BiH: Raj za investitore ili pakao za radnike?
Metalna industrija u Bosni i Hercegovini nalazi se u najtežoj situaciji od rata do danas, a domino-efekat mogućeg gašenja proizvodnje prijeti da u krah povuče željeznički saobraćaj i rudnike. Na sve to nadležne institucije donesene odluke ruše, kao da je vremena na pretek.
U središtu drame je nekadašnji gigant u zeničkoj regiji, gdje je egzistencija oko 2.000 radnika, direktno i indirektno uključenih u proizvodne procese, dovedena u pitanje.
Ključno pitanje koje se nameće jeste – zbog čega država, ali i entitetska vlada, premijeri i ministri, ne žele zaštititi domaću proizvodnju? Zbog čega se radnici ostavljaju bez konkretne podrške i tjeraju da pravdu i borbu za domaće kapacitete vode na ulici?
Danas su reagovali i iz sindikata ovog preduzeća, poručivši da im je dosta “igre mačke i miša” sa vlastima na svim nivoima.
“Posljednji put zahtijevamo od nadležnih institucija da se prestanu igrati mačke i miša, da utvrde hitne rokove i jasan plan djelovanja, da usklade mjere zaštite s regionom, da uvaže strukturu uvoza i realne efekte na domaću proizvodnju – zahtijevamo da nam omogućite da radimo i da od svog rada živimo!”
Dodali su da će pravdu tražiti do posljednjeg dana i za svakog radnika.
U proteklom periodu u kompaniju su nabavljene nove mašine, prošireni kapaciteti i otvorena nova radna mjesta, uz očekivanje da će država stati iza domaće proizvodnje. Međutim, uslijedio je obrat.
Entitetska vlada stavila je van snage ranije mišljenje i predložila izradu novog prijedloga koji bi, između ostalog, bio zasnovan i na principu reciprociteta prema već uvedenim mjerama susjedne zemlje prema Bosni i Hercegovini. Takav potez dodatno je unio neizvjesnost i, prema tvrdnjama iz industrije, direktno ugrozio proizvodnju.
Krajem januara entitetska vlada dala je pozitivno mišljenje na prijedlog odluke o uvođenju privremene zaštitne mjere prilikom uvoza čelika i čeličnih proizvoda. Međutim, tekst koji je upućen državnom Vijeću ministara nije bio identičan onom na koji je entitetska vlada dala saglasnost. Nakon toga, Odluka je odbijena. Kako i zbog čega? Bez dodatnih objašnjenja.
Brojna su pitanja koja ostaju bez odgovora, od toga kome je u interesu ovakav razvoj događaja, zbog čega su pozitivna mišljenja povučena i zašto je odbijena mjera koja je barem djelimično trebala pružiti sigurnost proizvodnji čelika u zemlji?
Na upit koji je proslijeđen nadležnom ministarstvu povodom održanog sastanka s predstavnicima čeličane, mjera susjedne zemlje i na temu CBAM-a ni mjesec dana poslije nije stigao odgovor. Iz ministarstva su poručili da pripremaju odgovore, ali mjesec dana poslije odgovor nije stigao.
Prema informacijama do kojih se došlo, kompanija je odbila nabavku tri broda koksa zbog potpune neizvjesnosti u kojoj se nalazi.
Prema trenutnim zalihama, ukoliko u narednih deset dana nadležne institucije ne donesu konkretne mjere, početkom maja mogao bi započeti proces gašenja fabrike, doslovno, baš kako je urađeno s koksarom.
Sve je to rezultat isključivog izostanka razumijevanja nadležnih institucija, kojima je, kako tvrde radnici, uvoz očigledno draži od domaće proizvodnje i radnih mjesta. Koksara je ugašena, radnici poslani kući i čekat će socijalu i zbrinjavanje od države.
Međutim, s gašenjem čeličane i ne dajući priliku za tranziciju, posljedice ne bi osjetila samo željezara. Gašenje proizvodnje automatski bi pogodilo rudnike, posebno dobavljače sirovina, ali i željeznice u oba entiteta, koje su direktno vezane za transport rude i čelika. Lanac bi se vrlo brzo zatvorio, a hiljade porodica ostale bez primanja.
Radnicima je, kako poručuju, prekipjelo. Svaki njihov pokušaj, kao i pokušaj sindikata, ne samo ovog preduzeća već i rudnika i željeznica iz oba entiteta, ostaje bez konkretnog odgovora nadležnih. Ukoliko izostanu hitne mjere, upozoravaju, borbu će nastaviti na ulici.
U tom slučaju, politička kriza mogla bi prerasti u socijalnu, a odgovornost za eventualne proteste i gašenje proizvodnje ostat će na onima koji su, kako tvrde radnici, imali priliku reagovati, ali su odlučili da ne djeluju. Baš kako nisu djelovali ni u jednom drugom gradu kada je bilo načina da se fabrika spasi, ali nije bilo volje.
