Sindikalni pokret u Bosni i Hercegovini u posljednjih nekoliko godina suočava se s paradoksom: s jedne strane, sve izraženijim nezadovoljstvom radnika usljed pada životnog standarda, rasta cijena i stagnacije plata; s druge strane, vlastitim ograničenjima koja onemogućavaju da taj nezadovoljni potencijal preraste u stvarnu snagu socijalne promjene.
1. Sindikati i zahtjevi radnika – gdje je energija?
Teme poput povećanja minimalne plaće, zaštite radnih prava, borbe protiv neformalnog rada i poboljšanja uslova rada svakodnevno se nameću kao prioriteti radničke populacije. U mnogim sektorima — od javnog do privatnog — sindikati su često jedini institucionalizirani glas koji pokušava artikulisati te zahtjeve.Taj glas je bitan i legitiman. Međutim, postavlja se pitanje: koliko je on efikasan?Dok jasno artikulišu zahtjeve i organizuju proteste ili pregovore, rezultati često ostaju simbolični ili formalni. Povećanja plata koja su daleko ispod realne potrošačke korpe, prolongirani pregovori bez konkretnih dogovora i učestali povratci na status quo pokazuju da sindikati još uvijek nemaju odlučujući utjecaj na ekonomske politike.
2. Nedostatak koordinacije i strateškog pristupa
Jedan od najčešće ponavljanih problema jeste fragmentacija sindikalnog pokreta. Različiti sindikati, čak i unutar istog sektora, često djeluju izolovano, bez zajedničke strategije i strateškog planiranja.Ponekad se čini kao da se diskusija više vodi oko uloga i hijerarhije u sindikalnim organizacijama, nego oko konkretnih poboljšanja za radnike. Ta unutrašnja fragmentacija omogućava vlastima da “odradi” pregovore selektivno, umanjujući pritisak organizovanog otpora i favorizirajući parcijalna rješenja.
3. Sindikati i pravna oruđa – potencijal koji se ne koristi
U BiH postoje pravni mehanizmi koji bi mogli biti snažno oruđe u borbi za prava radnika — od Zakona o radu, Zakona o zaštiti na radu, Zakona o zabrani diskriminacije, prava na slobodu pristupa informacijama te drugih zakonskih i podzakonskih akata.Međutim, praksa pokazuje da se ovi instrumenti rijetko koriste efektivno.Radnici se često obraćaju sindikatima za savjet, podršku ili zaštitu, ali je relativno mali broj slučajeva koji završi ozbiljnim pravnim postupkom. Umjesto toga, pregovori ostaju inkorporirani u formalne tokove, uz minimalne posljedice za poslodavce koji krše propise ili ignorišu prava radnika.
4. Nedostatak aktivnog povezivanja s građanskim pokretima
U zemljama gdje sindikati imaju veću snagu, oni su često povezani s širokim građanskim koalicijama — studentima, penzionerima, pučanstvom u marginaliziranim regijama. U BiH se takve veze rjeđe uspostavljaju i održavaju.Sindikalni protesti najčešće ostaju “unutrašnja stvar” radničkih zajednica, bez efikasne integracije drugih društvenih pokreta koji bi mogli pojačati pritisak. Kao rezultat, borba za radnička prava ostaje izolirana, iako se problemi radnika preklapaju s temama siromaštva, socijalne nepravde i ekonomskog propadanja društva kao cjeline.
5. Javna percepcija i povjerenje
Ne smije se ignorisati ni problem percepcije javnosti o sindikatima. Za mnoge radnike, sindikati su simbol tradicionalne birokratije bez stvarne agilnosti da “zabole” one koji donose odluke.Iako se to ne može generalizovati na sve sindikalne lidere i sve organizacije, percepcija i neaktivnost u ključnim momentima doprinose gubitku povjerenja kod novih generacija radnika.
Zaključak:Sindikalna borba u Bosni i Hercegovini danas je važna, ali nedovoljno povezna i ograničena unutrašnjim slabostima.
Njihov značaj je neupitan — sindikati ostaju jedan od rijetkih organiziranih glasova radnika u zemlji s visokom ekonomskom neizvjesnošću.Međutim, bez strateškog povezivanja s građanskim pokretima, bez aktivne primjene pravnih mehanizama, bez jedinstvenog ili bar koordinisanog pristupa pregovorima i bez jačanja povjerenja među članstvom, sindikalna borba riskira da ostane model solidarnosti bez stvarne moći promjene.U društvu gdje su radnici izloženi sve većim pritiscima ekonomskog sistema, stanjem u kojem prava ostaju samo na papiru, a gdje su pregovori “pozdravljeni ali neefikasni”, sindikati imaju ključnu ulogu — ali još uvijek nemaju ključ koji bi otključao vrata stvarnih, dugotrajnih promjena.
