revizorske izvještaje, dodatnu dokumentaciju ili informacije potrebne za njihovo postupanje.

Međutim, većina obavijesti koje je federalni Ured zaprimio od tužilaštava odnosi se na odluke da se istraga neće provoditi jer utvrđena kršenja zakona, prema procjeni tužilaštava, nemaju obilježja krivičnog djela. U Uredu ističe da pitanje efekata revizije ne bi ograničili samo na tužilaštva.

“Nakon objavljivanja izvještaja postoji čitav niz lanac institucija koje mogu i trebaju djelovati: od rukovodstva i organa upravljanja i nadzora revidiranih institucija, preko resornih ministarstava i parlamentarnih, odnosno skupštinskih tijela, do inspekcijskih, istražnih i drugih nadležnih organa. Odgovornost za promjenu ne završava objavljivanjem revizorskog izvještaja. Revizija može spremno ukazati na problem, da li je promjena stvarnosti i odgovornosti u praćenju institucija. rukovodilaca i drugih nadležnih aktera da preporuke dokazu i osiguranju da se utvrđene slabosti ne ponavljaju”, zaključuju u Uredu za reviziju institucija FBiH.

Oba revizorska ureda naglašavaju da se vrijednost njihovog rada ne može mjeriti samo brojem objavljenih izvještaja ili realizovanih preporuka.

„Ako institucije ne implementiraju preporuke, problem ostaje prisutan, a posljedice u konačnici snose građana“, poručuju iz federalnog Ureda za reviziju.

Istovremeno, državni revizori konstatuju da preventivni efekat njihovog rada nije uvijek neposredno vidljiv. Sama činjenica da će upravljanje javnim novcem biti predmet nezavisne, da neće biti javno objavljena i razmatrani pred nadležnim nadzornim parlamentarnim komisijama može djelovati preventivno. Navode i da postoje slučajevi u kojima su revizorski nalazi doveli do unapređenja propisa i procedura, racionalnijeg korišćenja javnih sredstava , veće fiskalne discipline i transparentnosti kvalitetnijih usluga za građane.

Ipak, stvarni efekat nastaje tek kada druge institucije koriste informacije iz revizorskih izvještaja i preduzmu mjere iz svoje nadležnosti.

Kakve su posljedice za građane i koje mjere bi najviše doprinijele odgovornijem i transparentnijem upravljanju javnim novcem?
Posljedice su sasvim konkretne, samo se često ne vide u trenutku kad nastaju. Novac koji se izgubi kroz netransparentne nabavke, procijenjene ugovore ili neefikasno trošenje – to je novac koji onda nedostaje zdravstvu, obrazovanju, infrastrukturi. Nezakonito zapošljavanje i angažmani mimo proceduru narušavaju principe jednakih mogućnosti i dodatnu hranu nepovjerenje građana u institucije.

Projektna menadžerica CCI naglašava da je poruka jasna, kada se iste nepravilnosti vrte godinama i bez ikakvih posljedica, a to da nema odgovornosti.

“Dalje erodira povjerenje u državu, hrani apatiju, pa i odlazak mladih ljudi koji ne vide da se sistem stvarno mijenja. Dugoročno, da samo otvara prostor za dalju korupciju , jer institucije koje znaju da preporuke neće imati nikakve posljedice nemaju nikakav razlog da rade drugačije. Ključno je uvesti obavezujući mehanizam praćenja posljedica dokaza , da institucije u zakonskom određenom roku konkretna moraju voditi računa o realizaciji statusa, institucije koje su odgovorne za implementaciju statusa. za one koji sistematski ne provode preporuke Potrebna je i jača parlamentarna kontrola , da izvještaji revizora ne ostaju samo tačka dnevnog reda nego da izabrani predstavnici stvarno traže i primjenjuju predviđene korektivne mjere, uključujući i objašnjenja budžetskih sankcija koje se u praksi skoro nikad ne koriste”, mišljenja je Pašić.

Ističe da aktivno učešće civilnog društva i medija u praćenju revizorskih nalaza ostaje jedan od najefikasnijih pritisaka koji postoji.

“Što je javnost informisanja i nadzora upornji, to je manje prostora za ignorisanje preporuka . Bez svega ovoga zajedno, revizija će ostati dijagnoza bez terapije , jasno će pokazivati ​​šta ne valja, ali sistem neće imati snagu da to i promijeni”, zaključuje Pašić.

The post REVIZORI UPOZORAVAJU, ODGOVORNOST IZOSTAJE: Institucije BiH godinama ponavljaju iste nepravilnosti appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Proizvodnja mlijeka i mliječnih proizvoda, sa procijenjenih 20.000 malih farmi muznih krava širom Bosne i Hercegovine, predstavlja okosnicu mnogih ruralnih zajednica u našoj zemlji. Prema nedavno objavljenoj tematskoj publikaciji Organizacije za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) pod nazivom “Iskorištavanje mljekarskog sektora i malih poljoprivrednika za transformaciju poljoprivredno-prehrambenih sistema u BiH”, stočarstvo i proizvodnja mlijeka imaju ogroman potencijal da postanu pokretači cjelokupne poljoprivredne tranzicije.

“Tipični mali proizvođači uzgajaju oko pet krava, dok srednje velika porodična gazdinstva upravljaju stadima od 15 do 20 grla. Sve veći, mada još uvijek ograničen broj specijalizovanih porodičnih gazdinstava, uzgaja između 40 i 60 krava, što predstavlja segment u usponu unutar sektora proizvodnje mlijeka“, navedeno je u publikaciji.

Ipak, proces evropskih integracija, rastući troškovi i tržišni pritisci stavljaju domaće proizvođače pred brojne izazove.

Tržišni pritisci i ranjivost malih proizvođača

Iako je vrijednost domaće mljekarske proizvodnje u usponu, domaći sektor pokriva oko polovine domaćih potreba, uvoz i dalje zauzima značajan dio tržišnih polica. Liberalizacija trgovine i obveze iz međunarodnih sporazuma ograničavaju korištenje carina i kvota, zbog čega su poticaji glavni mehanizam podrške, premda se njihovi iznosi i usklađenost razlikuju po entitetima.

U ovakvim okolnostima, posebno su pogođeni mali proizvođači koji proizvode manje od 200 litara mlijeka dnevno. Oni se često suočavaju s otkupnim cijenama koje su i do 20 posto niže u odnosu na veće farme, a koje nerijetko padaju ispod samih troškova proizvodnje.

“Navedeni izazovi ograničavaju njihovu mogućnost ulaganja u modernizaciju i primjenu praksi koje doprinose otpornosti na klimatske promjene”, navedeno je.

Slični izazovi su mnoge male stočare, posebno one starije, prethodnih godina, naveli da gase i napuštaju proizvodnju, što je ubrzalo depopulaciju sela.

Stroži standardi i proces EU integracija

Kroz proces pristupanja Evropskoj uniji i usklađivanje s poglavljem 11 (poljoprivreda i ruralni razvoj) i poglavljem 12 (sigurnost hrane i veterinarstvo), pred proizvođače se postavljaju sve viši zahtjevi. To uključuje strožu kontrolu zdravlja životinja, sisteme bilježenja i označavanja grla (ušne markice) te standarde pakiranja i higijene.

Iako poljoprivrednici ispunjavaju ove obveze, poput stavljanja ušnih markica ili ažuriranih standarda pakiranja, iz studije upozoravaju da im ta šira slika često izmiče, pa tako proizvođači nisu potpuno svjesni da su takve mjere dio šireg usklađivanja zemlje sa standardima Evropske unije, već ih naprosto vide kao dio poslovanja u okruženju koje se mijenja.

Istovremeno, država se i dalje bori s kašnjenjem u akreditaciji za sredstva iz IPARD fondova, koja su ključna za modernizaciju farmi i ruralne infrastrukture.

“Iako Bosna i Hercegovina ima brojna registrovana poljoprivredna udruženja i zadruge, trenutno nema formalno priznate organizacije proizvođača prema nacionalnom zakonodavstvu i tek treba da usvoji zakone usklađene sa EU koji regulišu njihovo osnivanje i rad”, naglašeno je, uz pojašnjenje da je unapređenje ovog okvira ključno, jer EU formalno priznaje organizacije proizvođača i pruža ciljanu finansijsku i tehničku podršku putem instrumenata kao što su IPARD i Zajednička poljoprivredna politika – pogodnosti koje postaju dostupne tek nakon što se nacionalno zakonodavstvo uskladi sa standardima Evropske unije.

Svijetle tačke

Uprkos preprekama, primjeri s terena pokazuju da se trud, rad i prilagođavanje mogu isplatiti. Fokusiranje na preradu mlijeka u vlastitom aranžmanu, proizvodnju polutvrdih i tvrdih sireva te izlazak na nišna tržišta donose nove prilike.

Veliki iskorak predstavlja i zaštita geografskog porijekla tradicionalnih proizvoda na nacionalnmj i evropskom nivou. Livanjski sir je postao prvi prehrambeni proizvod iz Zapadnog Balkana koji je dobio službenu EU zaštitu, a nacionalnu zaštitu ponijeli su i gatački kajmak, travnički sir, te sir iz mješine i drugi specijaliteti. Takve oznake daju dodanu vrijednost proizvodima i otvaraju vrata zahtjevnijim tržištima, uključujući i našu dijasporu u zapadnoj Evropi.

Žene pokretačice ruralnog razvoja

FAO-ova analiza naglašava i sve značajniju ulogu žena u ruralnom poduzetništvu. One u BiH danas upravljaju s oko 18 posto poljoprivrednih gazdinstava, dok oko 38 posto žena posjeduje ili su suvlasnice poljoprivrednog zemljišta.

Primjeri uspješnih ženskih inicijativa i sirana dokazuju da se kroz preradu mlijeka, inovacije i agroturizam može izgraditi održiv biznis i osigurati ostanak mladih na selu.

FAO-va publikacija navodi i da transformacija poljoprivredno-prehrambenih sistema u Bosni i Hercegovini zahtjeva holistički, sistemski pristup koji prepoznaje složene veze između sektora, institucija i nivoa upravljanja. Usklađivanje politika i njegovanje saradnje između vlade, privatnog sektora i lokalnih zajednica mogu osnažiti proizvođače i pokrenuti značajne promjene izvan izoliranih reformi.

Decentralizovano upravljanje Bosne i Hercegovine, oblikovano njenom složenom političkom strukturom, predstavlja jedinstvene izazove i mogućnosti u poljoprivredi. Sa poljoprivredom koja zapošljava 20 posto stanovništva i seoskim područjima koja se suočavaju sa demografskim padom, zemlja teži da revitalizuje svoj poljoprivredno-prehrambeni sektor usred pregovora o pristupanju Evropskoj uniji (EU). Ključni prioriteti uključuju smanjenje zavisnosti od uvoza, promociju rodne ravnopravnosti, bolju ishranu i jačanje otpornosti na klimatske promjene, što sve zahtijeva koordinirane, međusektorske strategije.

The post Može li mljekarstvo pokrenuti transformaciju poljoprivrednih sistema u BiH? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Hajrija Čobo, aktivistkinja iz Kaknja koja je i pripremila zahtjev za ocjenu ustavnosti, za Gerilu kaže da su institucijama dostavljene prijave i hitni zahtjevi za privremene mjere osiguranja i inspekcijsko pečaćenje. Od Pravobranilaštva BiH traži zaštitu državne imovine kroz sudske postupke, a od Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA) i Uprave za indirektno oporezivanje BiH postupanje povodom nastavka eksploatacije i izvoza.

„PR strategija kompanije DPM Metals je očekivana, ali je u direktnoj suprotnosti sa obavezujućim presudama Ustavnog suda BiH i elementarnom pravnom logikom“, kaže Čobo.

Svoj zahtjev za hitnu obustavu zasniva na zakonskoj odredbi prema kojoj su akti o raspolaganju državnom imovinom suprotno zabrani ništavi. Smatra da rok ostavljen institucijama služi uklanjanju spornih akata, a ne nastavku eksploatacije.

„Sud je taj rok dao organima uprave da administrativno stave van snage ništavne ugovore i anekse, ali i sve druge vezane akte“, navodi ona.

Čobo dodaje da institucijama zasigurno treba vremena da formiraju predmete i razmotre prijave, ali od njih traži da što prije nalože obustavu rada i zaštite državnu imovinu.

DPM Metals, istovremeno, ostaje pri stavu da odluka Suda ne suspenduje koncesiju i poručuje da nastavlja proizvodnju.

Najavljuju saradnju s Pravobranilaštvom BiH i nadležnim organima, ali smatraju da je „preuranjeno komentarisati moguće posljedice“ prije završetka preispitivanja spornih akata.

Damir Nikšić, zastupnik koji je učestvovao u prikupljanju potpisa za zahtjev za ocjenu ustavnosti akata o raspolaganju državnom imovinom u Varešu, kaže za Gerilu da je nakon što je Ustavni sud BiH utvrdio njihovu neustavnost pisao svim potpisnicima zahtjeva, pozivajući ih da se angažuju u medijima i upozore javnost na potrebu hitne obustave rudarenja.

Nikšić tvrdi da nastavak eksploatacije i izvoza rude “donosi milionsku dnevnu štetu Bosni i Hercegovini”.

“Ta kompanija, kako čujem, izvlači iz naše zemlje rude u vrijednosti od nevjerovatnih 1,54 miliona američkih dolara“, kaže za Gerilu, navodeći da taj iznos smatra minimalnom dnevnom štetom i razlogom za hitno postupanje institucija.

Nikšić kaže da je prethodno prikupio potpise i za tematsku sjednicu o ekološkim katastrofama i ekološkoj sigurnosti u Federaciji BiH. Tvrdi da ga je federalna ministarka Nasiha Pozder, nekoliko dana prije isteka roka za najavu sjednice, zamolila da preuzme njenu organizaciju, ali da sjednica potom nije održana.

„Na kraju me prevarila jer, evo, mandat je na isteku, a ona tu sjednicu nikada nije upriličila“, rekao je Nikšić za Gerilu.

Prema Nikšićevim riječima, jedinu povratnu informaciju dobio je od Dennisa Gratza, zastupnika Demokratske fronte u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, koji mu je obećao da će se pitanjem nastaviti baviti u narednom mandatu. Nikšić smatra da se s djelovanjem ne može čekati.

Prikupljanje potpisa, objašnjava, bilo je dobrovoljno, a zastupnici koji nisu željeli potpisati nisu bili dužni obrazlagati odluku. Nikšić sada podršku svom zahtjevu nastoji pretvoriti u zahtjeve institucijama za konkretno postupanje.

„U svemu ovome i ja, kao zastupnik, slijedim i proslijeđujem ono što radi Hajrija Čobo i nastojim njene apele raznim agencijama i ministarstvima ‘podebljati’ kao ‘ovlašteni predlagač’ službenom korespondencijom koja će ostati arhivirana kao dokaz naše borbe“, navodi Nikšić.

U saopštenju iz Toronta od 1. oktobra DPM Metals navodi da je Sud utvrdio neusklađenost koncesionog ugovora, njegovih aneksa i povezanih odluka s Ustavom BiH. Istovremeno tvrdi da odluka ne raskida niti suspenduje koncesiju i da pogon nastavlja normalno raditi.

Kompanija u istom saopštenju ističe da zapošljava više od 600 ljudi iz BiH i da je najveći izvoznik u Zeničko-dobojskom kantonu. Gerili je ova kompanija navela ranije da joj je cilj dostizanje kapaciteta od 850.000 tona rude godišnje.

U prvih šest mjeseci 2026. godine, prema podacima koje je kompanija DP Metals BiH dostavila Gerili, u Varešu je proizvedeno približno 34.000 tona koncentrata srebra, olova i zlata te srebra i cinka. Proizvodnja i prodaja koncentrata počele su još 2024. godine, dok je 10. avgusta 2026. kompanija proglasila dostizanje svojih kriterijuma za komercijalnu proizvodnju. Ruda se prerađuje u vareškom postrojenju, a koncentrati željeznicom odlaze do Luke Ploče u Hrvatskoj, odakle se otpremaju međunarodnim kupcima na dalju metaluršku preradu.

Damjan Ožegović, viši istraživač i saradnik za pravne poslove u Transparency International BiH, sa druge strane za Gerilu kaže da nije siguran da se može tražiti privremena obustava rudarskih radova u Varešu. Prema njegovom tumačenju odluke, Ustavni sud ukazao je na nedovoljno učešće Pravobranilaštva BiH u prethodnim postupcima, zbog čega Ožegović sumnja da će se ono sada angažovati u većem obimu.

„Nisam siguran da se može tražiti privremena obustava, jer je Ustavni sud zaključio da je ovo maksimalni potreban rok za usklađivanje odluka, a imajući u vidu i druge okolnosti poput finansijskih gubitaka“, navodi Ožegović.

On upozorava i da krivična odgovornost zbog nepoštovanja zakona ili nepostupanja po sudskoj odluci mora biti utvrđena u pravosudnom postupku. Podsjeća da je Sud slična pitanja razmatrao i ranije, pa su organi vlasti morali voditi računa o mogućim štetnim posljedicama.

Hajrija Čobo, međutim, smatra da tužilaštva treba da ispitaju odgovornost kantonalnih vlada i ministarstava koja su dodjeljivala koncesije i potpisivala anekse, federalnih organa koji su odobravali prenamjenu državnog šumskog zemljišta, kao i premijera, ministara, načelnika i službenika koji su potpisivali sporne dokumente.

Šta je Sud utvrdio, a šta institucije tek moraju uraditi

Predmet U-2/26 pokrenut je zahtjevom 27 zastupnika Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH, a odluka je donesena na septembarskoj plenarnoj sjednici. Sud je utvrdio da su federalni, kantonalni i opštinski organi raspolagali državnom imovinom bez potrebnog ovlaštenja, suprotno Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH i bez uključivanja Pravobranilaštva kao zakonskog zastupnika države.

Među osporenim aktima je ugovor o koncesiji od 12. marta 2013. za istraživanje i eksploataciju olova, cinka i barita na ležištima Veovača i Rupice, čiji je nosilac danas DPMetals BH, sa šest aneksa zaključenih do jula 2022. godine.

Ugovor o služnosti od 10. aprila 2023. odnosi se na drugi projekat: istraživanje hroma na području Duboštice i Tribije. Zaključen je sa kompanijom Seven Plus, danas Vareški minerali, radi izgradnje i korištenja pristupnih puteva do bušotina na državnom šumskom zemljištu. Obuhvaćeni su i akti o prenamjeni i korištenju šumskog zemljišta te šest odluka Vlade Zeničko-dobojskog kantona, donesenih između 2012. i 2023. godine.

Promjene vlasnika i naziva nisu izbrisale obaveze lokalne kompanije. DPM Metals je Gerili naveo da je Adriatic Metals preuzeo 3. septembra 2025. godine. Lokalna kompanija nastavila je poslovati kao isto pravno lice, uz promjenu naziva iz Adriatic Metals BH u DPMetals BH, „sa istim pravima i obavezama“.

Zakonska zabrana obuhvata državne šume i šumsko zemljište. Član 2. propisuje ništavost odluka, ugovora i drugih pravnih instrumenata kojima se tom imovinom raspolaže suprotno Zakonu. Upravo na toj odredbi Čobo zasniva stav da koncesionari nemaju osnov za nastavak rada tokom ostavljenog roka.

Sud je odbacio argument da sporni akti mogu biti opravdani time što su doneseni prije odluke U-3/24 iz 2024. godine, kojom je već utvrđena neustavnost federalne odluke o promjeni namjene i privremenom korištenju šumskog zemljišta. Zakonska zabrana postojala je i ranije.

Sada su Federalno ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, nadležna služba Opštine Vareš, Vlada ZDK te kantonalna ministarstva privrede i poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede dužni preispitati sporne akte uz uključivanje Pravobranilaštva BiH. Naloženo im je da preduzmu aktivnosti za stavljanje van snage akata koji nisu usklađeni sa zakonom i u roku od šest mjeseci od dostavljanja odluke obavijeste Sud o mjerama.

Neustavnost je već utvrđena, provođenje odluke sada je obaveza institucija koje su sporne akte donosile. Pečaćenje lokacija i blokada izvoza dodatne su mjere koje aktivisti traže kroz sudske i inspekcijske postupke.

Duboštica i Tribija: Radovi vidljivi, ugovori nedostupni

Spor, međutim, se ne završava na Rupicama, kada govorimo o Varešu. Na lokalitetima Duboštica i Tribija projekat istraživanja hroma vodi kompanija Vareški minerali, ranije Seven Plus. Prema pisanju Valtera, firmu je u junu 2026. od Miloša Bošnjakovića preuzeo Zoran Živković, beogradski privrednik i bivši pukovnik koji je radio na zaštiti komunikacija državnog vrha Srbije.

Bošnjaković, “otac” mnogih kontraverznih geoloških projekata, je povezan i s razvojem projekta Rupice, osnivač je Eastern Mininga i suosnivač Adriatic Metalsa. Osnovao je i Lykos Balkan Metals, čije su kompanije pokrenule geološka istraživanja na području Sinjakova, Jezera, Sočkovca na Ozrenu i Čajniča. Danas Rupice i projekat hroma imaju različite koncesionare, ali ih povezuje spor oko raspolaganja državnom šumom.

Zoran Živković, direktor Vareških minerala, za Oslobođenje tvrdi da kompanija posluje u skladu sa zakonima BiH i da bi obustavljanje radova značilo nepoštovanje važećih koncesionih ugovora. Ukoliko akti na kojima zasnivaju svoja prava budu poništeni, najavljuje obraćanje domaćim sudovima, a potom i međunarodnoj arbitraži ako zaštitu ne ostvare u BiH.

„Do sada su utrošena velika sredstva na osnovu važećih ugovora“, navodi Živković, upozoravajući na moguće velike odštetne zahtjeve.

Ekološka udruženja uporno su tražila uvid u koncesioni ugovor za istraživanje i eksploataciju hroma na području Duboštice i Tribije. Prema navodima Udruženja građana Fojničani, Ministarstvo za privredu Zeničko-dobojskog kantona više puta je odbijalo zahtjeve za pristup informacijama. Mještani su gledali radove, a nisu mogli dobiti ugovor na osnovu kojeg su omogućeni.

„Smeta mi što je oko ovoga rudnika sve tajna, ništa nemamo podataka nikakvih“, rekao je Jozo Matošević, nekadašnji direktor Željezare Vareš, komentarušiću radove u Duboštici.

Spor oko radova vezanoh na potencijalno rudarenja hroma (i ne samo hroma) je stigao i pred Kantonalni sud u Zenici, koji je poništio rješenja o uskraćivanju pristupa koncesionim dokumentima bez obaveznog testa javnog interesa. Zbog povreda postupka poništeno je i rješenje kojim je odbačena žalba Aarhus centra u BiH na prenamjenu zemljišta i služnost u Duboštici i Tribiji.

Zabrinutost se proširila niz dolinu Krivaje. Aktivisti iz zavidovićkog Kluba ATOM upozoravali su na moguće posljedice istraživanja i budućeg rudarenja po rijeku i stanovništvo njenog sliva. Agencija za vodno područje rijeke Save izdala je Vareškim mineralima vodnu saglasnost 19. februara 2026, dok aktivisti tvrde da se bušilo i prije njenog izdavanja.

Za aktiviste iz UG Fojničani, odluka Ustavnog suda predstavlja potvrdu dugogodišnjih upozorenja da se državnom imovinom u Varešu raspolagalo protivno zakonskoj zabrani. Podsjećaju da su među osporenim aktima koncesioni ugovor i rješenja različitih nivoa vlasti povezana s rudnikom Rupice i istraživanjima na području Tribije i Duboštice.

U reakciji ističu da su ekološke organizacije i građani uporno zahtijevali poštovanje zakona, dok su institucije izdavale rješenja i otvarale prostor za dalje rudarske aktivnosti.

„Upozoravali smo, tražili poštivanje zakona i nismo odustajali. Sada je Ustavni sud BiH samo potvrdio opravdanost te borbe“, poručuju iz udruženja.

„Borba za Vareš još nije završena“, upozoravaju, najavljujući da će nakon odluke Suda nastaviti još odlučnije insistirati na zaštiti prirodnih resursa i poštovanju zakona.

Širu sliku ovakvih sporova daje Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT, koja je u septembru objavila publikaciju „Geološka istraživanja u Bosni i Hercegovini: trendovi, upravljanje i kontekst kritičnih mineralnih sirovina“. Analiza propisa o koncesijama i dozvolama u oba entiteta ukazuje na sistemski nedostatak transparentnosti i rizik da se odluke o projektima velike vrijednosti i dugoročnih posljedica donose izvan javne kontrole.

Autori publikacije u zaključku podsjećaju da se “odlučuje o dobru koje pripada zajednici, dok posljedice rudarskih projekata mogu trajati decenijama”.

“Eksploatacija mineralnih sirovina po svojoj prirodi podrazumijeva projekte koji traju decenijama, koji trajno mijenjaju kvalitet vode, vazduha i zemljišta i koji utiču na osnovna ljudska prava lokalnih zajednica. Ukoliko se uzme u obzir da je u postupcima dodjele koncesija i izdavanja dozvola za eksploataciju predmet odlučivanja dobro koje je u vlasništvu zajednice, a ne privatnog subjekta koji ga eksploatiše, jasno je da postojeći zakonodavni okvir ne odgovara težini odluka koje se u njemu donose”, poentira se na kraju publikacije.

Na olovo u krvi smo zaboravili? Ili nismo?

U Varešu se nepovjerenje u institucije dodatno produbilo nalazima povišenih vrijednosti olova u krvi dijela stanovnika. Dom zdravlja Vareš i Opština potvrdili su rezultate iznad laboratorijske reference, nakon čega su pokrenuta dodatna ispitivanja.

U aprilskom internom dopisu Kantonalne bolnice Zenica obrazloženo je zadržavanje odluke da se u Varešu do daljnjeg ne organizuju akcije darivanja krvi zbog mogućih rizika za primaoce.

Miroslav Pejčinović iz vareškog udruženja Opstanak govorio je da i sam ima povišene vrijednosti olova u krvi, iako ne živi uz rudnik ili deponiju. Nakon odluke Suda podsjetio je da su građani upozoravali i na pravni osnov korištenja zemljišta.

„Mi smo upozoravali da se radi o državnom zemljištu, ali niko nas ozbiljno nije uzimao za sagovornika“, rekao je Pejčinović.

Odluka Ustavnog suda je konačna i obavezujuća. Institucije koje su izdavale koncesije i odobravale korištenje državne šume sada moraju preispitati svoje akte, staviti van snage one koji krše zakon i izvijestiti Sud o preduzetim mjerama.

DPM Metals poručuje da proizvodnja nastavlja „normalno“. Varešani, uz provođenje sudske odluke, čekaju i odgovor odakle olovo u krvi dijela njihovih sugrađana.

Izborni plakati uskoro će nestati. Tragovi krčenja šuma ostaće mnogo duže. Vareš će živjeti s posljedicama odluka koje su vlasti potpisivale, kompanije provodile, a građani pokušavali osporiti. Čobo i Nikšić uspjeli su dio te borbe prenijeti pred Ustavni sud.

Odluka je sada pred institucijama. A pred nama pitanje – koliko dugo ćemo još ljude koji traže poštovanje zakona ostavljati da tu borbu vode gotovo sami?

Dejan Rakita / GERILA

The post Neustavna koncesija, DPM Metals najavio „normalan“ rad: Zašto rudnik u Varešu i dalje radi? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Ova firma, u suvlasništvu Zulkaida Skomorca iz stranke Bosanskohercegovačka inicijativa – Kasumović Fuad (BHIKF), godinama bez dozvole eksploatiše trosku, vrijedni nusproizvod koji nastaje u procesu proizvodnje željeza.

Od 2013. do 2024. godine firma je sa Gradom Zenicom imala ugovor o upravljanju deponijom prema kojem je bila dužna plaćati komunalnu naknadu od 1,5 KM za svaku tonu preuzete troske, kao i obavezu da trajno uredi i sanira deponiju − što se nikada nije desilo. Ovaj ugovor je potpisan suprotno Zakonu o koncesijama Zeničko-dobojskog kantona (ZDK) koji nalaže da se ovakvi poslovi mogu dogovoriti samo sa nadležnim kantonalnim ministarstvom. SAHVA COMPANY nije imala koncesiju na „Rači“.

Skomorac je novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) kratko rekao da on nema ništa sa troskom, obijajući da dalje razgovara o ovoj temi.

Međutim, novinari otkrivaju da je njegova firma eksploatisala trosku uz pomoć firme APS iz Livna koja im je pomagala da je prerađuju, a potom prodaju cementarama u Bosni i Hercegovini (BiH) i Hrvatskoj.

Željezara je godinama odlagala ovaj nusproizvod na deponiju „Rača“, na zemljište čiji su vlasnici Grad Zenica i „Nova Željezara“. Prerađena troska se koristi za izgradnju puteva, nasipa i proizvodnju građevinskih materijala.

„Uvijek se prodavalo, radilo i ja sam, ‘ajmo reći, spojio kupca sa prodavačem i mene nešto zapalo“, potvrdio je novinarima CIN-a Ante Perić, vlasnik livanjske firme.

Finansijski službenici Grada Zenice su u svojim izvještajima tvrdili da SAHVA COMPANY do 2014. nije plaćala naknadu, ali da nije ni odvozila trosku. Grad Zenica nakon toga nije ni nadzirao rad firme na „Rači“. Tek 2019. godine radna grupa Grada je utvrdila da im firma nije dostavljala vjerodostojne podatke o preuzetoj troski od 2014. do 2018. pa su paušalno procijenili da im je dužna uplatiti više od 300.000 KM.

U novembru 2025. Grad joj je dao saglasnost da upravlja deponijom do okončanja postupka po novom javnom pozivu, a sedam mjeseci poslije je prihvatio ponudu ove firme za upravljanje deponijom.

Fuad Kasumović, gradonačelnik Zenice i predsjednik stranke BHIKF, nije želio razgovarati o ovoj temi, upućujući novinare na gradske službe.

Jedna tona jedna i po marka

Industrijska deponija „Rača“, smještena u zeničkim naseljima Tetovo i Gradišće u blizini „Željezare“, godinama je koristila kompaniji „ArcelorMittal“ za odlaganje granularne troske koja je nastajala kao nusproizvod proizvodnje čelika u visokoj peći. Prema informacijama koje je kompanija dostavljala nadležnim, na „Raču“ je deponovala oko 300.000 tona troske godišnje.

Međutim, od druge polovine 2015. godine kompanija je počela nekontrolisano deponovati na „Raču“ čime su količine ovog materijala znatno porasle − oko milion tona godišnje, prema podacima Grada Zenice.

Iako se troska smatra otpadom koji nastaje pri proizvodnji metala, ovaj materijal ipak ima svoju vrijednost.

„Cementare otkupljuju trosku i onda je koriste kao sirovinu za proizvodnju cementa. Taj cement je malo lošijeg kvaliteta, ali njima to dobro dođe radi manje ugljika“, rekao je Samir Lemeš, prodekan Politehničkog fakulteta u Zenici.

Vidjevši priliku za zaradu, „Raču“ su posjećivali predstavnici mnogih kompanija sa ponudama za korištenje deponije. Najčešće su nudili mogućnost prerade, odvoza i prodaje troske za potrebe izgradnje puteva.

Kako bi trajno riješili pitanje nagomilavanja troske i drugog otpada te sanirali deponiju, u novembru 2010. godine tadašnja Općina Zenica i kompanija „ArcelorMittal“ su potpisale protokol kojim su definisale uslove uređenja i sanacije deponije. Tada je Općina dozvolila „ArcelorMittalu“ da besplatno deponuje industrijski otpad na „Rači“ u cilju trajne sanacije deponije. Inače, druga komunalna deponija „Mošćanica“ u Zenici odlaganje naplaćuje prosječno oko 70 KM po toni otpada.

Općina je potom sprovela međunarodni javni tender te je u aprilu 2011. sklopila ugovor sa „mlm group-Zagreb“ kojim je ovoj firmi dodijelila poslove upravljanja „Račom“. Međutim, isti dan ovaj ugovor je ustupljen firmi SAHVA COMPANY iz Zenice na koju su prešla prava i obaveze trajne sanacije „Rače“.

Cilj ugovora za upravljanje „Račom“ je bio trajno uklanjanje industrijskog otpada sa deponije i uređenje lokaliteta s najvišim standardima zaštite okoline. SAHVA COMPANY je imala obavezu da ukloni otpad i trajno sanira zemljište na deponiji i stavi ga na raspolaganje Općini Zenici za realizaciju razvojnih planova.

Ugovorom je firmi bilo dozvoljeno da odvozi trosku, ali je za svaku tonu preuzete, prerađene i odvezene troske bila dužna Općini plaćati 1,50 KM po toni i plaćanje vršiti tromjesečno.

Međutim, već od potpisivanja ugovora uslijedili su problemi. Isprva je trosku odvozila firma „mlm group-Zagreb“ jer je Vijeće Općine Zenice tek sredinom 2013. dalo saglasnost na ustupanje ugovora zeničkoj firmi. Do tada je firma iz Zagreba ostala dužna Općini Zenici 600.000 KM jer nije uplaćivala naknadu. Iz Općine su ih upozorili na raskid ugovora, ali tada su iz SAHVA-e COMPANY preuzeli ovaj dug na sebe i stupili na posjed „Rače“.

Iz „mlm group-Zagreb“ nisu odgovarali na pitanja novinara CIN-a.

Inžinjer rudarstva prof. dr. Jovan Sredojević, koji je za ovu firmu izradio studije o sanaciji deponije, kaže da su oni imali savremenu tehnologiju za preradu troske, ali da su samo „uzeli koliko im je trebalo“ i povukli se.

Kada su preuzeli „Raču“, iz SAHVA-e COMPANY su nadležnim naveli da je pred njima težak projekt koji zahtijeva posebne tehnologije za preradu troske kako bi izvršili trajnu sanaciju deponije zbog čega su u posao uveli i partnera − firmu „Quorum BH“ iz Zenice.

Time je od 2013. obaveza plaćanja naknade za odvoz troske i dug zagrebačke firme „mlm“ prešao na ove dvije firme. Prema podacima Službe za finansije Grada Zenice, dug su izmirili, ali naknadu nisu uplaćivali jer nisu dostavljali vjerodostojnu dokumentaciju na osnovu koje bi bio vršen obračun količine preuzete, prerađene i odvezene troske.

Kako nisu imali izvještaje, gradski službenici su 2019. paušalno procijenili koliko je troske firma mogla preraditi od 2014. do 2018. godine. To su uradili na osnovu naučnih procjena o količinama proizvedenih ostataka čelika na deponiji − berne. Prema procjeni, firme su preradile oko 156.000 tona troske pa je ukupan dug firme iznosio oko 318.000 KM.

Gradski službenici u svojoj procjeni nisu u obzir uzimali ponudu SAHVA-e COMPANY iz 2013. u kojoj su naveli da bi godišnje mogli iskopati i preraditi oko milion tona troske.

Novinari CIN-a su četiri mjeseca čekali informacije iz Grada Zenice koliko je SAHVA COMPANY uplatila na ime naknade za preradu i odvoz troske. Nakon reakcije Upravnog inspektorata ZDK omogućen je uvid u finansijsku dokumentaciju, ali Selver Keleštura, savjetnik zeničkog gradonačelnika, novinarima je ponudio samo dokumente za koje je on smatrao da treba, odbivši dati uvid u cijeli spis.

U ponuđenim dokumentima moglo se vidjeti da je SAHVA COMPANY platila 350.000 KM, a „Quorum BH“ 235.000 KM na ime duga, dok informacija o količinama prerađene i prodane troske nije bilo.

Ni predstavnici „Quoruma BH“ nisu bili dostupni novinarima jer firma više ne posluje.

Iako je bila potpisnica ugovora koji je sklopljen suprotno Zakonu o koncesijama ZDK, SAHVA COMPANY je 2021. godine tužila Grad Zenicu zbog sklapanja tog ugovora, ali i zato što njime nije bila precizno određena površina zemljišta, predviđena za sanaciju deponije „Rača“.

Kantonalni sud u Zenici je 2024. godine ugovore između Grada i SAHVA-e COMPANY proglasio ništavnim te naložio Gradu da firmi vrati 350.000 KM koje je ona do tada uplatila na ime duga, preuzetog od zagrebačke firme „mlm-group“. Na taj način SAHVA COMPANY je dobila nazad novac koji je uložila dok komunalnu naknadu za odlaganje otpada nikada nije ni plaćala.

Prerada i isporuka cementarama

Novinari CIN-a su došli do otpremnica i faktura koje pokazuju da su firme SAHVA COMPANY i APS trosku prodavale cementarama u BiH i Hrvatskoj.

Tako je 5. decembra 2025. godine za „Heidelberg Materials Cement BiH”, cementaru u Kaknju, firma APS isporučila 27 tona troske putem lokalnog prevoznika.

Ante Perić, vlasnik APS-a, novinarima je rekao da se cijena po toni troske bez transporta kretala od 20 do 30 KM.

Iz kakanjske cementare su novinarima potvrdili da su od novembra 2025. do januara 2026. nabavljali trosku od firme APS, isključivo radi sprovođenja industrijske probe i provjere da li materijal odgovara tehničkim zahtjevima njihove proizvodnje.

„Dobavljač nas je, također, upoznao s činjenicom da se troska sa ovog lokaliteta godinama prodaje drugim kupcima iz BiH i inostranstva, kao i da su ranije provedene inspekcijske kontrole različitih nivoa vlasti potvrdile zakonitost aktivnosti na deponiji ‘Rača’”, rekli su iz cementare. Dodali su da ih je APS informisao da putem ugovornog odnosa sa SAHVA-om COMPANY imaju potrebne dozvole za prodaju i eksploataciju troske.

Inspektori iz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove ZDK su 15. januara 2026. izvršili nadzor na deponiji i utvrdili da SAHVA COMPANY vrši eksploataciju, preradu i prodaju troske. Prema zapisniku inspekcije, APS je tada na terenu pripremao otpremnicu i mjerio količinu natovarene troske na teretnom vozilu koje su inspektori zatekli.

Dan kasnije iz Grada su upozorili firmu SAHVA COMPANY da im nisu dozvoljene aktivnosti iskopavanja i odvoza troske te da firma na deponiji može samo raditi na sprečavanju nelegalnog odlaganja otpada i pristupa građevinskim mašinama i kamionima.

Prema otpremnicama u koje su novinari CIN-a imali uvid, SAHVA COMPANY je preko firme APS trosku izvozila u hrvatski grad Našice za firmu „Nexe” d.d. u 2023. i 2025. godini. U jednoj turi 2023. je ispostavljeno oko 27 tona troske po cijeni od 875 eura, odnosno tonu su prodavali za oko 63 KM.

Iz „Nexe” d.d. novinarima nisu željeli otkrivati poslovne odnose sa dobavljačima iz BiH, ali su dodali: „Po saznanju da je dovedeno u pitanje pravo raspolaganja troske s deponije „Rača”, obustavljene su sve daljnje isporuke”.

Prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje (UIO) BiH, od 2021. do 2025. godine iz BiH je izvezeno oko 2,5 miliona tona granularne troske, vrijednosti od skoro 162 miliona KM.

Finansijski izvještaji pokazuju da je APS godinama bilježio porast prihoda koji je od 2,7 miliona u 2022. porastao na 14,2 miliona KM u 2025. godini. I SAHVA COMPANY bilježi rast prihoda, od pola miliona KM u 2023. do više od četiri miliona KM dvije godine poslije.

„U mene je sve transparentno, niti šta krijem, niti sam šta ukrao. Uvijek je meni bilo rečeno evo ti, kupi, mi radimo. Evo, imamo ugovor i ja sam kupovao”, pojašnjava Perić poslovni odnos sa SAHVA-om COMPANY.

Kaže da je prije saradnje s njim SAHVA COMPANY trosku nudila cementarama, ali da cementare nisu imale povjerenje jer nisu znale kako da prerade trosku na deponiji, to jeste kako da odvoje potrebni materijal od ostalog otpada. S obzirom da je on imao vezu sa cementarom „Cemex”, pomogao im je da uđu u posao. Iz „Cemexa” su ignorisali pozive i upite CIN-a.

„Ja nikad nisam osjetio ni sekunde da je neki nered. (…) Trebalo je uložiti malo u dodatne strojeve da se to separira. Ja sam onda pomogao, ušao tu i onda sam rekao eto vam, uspili ste. Međutim, onda oni kažu: ’Ante, ne, kad si ti to spojio, ti nastavljaš prodavati’. Ja sam nastavio stvarno prodavati”, ispričao je Perić.

Zulkaid Skomorac, vlasnik SAHVA-e COMPANY, pristao je na susret s novinarima, ali je odustao od razgovora o „Rači”.

Tokom izborne kampanje, uoči Općih izbora 2026. u BiH, kao kandidat BHIKF za Skupštinu Zeničko-dobojskg kantona poručio je građanima: „Iza mene su godine rada i brojna konkretna djela. (…) Vjerujem da se povjerenje građana ne stiče samo riječima i obećanjima, već prije svega djelima i rezultatima. Zato želim nastaviti raditi odgovorno, odlučno i hrabro u interesu svih građana našeg kantona”. Prema preliminarnim rezultatima nije osvojio mandat u Skupštini ZDK.

Divlji lov na “crno zlato”

Na području deponije „Rača” u Zenici lokalne firme ilegalno iskopavaju ugalj, ostavljajući iza sebe devastirano zemljište i ostvarujući milionske prihode od prodaje. Nadležni ne pokazuju interes da zaustave nezakonitu eksploataciju koja je odnijela živote nekoliko kopača uglja.

Bez potrebnih dozvola

Kantonalni inspektori za zaštitu okoliša ZDK su obilazili „Raču” proteklih godina. U martu 2026. godine su utvrdili da na ovom području više nepoznatih osoba utovara ugalj, ali tada je jedno lice prijetilo inspektorici i onemogućilo joj zadržavanje na lokaciji.

Iz Kantonalne uprave za inspekcijske poslove ZDK u pisanom odgovoru novinarima navode da se na „Rači” više ne vrše aktivnosti eksploatacije troske te da čekaju na okončanje postupka izbora upravitelja deponije, odnosno sklapanje novog ugovora između Grada Zenice i SAHVA-e COMPANY.

Jasmina Tica, kantonalna inspektorica za zaštitu okoliša, pojašnjava da su neuređene deponije na području Federacije BiH od sredine 2025. u nadležnosti kantonalnih ministarstava okoliša, ali da su ranije bile u nadležnosti Federacije.

Iz Federalnog ministarstva okoliša i turizma su novinarima rekli da nisu izdavali nikakve dozvole za eksploataciju troske firmama SAHVA COMPANY i APS.

„Ta vrsta djelatnosti nije u obavezi da ishoduje okolišnu dozvolu. Međutim, u obavezi su da ishoduju jednu drugu dozvolu za upravljanje otpadom za aktivnosti male privrede i tu dozvolu daje kantonalno ministarstvo”, rekla je Sabina Šahman – Salihbegović, sekretarka Federalnog ministarstva okoliša i turizma.

Međutim, ni Ministarstvo za prostorno uređenje, promet, komunikacije i zaštitu okoline ZDK nije izdavalo nikakve dozvole za eksploataciju troske na „Rači”.

Novi ugovor koji će gradonačelnik Zenice potpisati sa firmom SAHVA COMPANY obavezat će ponovo ovu firmu na stabilizaciju, sanaciju i rehabilitaciju dijela deponije „Rača“ u vlasništvu Grada. Ugovor će biti zaključen na 15 godina. Firma će morati platiti jednokratni doprinos lokalnoj zajednici od milion KM, godišnji doprinos od 110.000 KM te dostaviti i bezuslovnu neopozivu bankovnu garanciju za dobro izvršenje preuzetih obaveza u iznosu od 2,5 miliona KM. Ugovor ne obavezuje firmu da plaća bilo kakve dodatne komunalne naknade za odvoz troske ili drugih materijala sa deponije.

Preuzimanjem Željezare od „ArcelorMittala”, kompanija „Nova Željezara” je upozorila nadležne u ZDK i Federaciji BiH na eksploataciju troske i na dijelu deponije koja je u njihovom vlasništvu. U novembru 2025. kompanija je poslala krivičnu prijavu na adrese više pravosudnih institucija protiv firme APS. Prijavili su da postoji sumnja da su uz pomoć određenih političara, institucija i državnih službenika UIOBiH počinili teška krivična djela: nedozvoljena trgovina, teška krađa i zloupotreba službenog položaja. Prijava je proslijeđena na postupanje Posebnom odjelu za suzbijanje korupcije, organizovanog i međukantonalnog kriminala Federalnog tužilaštva (POSKOK). Iz POSKOK-a su potvrdili CIN-u da su primili prijavu i formirali predmet.

U pratnji policije predstavnici „Nove Željezare“ su pokušavali ući na „Raču“, ali kažu da im je Skomorac zabranio ulaz, navodeći da on upravlja deponijom i štiti je. Zbog ometanja posjeda „Nova Željezara“ je tužila i SAHVA-u COMPANY pred Općinskim sudom u Zenici u decembru 2025. godine.

Nakon što je „Nova Željezera“ o tome upozorila federalne i kantonalne institucije, Pravobranilaštvo Grada Zenice je krajem 2025. godine uputilo službene dopise, ukazujući da je svaka dalja bespravna eksploatacija troske strogo zabranjena te da firme i lica koja iskopavaju trosku ne posjeduju nikakvu saglasnost, odobrenje i validnu dozvolu za raspolaganje troskom.

The post Gradonačelnikovom drugu troska, Zenici ni koska appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Prema navodima optužnice, Javnom poduzeću Autoceste FBiH pričinjena je šteta od 2.535.514,96 KM.

Optužnica je potvrđena u predmetu broj 70 1 K 000055 26 Kps, a četvoricu optuženih tereti se da su kao supočinitelji počinili kazneno djelo udruživanja radi počinjenja kaznenih djela iz članka 340. stavka 1. Kaznenog zakona FBiH, u stjecaju s kaznenim djelom zlouporabe položaja ili ovlasti iz članka 383. stavka 3., u vezi sa stavkom 1. istog zakona.

Borisu Zeliću dodatno se na teret stavlja i kazneno djelo podnošenja lažne porezne prijave iz članka 276. Kaznenog zakona FBiH.

Sporna deponija na Koridoru Vc

Prema navodima optužnice, Marin Nikolić je, kao direktor bez ograničenja i odgovorna osoba u tvrtki „TRASA“ d.o.o. Sarajevo, u razdoblju od kolovoza 2022. do kraja svibnja 2023. godine na području Federacije BiH udružio Elmedina Volodera, Borisa Zelića i Reufa Kadrića radi poduzimanja radnji povezanih s uspostavljanjem deponije Ljubatovići i izvlaštenjem zemljišta za potrebe izgradnje poddionice autoceste Medakovo – Ozimice na Koridoru Vc, duge 21,3 kilometra.

Optuženima se stavlja na teret da su, koristeći svoje poslovne i službene položaje te djelujući prema međusobnom dogovoru, poduzimali radnje kako bi se izmijenila postojeća projektna dokumentacija, uspostavila nova deponija Ljubatovići i pokrenuo postupak potpunog izvlaštenja zemljišta.

Prema optužnici, sve se to događalo iako je izvođač radova bio spreman o vlastitom trošku uspostaviti privremenu deponiju, dok je projektant prethodno iznio mišljenje da za novu deponiju nema potrebe.

Tužiteljstvo smatra da su optuženi na taj način zanemarili interese Javnog poduzeća Autoceste FBiH, vodeći se isključivo interesima Borisa Zelića, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi.

Zemljište kupljeno prije izvlaštenja, korist veća od 700.000 KM

Prema navodima optužnice, Boris Zelić prethodno je kupovao zemljište koje je naknadno obuhvaćeno postupkom izvlaštenja za potrebe uspostavljanja deponije Ljubatovići.

Na taj je način, kako tvrdi tužiteljstvo, pribavio protupravnu imovinsku korist od najmanje 702.305,70 KM.

Istodobno je Javnom poduzeću Autoceste FBiH, prema optužnici, pričinjena materijalna šteta od 2.535.514,96 KM, koliko su iznosili troškovi izvlaštenja zemljišta za spornu deponiju.

Zelića se dodatno tereti da je prilikom kupnje pojedinih nekretnina nadležnim tijelima prikazivao kupoprodajne cijene niže od stvarno ugovorenih i plaćenih te da je takve podatke dostavljao Poreznoj upravi FBiH.

Sud utvrdio postojanje osnovane sumnje

Posebni odjel Vrhovnog suda FBiH potvrdio je optužnicu nakon što je ispitao dokaze koje je dostavilo tužiteljstvo i utvrdio da su ispunjeni zakonski uvjeti za njezino potvrđivanje, uključujući postojanje osnovane sumnje da su počinjena kaznena djela.

Potvrđivanje optužnice ne znači da je krivnja optuženih dokazana. Svi optuženi smatraju se nevinima dok se njihova eventualna krivnja ne utvrdi pravomoćnom sudskom presudom.

The post Potvrđene optužnice u slučaju rukovodstva Autocesta Federacije BiH appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Dok predstavnici civilnog sektora protekle Opšte izbore u Bosni i Hercegovini, čiji rezultati uskoro trebaju biti potvrđeni, ocjenjuju istorijskim i najtransparentnijim, pojedini akteri dovode u pitanje kredibilitet izbornih rezultata.

Glavna teza je broj nevažećih listića kojih je sveukupno nešto više od 380.000, a posebno se ističe brojka od 62.000 nevažećih listića za Predsjedništvo BiH.

„Sasvim sigurno je izborni dan bio manje korumpiran i manipulisan nego do sada. To ne znači da je cjelokupan izborni proces preko noći postao demokratičan i slobodan. Mi se moramo osloboditi naših prijašnjih loših i nedemokratskih manira koji su postali sastavni dio političkog mentaliteta“, ovako politička analitičarka Tanja Topić ocjenjuje izborni dan.

Kako smo došli do 62.00 nevažećih listića za Predsjedništvo?

Od ukupnog broja nevažećih listića za ovaj nivo vlasti većina otpada na prazne listiće. Čak 48.039 birača nije odabralo nijednog kandidata/kinju i svoj glas nije iskoristilo.

Budući da se glasački listići skeniraju nije moguća situacija u kojoj bi članovi biračkih odbora poništavali glasačke listiće ili slično.

Kada je u pitanju izbor predsjednika Republike Srpske CIK je evidentirao 20.157 praznih glasačkih listića. Po drugim osnovama nevažećih listića je skoro tri puta manje (7.302).

Nevažećih listića za NSRS je skoro 10%. Praznih listića je bilo 10.616, a nevažećih po drugom osnovu 42.507. Ova razlika je ima i logično utemeljenje jer su za nivo Predsjedništva i na listićima za predsjednika ispisana imena kandidata.

Za skupštine pred biračima nije bilo imena kandidata već samo nazivi stranaka i redni brojevi kandidata. Moguće je da su birači popuni kružićih pored više političkih subjekata ili da su pravili slične greške.

Zato je ključno pitanje nakon ovih izbora ko su ljudi koji nisu ostali kući, izašli su na izbore, ali svoj glas nisu dali nikome te koju poruku šalju političkim subjektima.

„Prazni listići su veoma jasna poruka, to su glasovi protesta, odnosno poruka da ti birači nisu htjeli glasati za dosadašnje vlasti, ali ni da im opozicija nije ulila povjerenje“, kaže Topić.

Politička analitičarka Ivana Marić ocjenjuje da prazni listići govore da građani nisu pronašli odgovarajućeg kandidata za određene nivoe pa su te listiće ostavili prazne dok su druge popunili.

„Međutim, sigurno je bilo i onih koji su sve listiće ostavili praznima i na taj način pokazali svoje nezadovoljstvo. Postoji mnogo efikasnijih načina za iskazivanje nezadovoljstva aktuelnom vlašću, a prva je glasanje za neke druge politike i političare. Ako među stotinjak stranaka i nekoliko hiljada kandidata niste baš nikoga našli da vam se sviđa, onda je možda do vas, a ne do njih“, smatra Marić.

Obavezno glasanje jedna od opcija

Izlaznost na proteklim izborima se kreće oko 42% i mogla biti na historijski niskom nivou, ali mnogi akteri, pa i članovi Centralne izborne komisije vjeruju da to nije realna izlaznost.

Sve to otvara pitanje koliko u BiH zaista živi ljudi s pravom glasa, ali i o neažuriranom i nerealnom biračkom spisku.

Član Centralne izborne komisije BiH Suad Arnautović je u nedavnom razgovoru za Federalnu novinsku agenciju rekao kako je birački spisak prenapuhan, te da jedno od rješenja može biti uvođenje aktivne registracije birača ili uvođenje obaveznog izlaska na glasanje.

“Treba razmisliti, po mom sudu, o uvođenju obaveznog glasanja u Bosni i Hercegovini i da svaki birač ima svoju ID karticu, kao birač”, rekao je Arnautović.

Topić vjeruje da ni ovaj mehanizam, sve i kada bi bio uveden, ne garantuje da će birači u većoj mjeri izaći na izbore.

„Dio građana će radije platiti kaznu i neće izaći na izbore nego da im neko dekretom to propiše. Lično sam protiv tog primoravanja, izlazak na izbore treba biti slobodan čin, građani koji su ubacili prazne listiće poručili su da su iskoristili svoje pravo slobodno ali da iz protesta nikome ne daju povjerenje. Čini mi se da se političke partije tim pojedincima nisu ni obraćale“, kaže Topić.

Bez pojave novih imena, lica, ali i politika ni obavezno glasanje ne bi bilo od previše pomoći.

Možda bi brojka od 174.454 prazna listića za sve nivoe vlasti bila samo veća.

The post Šta poručuju 174.454 prazna listića sa proteklih izbora u BiH? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Kuga je tijekom povijesti izazivala pandemije koje su odnosile milijune života.

Bakterija koja je uzrokuje, Yersinia pestis, opstala je do danas, a bolest se još pojavljuje u pojedinim dijelovima svijeta. Premda se može liječiti antibioticima, kuga i dalje može biti smrtonosna, osobito ako se ne prepozna i ne počne liječiti na vrijeme, upozorava Svjetska zdravstvena organizacija (WHO).

Pozornost međunarodne javnosti ponovno je privukla početkom listopada, nakon smrti 28-godišnje Darije Šipilove, zaposlenice instituta za istraživanje kuge u sibirskom Irkutsku. Šipilova je preminula 2. listopada nakon što je oboljela od teške upale pluća nepoznatog uzroka. Nakon njezine smrti, oko 200 kontakata stavljeno je u karantenu. Međutim, prema analizi Reutersa, nije potvrđeno da je umrla od kuge niti da se zarazila zbog incidenta u laboratoriju.

WHO je od Rusije zatražio dodatne informacije kako bi se razjasnili uzrok upale pluća i razlozi za poduzete javnozdravstvene mjere. Europski centar za sprečavanje i kontrolu bolesti (ECDC) u priopćenju od 6. listopada naveo je da, prema tada dostupnim ograničenim informacijama, nema prijavljenih sekundarnih slučajeva ni dokaza o kontinuiranom prijenosu među ljudima.

Dok se okolnosti smrti laboratorijske radnice još razjašnjavaju, slučaj otvara i šira pitanja: kako kuga opstaje u prirodi, gdje se danas pojavljuje i na koji se način ljudi mogu zaraziti? Za razumijevanje današnjeg rizika važno je objasniti i razlike među oblicima bolesti te mogućnosti liječenja i sprečavanja širenja.

Smrt Darije Šipilove: proturječne informacije i pitanja bez odgovora

Darija Šipilova, 28-godišnja zaposlenica Instituta za istraživanje kuge Sibira i Dalekog istoka u Irkutsku, imala je obrazovanje iz medicinske biokemije. Prema izvještaju neovisnog ruskog portala Ljudi Bajkala, diplomirala je 2022. i iste se godine zaposlila u institutu u kojem je prethodno obavljala praksu. Na službenim internetskim stranicama instituta navedena je među mladim stručnjacima odjela za mikrobiologiju kuge koji su u srpnju 2024. završili specijalističko obrazovanje iz kliničke laboratorijske dijagnostike.

Hospitalizirana je 29. rujna, a umrla je u noći na 2. listopada u bolnici u Šelehovu, nedaleko od Irkutska. Portal Ljudi Bajkala izvijestio je da je irkutski novinar Pavel Stepanov 2. listopada objavio tvrdnju da je Šipilova razbila epruvetu s uzročnikom kuge. Ta se verzija proširila drugim medijima i društvenim mrežama, ali nije potvrđena.

Rospotrebnadzor, ruska služba za javno zdravstvo, odbacio je tvrdnje o laboratorijskoj nesreći i priopćio da testiranjem nisu pronađeni mikroorganizmi povezani s njezinim radom. Kao uzrok smrti navodi upalu pluća neutvrđenog podrijetla.

Zbunjenosti su doprinijele proturječne objave javnih dužnosnika u Rusiji. Naime, Ljudi Bajkala izvijestili su da je čelnik susjedne Burjatije Aleksej Cidenov najprije napisao da žena koja je umrla od kuge nije posjetila tu regiju, a potom je objavu izmijenio dodavši da je “moguće” da je umrla od kuge.

Istodobno su poduzete opsežne mjere. WHO je potvrdio da su mu ruske vlasti prijavile stavljanje približno 200 kontakata u karantenu. Prema izvještaju Ljudi Bajkala, u Irkutsk je 2. listopada stigla čelnica Rospotrebnadzora Ana Popova. Jedan zaposlenik instituta tom je portalu rekao da su djelatnici tri dana bili zadržani na radnom mjestu, uz ponovljeno uzimanje briseva. Prema njegovu svjedočanstvu, spavali su na stolicama, a oni za koje nije bilo mjesta na jaknama.

Majka preminule osporava priču o epruveti

Svetlana Šipilova, majka preminule znanstvenice, u razgovoru za ruski portal Glubina osporila je priču o razbijenoj epruveti. Tvrdi da su takve epruvete dobro zaštićene i da opisani način prolijevanja ili razbijanja nije moguć. Kćer je opisala kao izrazito marljivu i predanu poslu te kritizirala postupanje prema njoj, optužujući odgovorne da je nisu spasili.

Majka je rekla da je 5. listopada još bila u karanteni u jednoj irkutskoj bolnici, da joj svakodnevno uzimaju uzorke te da još nije dobila službeni dokument o uzroku kćerine smrti. Naglasila je da čeka službeno očitovanje, a ne informacije iz medija. Njezine tvrdnje o sigurnosti epruveta i odgovornosti za smrt ostaju osobno svjedočanstvo, a okolnosti događaja tek trebaju utvrditi nalazi i istraga.

Koje odgovore traži WHO?

Čelnik WHO-a Tedros Adhanom Ghebreyesus na konferenciji za novinare u srijedu iznio je kronologiju komunikacije s Moskvom. Kako ističe, WHO je dodatne informacije zatražio 3. listopada, nakon medijskih izvještaja o smrti radnice. Rusija je 6. listopada odgovorila da u Irkutskoj oblasti nije nedavno prijavljen slučaj kuge te izvijestila o karanteni kontakata.

WHO je potom zatražio pojedinosti o testovima provedenima na preminuloj i njezinim kontaktima, zdravstvenom stanju kontakata te razlozima za uvedene mjere. Zatražio je i provjeru medijskih navoda o drugom zaposleniku s upalom pluća neutvrđenog uzroka. Navodi o upali pluća neutvrđenog uzroka kod drugog zaposlenika, naime, nisu potvrda drugog slučaja kuge.

Ghebreyesus je naglasio da još nemaju cjelovitu sliku događaja i da zato ne može provesti potpunu procjenu rizika.

WHO je ponudio tehničku pomoć povezanu s kugom i laboratorijskom sigurnošću te istaknuo važnost pravodobnog, potpunog i transparentnog dijeljenja informacija.

Rospotrebnadzor je u četvrtak odbacio navode da se još jedna osoba razboljela nakon kontakta sa Šipilovom. Kako javlja Reuters, ruske vlasti priopćile su da je zdravstveni nadzor svih kontakata završen te da u gotovo 5 000 laboratorijskih testova nisu pronađeni opasni patogeni mikroorganizmi.

Guverner Irkutske oblasti Igor Kobzev u četvrtak je objavio da su karantena i druge preventivne mjere završene. Bolest mlade znanstvenice opisao je kao izvanbolničku upalu pluća, odnosno infekciju stečenu izvan bolnice. Takva oznaka sama po sebi ne otkriva koji je mikroorganizam izazvao bolest. Kako ističe AP, Kobzev nije naveo uzročnika niti je izričito isključio plućnu kugu kao uzrok smrti.

Službena uvjeravanja trebaju provjerljive podatke

Proturječne informacije o smrti Šipilove otvorile su i pitanje transparentnosti ruskih vlasti. Novinar David Averre u analizi slučaja preminule znanstvenice za Newsweek povlači usporedbu sa sovjetskim prikrivanjem černobilske katastrofe. Njegov je argument da druge države ne bi trebale procjenjivati moguću zdravstvenu prijetnju prikupljanjem proturječnih medijskih izvještaja i spremanjem službenih objava prije nego što budu izmijenjene ili obrisane.

U analizi se navodi da su, prema službenoj ruskoj verziji, dva povjerenstva zaključila da u institutu nije bilo incidenta s patogenim mikroorganizmima. Međutim, u trenutku objave nisu bili dostupni dijagnostički podaci, zapisnici o eventualnom incidentu ni potpuna izvješća povjerenstava na temelju kojih bi se ti zaključci mogli neovisno procijeniti. Averre pritom dopušta mogućnost da su početni medijski izvještaji bili pogrešni i da je službeno objašnjenje točno.

Usporedbe s Černobilom i početkom pandemije Covida-19 u Newsweekovu tekstu služe upozorenju o posljedicama zatvorenog komuniciranja. Autor izričito naglašava da one ne znače da će događaj u Irkutsku izazvati novu pandemiju te da zaraza Šipilove kugom još nije javno dokazana.

Kako su reagirale druge države?

Slučaj su počele pratiti i druge države. Kako prenosi Jutarnji list, američko veleposlanstvo u Moskvi objavilo je 6. listopada zdravstveno upozorenje zbog medijskih izvještaja o mogućoj plućnoj kugi i uvedenim karantenama. U njemu je ponovljen poziv američkim državljanima da napuste Rusiju.

Taj se poziv za napuštanje Rusije nadovezao na poziv koji je postojao i prije smrti Šipilove. Upozorenje State Departmenta od 29. prosinca 2025. već je sadržavalo preporuku da građani odmah odu, tada zbog sigurnosnih rizika i mogućnosti neopravdanog pritvaranja.

Oglasila se i Kina. Glasnogovornik kineskog ministarstva vanjskih poslova Guo Jiakun 6. listopada poručio je da Kina i Rusija blisko surađuju u sprečavanju i kontroli zaraznih bolesti, uključujući kugu. Jutarnji, pozivajući se na Bloomberg, navodi i raniju zajedničku vježbu odgovora na zarazne bolesti u kojoj je sudjelovao institut.

Kuga nije nestala

Mikrobiolog Thomas Jeffries, viši predavač mikrobiologije na Sveučilištu Western Sydney u Australiji, u članku za The Conversation objašnjava da kuga nije bolest koja je nestala završetkom velikih povijesnih pandemija. I dalje je prisutna u pojedinim dijelovima svijeta, uključujući Sibir, a ljudski slučajevi najčešće se pojavljuju u ruralnim i poljoprivrednim područjima.

Jeffries naglašava da se kuga može liječiti antibioticima ako terapija započne dovoljno rano. Upozorava, međutim, da su u prirodi već pronađeni sojevi bakterije otporni na antibiotike. Od te poznate mogućnosti odvaja nagađanja o slučaju Šipilove: nema dokaza da je eventualna zaraza uključivala soj koji se ne može liječiti antibioticima niti da institut u Irkutsku istražuje biološko oružje.

U procjeni mogućeg širenja bolesti također je oprezan. Na temelju dostupnih informacija ne vidi dovoljno dokaza za strah od epidemije ili pandemije, ali ističe da je o sibirskom slučaju poznato premalo. Za pouzdanu procjenu rizika, zaključuje, nužan je pristup transparentnim informacijama o tome kako se Šipilova razboljela i umrla.

Što je kuga i zašto još postoji?

Kuga je zarazna bolest koju uzrokuje bakterija Yersinia pestis. Pripada zoonozama, bolestima koje se mogu prenijeti sa životinja na ljude. Njezin uzročnik opstaje među malim sisavcima i njihovim buhama. U područjima u kojima postoji takav prirodni ciklus, ljudi mogu biti izloženi zarazi i danas.

Životinje među kojima bakterija cirkulira nazivaju se njezinim rezervoarima. U slučaju kuge važnu ulogu imaju različite vrste glodavaca, a buhe prenose bakteriju hraneći se njihovom krvlju. Prirodno žarište bolesti zato ne mora uključivati oboljele ljude: bakterija može opstajati u životinjskim populacijama, dok se ljudski slučajevi pojavljuju povremeno. To objašnjava zašto se kuga može ponovno pojaviti nakon dugih razdoblja bez zabilježenih oboljenja među ljudima.

Najčešći put prijenosa na čovjeka jest ugriz zaražene buhe. Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), kada tijekom izbijanja kuge ugine veći broj glodavaca, njihove buhe traže druge životinje na kojima se mogu hraniti. Tada mogu ugristi i ljude. Psi i mačke također mogu donijeti zaražene buhe u kućanstvo.

Zaraza je moguća i pri neposrednom kontaktu sa zaraženim životinjama, njihovim tkivima ili tjelesnim tekućinama, primjerice tijekom obrade ulovljene životinje bez odgovarajuće zaštite.

Poseban put prijenosa postoji kod plućne kuge: oboljela osoba ili životinja može kašljanjem izbacivati kapljice koje sadrže bakteriju, a druga se osoba može zaraziti njihovim udisanjem tijekom bliskog kontakta. CDC upozorava i na mogućnost takvog prijenosa sa zaraženih mačaka, koje se mogu zaraziti loveći glodavce.

Za procjenu rizika zato je važno razlikovati prisutnost bakterije u prirodi, pojavu pojedinačnih ljudskih slučajeva i širenje bolesti među ljudima.

Tri oblika iste bolesti

Ista bakterija može uzrokovati tri glavna oblika kuge: bubonski, septikemijski i plućni. Razlikuju se prema tome koji dio organizma infekcija zahvaća i kako se razvija. Infekcija se tijekom bolesti može proširiti iz jednog dijela tijela u drugi.

Bubonska kuga najčešći je oblik bolesti. Obično nastaje nakon ugriza zaražene buhe. Bakterija se umnaža u limfnom čvoru u blizini mjesta ulaska u organizam, zbog čega čvor postaje otečen i bolan. Takva oteklina naziva se bubon, po kojem je ovaj oblik bolesti dobio ime. Oboljeli mogu imati vrućicu, glavobolju, zimicu i izrazitu slabost. Ako se infekcija ne liječi odgovarajućim antibioticima, bakterija se može proširiti na druge dijelove tijela.

Septikemijska kuga razvija se kada se bakterija umnaža u krvi. Može nastati kao komplikacija bubonske kuge, ali i bez prethodne pojave karakterističnih otečenih limfnih čvorova. Simptomi mogu uključivati vrućicu, zimicu, izrazitu slabost i bolove u trbuhu, a bolest može dovesti do šoka te krvarenja u kožu i unutarnje organe. U težim slučajevima dolazi do odumiranja tkiva, osobito na prstima ruku i nogu te nosu. Zahvaćena tkiva mogu potamnjeti.

Plućna kuga zahvaća pluća i može se razvijati vrlo brzo. Nastaje kada se bakterija iz drugog dijela organizma proširi u pluća ili kada osoba udahne zarazne respiratorne čestice. Oboljeli razvijaju upalu pluća, uz otežano disanje i kašalj, a iskašljaj može sadržavati krv. Prema WHO-u, inkubacija, odnosno vrijeme od zaraze do pojave simptoma, kod ovog oblika može biti kratka, svega oko jednog dana. Plućni oblik posebno je važan za epidemiološki nadzor jer omogućuje prijenos zaraze među ljudima respiratornim putem.

Za potvrdu kuge potrebno je laboratorijsko testiranje. Ovisno o obliku bolesti, uzročnik se može tražiti u uzorku sadržaja otečenog limfnog čvora, krvi ili iskašljaja. Sama pojava teške upale pluća zato nije dovoljna da bi se bolest proglasila plućnom kugom, što je važno i pri tumačenju dosad dostupnih informacija o slučaju u Irkutsku.

Gdje se kuga danas pojavljuje?

Najveći dio slučajeva kuge kod ljudi prijavljenih WHO-u posljednjih godina dolazi iz Demokratske Republike Kongo i Madagaskara. Prema WHO-ovu pregledu za razdoblje od 2019. do 2025., iz DR Konga prijavljena su 1 893 slučaja kao potvrđena, a iz Madagaskara 693. Te dvije države zajedno čine 97,7 posto slučajeva prijavljenih kao potvrđeni u tom pregledu. Manji brojevi prijavljeni su iz Kenije, Kine, Mongolije i Ugande.

Kuga se nastavila bilježiti i tijekom 2025., kada su DR Kongo i Madagaskar prijavili 54 odnosno 51 potvrđeni slučaj.

WHO upozorava da se podaci moraju oprezno tumačiti zbog razlika u prijavljivanju i potvrđivanju bolesti. Primjerice, DR Kongo prijavio je jednake brojeve sumnjivih i potvrđenih slučajeva, što ne znači da je svaki slučaj laboratorijski potvrđen. Izvještavanje nije potpuno: za SAD i Peru u ovom pregledu nisu zaprimljeni podaci za navedeno razdoblje. Izostanak podataka stoga ne znači izostanak bolesti.

Kuga se pojavljuje i u Sjedinjenim Američkim Državama. Prema podacima CDC-ja ažuriranima 7. listopada ove godine, posljednjih desetljeća prijavljuje se prosječno pet ljudskih slučajeva godišnje. Većina zaraza povezana je sa zapadnim dijelom zemlje, osobito sjevernim Novim Meksikom i Arizonom te južnim Coloradom. Slučajevi se bilježe i u Kaliforniji, južnom Oregonu i zapadnoj Nevadi. Bolest se ondje uglavnom pojavljuje sporadično u ruralnim područjima, gdje bakterija cirkulira među divljim glodavcima.

Pojedinačni slučajevi mogu prerasti i u veće epidemije. Na Madagaskaru je 2017. izbila velika epidemija kuge, tijekom koje je, prema WHO-ovu izvještaju, do 10. studenoga prijavljeno 2 119 potvrđenih, vjerojatnih i sumnjivih slučajeva te 171 smrtni ishod. Od ukupnog broja, 1 618 slučajeva bilo je klinički klasificirano kao plućna kuga, uključujući 365 potvrđenih.

Odgovor na tu epidemiju uključivao je izolaciju i liječenje oboljelih, pronalaženje i praćenje kontakata te preventivno davanje antibiotika izloženim osobama. WHO je sredinom studenoga te 2017. godine izvijestio o padu broja novih slučajeva i hospitalizacija, uz potrebu nastavka mjera tijekom preostale sezone kuge. Taj primjer pokazuje koliko su brzo prepoznavanje bolesti i organiziran javnozdravstveni odgovor važni za ograničavanje njezina širenja.

Kuga se liječi antibioticima, ali terapija mora početi brzo

Danas se kuga može uspješno liječiti antibioticima, no presudno je koliko brzo oboljela osoba dobije odgovarajuću terapiju. To posebno vrijedi za plućnu kugu, koja može vrlo brzo napredovati. WHO upozorava da neliječena plućna kuga može dovesti do smrti već unutar 18 do 24 sata od početka bolesti. Rano liječenje zato je ključno za preživljavanje i smanjenje komplikacija.

Prema WHO-u, bez liječenja od bubonske kuge umire između 30 i 60 posto oboljelih, dok su neliječeni plućni i septikemijski oblik gotovo uvijek smrtonosni. Te se brojke ne mogu primijeniti na sve današnje pacijente, uključujući one koji pravodobno primaju antibiotike. Ishod ovisi o obliku bolesti, njezinoj težini i brzini početka liječenja.

Zbog toga se kod opravdane sumnje na kugu ne čeka konačna laboratorijska potvrda prije početka terapije. CDC preporučuje da se odluka o liječenju temelji na simptomima i podacima o mogućem izlaganju zarazi. Primjerice, u području u kojem se kuga pojavljuje važni mogu biti nedavni ugriz buhe ili kontakt s bolesnom ili uginulom životinjom. Laboratorijski nalazi potom služe potvrđivanju dijagnoze.

Prema smjernicama CDC-a, liječenje obično traje od deset do četrnaest dana, a može se produljiti ako temperatura ili drugi zabrinjavajući znakovi potraju. Antibiotici se daju na usta ili intravenski, ovisno o težini bolesti i drugim kliničkim okolnostima.

Antibiotici imaju ulogu i u sprečavanju bolesti nakon izlaganja zarazi. Osobama koje su bile u bliskom i duljem kontaktu s čovjekom ili životinjom oboljelom od plućne kuge, odnosno u izravnom kontaktu sa zaraženim tjelesnim tekućinama ili tkivima, preporučuje se preventivno uzimanje antibiotika tijekom sedam dana. Takva zaštita naziva se profilaksa.

Uz liječenje oboljelih, suzbijanje plućne kuge uključuje izolaciju pacijenata te brzo pronalaženje i praćenje njihovih bliskih kontakata. Odgovor na pojavu bolesti zato obuhvaća i pomoć pacijentu i mjere kojima se sprečavaju nove zaraze.

Kako se kuga može spriječiti?

U područjima u kojima se kuga pojavljuje prevencija uključuje smanjivanje kontakta s divljim glodavcima i njihovim buhama. CDC preporučuje uklanjanje mogućih skloništa i izvora hrane za glodavce oko kuća te zaštitu od ugriza buha tijekom boravka na otvorenom. Potencijalno zaražene životinje ne treba dirati nezaštićenim rukama. Važna je i zaštita kućnih ljubimaca od buha jer životinje koje slobodno lutaju mogu doći u kontakt sa zaraženim glodavcima i donijeti buhe u kućanstvo.

Pri suzbijanju kuge važan je i redoslijed postupanja. WHO napominje da suzbijanje buha treba prethoditi suzbijanju glodavaca. Ako se najprije uklone glodavci, zaražene buhe ostaju bez životinja na kojima se hrane pa mogu prijeći na druge domaćine, uključujući ljude. Nadzor životinjskih populacija zato je važan dio prevencije: otkrivanje kuge među životinjama može upozoriti na opasnost prije pojave ljudskih slučajeva.

Cjepiva protiv kuge postoje i koriste se u Rusiji, a navode se u smjernicama Rospotrebnadzora, dok američki CDC navodi da cjepivo trenutačno nije dostupno u SAD-u. WHO ne preporučuje cijepljenje opće populacije, uz iznimke za visokorizične skupine, poput laboratorijskog osoblja koje je stalno izloženo mogućnosti zaraze i zdravstvenih radnika. Za širu populaciju prevencija se temelji na smanjivanju izloženosti, a odgovor na pojavu bolesti na ranom prepoznavanju, liječenju i praćenju kontakata.

Što ruski slučaj znači za Europu i Hrvatsku?

Ozbiljnost kuge i vjerojatnost njezina širenja dva su odvojena pitanja. ECDC je u priopćenju od utorka naveo da, prema tada dostupnim ograničenim informacijama, nema izvještaja o dodatnim slučajevima povezanima s preminulom radnicom niti dokaza o kontinuiranom prijenosu među ljudima koji bi doveo do daljnjeg širenja bolesti. Pritom objašnjavaju da prijenos plućne kuge uglavnom zahtijeva blizak i dulji kontakt sa zaraženom osobom koja već pokazuje simptome.

U Europskoj uniji desetljećima nije zabilježen slučaj kuge, a antibiotici kojima se bolest može učinkovito liječiti dostupni su u državama članicama. Ti su podaci relevantni i za Hrvatsku, kao članicu EU-a, premda priopćenje ne donosi zasebnu procjenu rizika za našu zemlju.

Mogućnost zaraze postoji i za putnike koji posjećuju područja u kojima kuga prirodno kruži među životinjama. Prema ECDC-jevu pregledu bolesti, povećanom riziku izložene su osobe koje dolaze u bliski kontakt s divljim glodavcima ili njihovim buhama u takvim područjima. Zdravstveni radnici zato trebaju razmotriti kugu kod osobe s odgovarajućim simptomima koja se vratila iz rizičnog područja.

Podsjetimo još jednom, okolnosti smrti Darije Šipilove još treba razjasniti. Dosad dostupne informacije ne potvrđuju koji je uzročnik upale pluća od koje je umrla niti da je u Irkutsku izbila epidemija te bolesti.

The post Kuga nije nestala: što znamo o toj bolesti i smrti istraživačice u Rusiji appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Nakon velikih vrućina pala je kiša, a oko Regionalne deponije Ramići, kod Banje Luke na sjeveru Bosne i Hercegovine, zrak je ispunio težak, zagušljiv zadah truleži.

Gusta crna tečnost, mješavina kišnice, otpadnih voda i fekalija, upija se u tlo, a na kraju i u potok koji teče u blizini.

Kaseta deponije – izolovana podzemna “ćelija” s nepropusnom oblogom, drenažnim sistemom i sistemom za kontrolu gasa – je puna, kaže mještanin Dragan Bajić, pa bi deponiju, prema njegovim riječima, trebalo zatvoriti.

“Podaci koje su prikupili mještani i aktivisti pokazuju da je maksimalni kapacitet kasete dostignut prije godinu ili godinu i po”, rekao je Bajić, koji je dio grupe zabrinutih mještana.

“S obzirom na to, uslovi za rad regionalne deponije više ne postoje. U ekološkoj dozvoli koju smo pregledali u saradnji s pravnim timom utvrdili smo da način zbrinjavanja životinjskog otpada koji se trenutno primjenjuje na deponiji nije prepoznat važećim propisima.”

Na Ramićima se životinjski otpad istovara na otvorenu livadu i bagerima miješa s ostalim otpadom, čak i kad se ljetne temperature približe 40 stepeni Celzijusa.

Bajić kaže da on i ostali mještani žive u strahu od ekološke katastrofe.

“Ne tražimo ništa posebno, niti imamo političke motive ili želju da skupljamo poene za izbore”, rekao je Bajić uoči izbora održanih 4. oktobra.

“Ipak, moram reći da se vlasti oglušuju i postupaju nezakonito – i gradske i entitetske. To se posebno vidi kod dovoza životinjskog otpada. Dnevno se odloži i do 180 tona tog otpada, bez ikakvog propisnog skladištenja. Istovari se nasred livade, nakon čega mašine na brzinu nabacaju drugo smeće preko njega, miješajući i gnječeći sav otpad zajedno. Nema ni traga propisnog odlaganja, a kamoli praćenja gdje taj otpad završava.“

Prije skoro dva mjeseca predstavnici mjesne zajednice sastali su se s Bojanom Vipotnikom, ministrom za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske, jednog od dva entiteta u BiH. Ništa se nije promijenilo.

Iz ministarstva su naveli da je nadzor nad radom deponije u nadležnosti inspekcijskih organa, da je važeća ekološka dozvola na snazi i da o lokaciji brinu “odgovorna lica”. Grad Banja Luka nije odgovorio na upite za komentar.

Životinjski otpad odložen na deponiju Ramići. Foto: Restart Srpska.

Planovi za proširenje

Na deponiju Ramići odlaže se otpad iz Banje Luke, najvećeg grada u Republici Srpskoj, te iz Gradiške, Laktaša, Srpca, Prnjavora, Čelinca, Kotor-Varoši i Kneževa – s područja na kojem živi oko 400.000 ljudi.

Uprkos dugogodišnjim sporovima oko vlasništva nad zemljištem, planira se proširenje deponije sa sadašnjih 29 na 44 hektara.

Stručnjaci, ekolozi i mještani su uznemireni.

“Najznačajniji negativni uticaji deponija na životnu sredinu potiču od zagađenja procjednim vodama i deponijskim gasom”, kaže Dušica Pešević, profesorica na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci.

Deponije bi trebalo koristiti tek kad se iscrpe sve druge mogućnosti obrade i iskorištavanja komunalnog otpada, rekla je Pešević za BIRN.

Kad se kaseta deponije potpuno napuni, trebalo bi je hermetički zatvoriti, odnosno prekriti, a odlaganje otpada prebaciti u novoizgrađenu kasetu. Ako se otpad odlaže izvan sanitarnih kaseta, to znači da ispod otpada nema vodonepropusne podloge, cijevi za prikupljanje procjednih i drenažnih voda ni sistema za prikupljanje i neutralizaciju deponijskih gasova.

“Odlaganje otpada izvan sanitarnih kaseta može dovesti do zagađenja podzemnih i površinskih voda i zraka, kao i do rizika po zdravlje i sigurnost zbog glodara, štetočina, ptica, slijeganja tla i buke”, rekla je Pešević.

“Osim toga, deponijski gas može biti ozbiljan problem. Tokom procesa anaerobne razgradnje nastaje metan, gas s efektom staklene bašte koji ubrzava klimatske promjene u mnogo većoj mjeri od CO2. Među zagađujućim materijama koje deponije u velikim količinama ispuštaju u zrak su azotni i sumporni oksidi, policiklični aromatski ugljovodonici, vodonik-sulfid, dioksini, furani, prašina, teški metali, ozon i druge.”

Jedno od mogućih rješenja problema na deponiji Ramići je privremeno baliranje otpada dok se ne izgradi nova sanitarna kaseta, kaže Pešević. Baliranje je postupak mehaničke obrade u kojem se otpad presuje u bale i umotava u plastičnu foliju, kako bi sadržaj ostao vodonepropustan i zaštićen od ultraljubičastog zračenja i kako ništa ne bi curilo iz bale.

“Prednosti baliranja su produženje vijeka trajanja deponije zbog veće gustine otpada, kao i manje prašine, neugodnih mirisa, saobraćaja i buke”, rekla je Pešević za BIRN.

“Unutar bale otpad je izolovan od dotoka zraka i vode, čime se praktično ‘mumificira’ i zaustavlja se njegova biološka razgradnja. Ako se bale odlažu na deponiju, nema potrebe za ravnanjem, sabijanjem otpada i prekrivanjem inertnim materijalom. Nedostatak baliranja je to što bale zbog nepažljivog rukovanja, oštrih predmeta zaostalih u otpadu, fotorazgradnje plastične folije i vremenskih uslova mogu napuknuti i pući.”

Blizina naselja i rast deponije zabrinjavaju mještane i aktiviste. Foto: BIRN

Cirkularna ekonomija

Igor Kalaba, asistent za biodiverzitet i zaštićena područja u banjalučkom Centru za životnu sredinu, kaže da javnost ima moć da pokrene promjene.

“Postoji čitav niz problema koji će biti riješeni tek onog trenutka kad građani shvate da imaju ogroman potencijal da natjeraju institucije da konačno počnu raditi svoj posao”, rekao je.

Bosni i Hercegovini je, smatra Kalaba, potrebna cirkularna ekonomija, koja počinje od dizajna proizvoda i ambalaže.

“Težimo tome da bude manje otpada, tako što proizvodimo trajnije uređaje, odjeću i drugu robu”, rekao je.

“Dizajn je usmjeren na upotrebu recikliranih materijala i izradu proizvoda koje je lako popraviti. To omogućava dalje korake, poput povrata sirovina i različitih vidova ponovne upotrebe, dok je reciklaža pri samom kraju, odmah prije deponije.”

Kalaba je naglasio da reciklaža “nije čarobni štapić”.

U zavisnosti od vrste sirovine, “i ona je izvor gasova s efektom staklene bašte”, rekao je.

“Ponekad zahtijeva novac i energiju, pa bi prvo trebalo uvesti druge korake, poput popravke, ponovne upotrebe te izdvajanja i obnavljanja raspoloživih resursa.”

Odvojeno prikupljanje otpada neophodno je da bi se uopšte moglo očekivati da šira zajednica s otpadom postupa odgovorno, rekao je Kalaba za BIRN, i dodao da je nerealno govoriti o svijesti građana u sistemu u kojem svjesno djelovanje nije ni omogućeno.

“Dobra stvar je to što cirkularna ekonomija, uz zaštitu životne sredine i zdravlja ljudi, otvara i nova radna mjesta, pa je u svakom smislu korisna za cijelo društvo.”

The post Smrad s deponije Ramići upozorava na sve veći problem s otpadom u BiH appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.