Filip Švarm je novinar, urednik nedjeljnika “Vreme”.
U razgovoru za BUKA magazin govori o trenutnoj društvenoj i političkoj situaciji u Srbiji.
“Studenti rade svoj posao i odlično ga rade. To nikoga ne spriječava, a naročito ne opoziciju da i ona radi svoj posao. Da li i opozicija može da iznese zahtjeve? Opozicija može da pokrene anketne odbore u skupštini, anketna tijela. Opozicija može da formira, na primjer, vladu u sjeni u kojoj će nuditi rješenje za očite probleme. Ima čitav niz mogućih rješenja” – kaže Švarm u razgovoru za BUKA magazin.
Čini se da su pritisci na medije sve veći i da je guranje medija u autocenzuru sve veće. To potvrđuje i slučaj tužbe Jelene Trivan, direktorice Mtela, protiv redakcije Vremena. Možete li nam reći o čemu se tu radi?
Kada je riječ o Jeleni Trivan, ona nas je tužila za tekst u kome smo mi napisali i to dokazali da je njena doktorska disertacija zapravo s puno plagiranih dijelova. Sud je zaključio da o tome mi nismo legitimni da sudimo, da kažemo da li jeste ili nije plagijat. Sud misli da to treba da kaže neki stručnjak. Problem je što se prolongira, odugovlači, formiranje te komisije koja bi trebala to da uradi. To se već godinama opstruira. Evo zaključka suda: kada izađete na ulicu, ako pada kiša, vi to ne možete da kažete nego treba meteorolog da kaže da pada kiša. Naravno, na vrijeme smo postupili po pravnim lijekovima i očekujemo povoljno rješenje. Dalje ne bih ulazio u ovaj slučaj, dakle to je već slučaj naših pravnika.
Kakva je medijska slika Srbije danas, kada u obzir uzmemo i ovaj slučaj.
Pa mogu da kažem da je medijska slika loša. Imali smo slučaj gdje je KRIK isto Na pravdi boga osuđen, poput Vremena. Preciznije, pravosnažno je presuđen na apelacionom sudu, zbog toga što je pišući o suđenju kriminalnoj Jotkinoj grupi objasnio termin “biti na kazanu”, a to znači da neko nekoga plaća. To je termin koji su upotrebljavali članovi te kriminalne grupe govoreći o Bratislavu Gašiću, tadašnjem direktoru Bezbednosno-informativne agencije (BIA). Tu sud zaključuje da se objašnjenjem pojma prepostavlja neka moralna i kompetitivna vrijednost Bate Gašića, da se to ne smije raditi. Sud je presudio kaznu do 141.000 RSD. No, nadam da će i oni poput Vremena nastaviti s borbom da svoj slučaj ne prepuste zaboravu. Nadam se da će da nastave dalje pravnu borbu jer ove presude ukazuju da očigledno nešto debelo nije u redu.
Ono što nije u redu je čitava medijska slika Srbije. Dakle, mi imamo te režimske televizije, to su televizije sa črvenim frekvencijama koje su u potpunoj službi vladajuće partije i imamo te tabloide koji su praktično mašine za mljevenje živog ljudskog mesa. Tabloidi su također u službi Srpske napredne stranke i predsjednika Republike. Oni svi skupa rade u stvaranju kulta ličnosti i šire jezik mršnje. To su fabrike za proizvodnju lažnih vijesti.
Malo preteklih slobodnih medija nalazi se u jednoj mnogo nezavidnoj situaciji. Ono što je tu dobro jeste da pobunjeni studenti i sve veći broj građana koji im se pridružuje u blokadama i protestima u Srbiji demaskiraju laži tih režimskih medija. Vidimo da ta propaganda koja se i dalje štancuje ima sve manje i manje uspjeha i sve manje i manje odjeka, a da upravo ti profesionalni nezavisni mediji, to malo što nas je ostalo, zahvaljujući svojoj dosljednosti i profesionalnoj uredničkoj politici stiču sve veći i veći uticaj. Naravno, tu je najveći problem položaj na tržištu koje je ova vlast gradila, uz različite oblike pritiska. No, izdržavamo i nadamo se da će se to uskoro u Srbiji promijeniti.
Šta znači uticaj medija u ovoj situaciji?
To prosto znači da ljudi nešto vide svojim očima. Znate, kad kroz najmanja sela prođu ovi studenti kojima su stopala krvava zbog pješačenja od 40 kilometara ili koliko već idu, kad ti ljudi vide da su to njihova djeca, djeca njihovih prijatelja, rodbina, oni znaju da ti mladi ljudi nisu ni nikakvi strani agenti, nikakvi nosioci obojenih revolucija, ni nikakve ustaše ili bilo što drugo, što god da im govore. Ljudi onda požele da se informiraju o tome, ali ne na ovim kanalima i ne na ovim medijima koji ih blate ili koji izmišljaju, nego ljudi dođu do ovih profesionalnih medija, nezavisnih medija i tamo počinju tražiti prave informacije o onome što se u Srbiji dešava. To se vidi po porastu i čitanosti i gledanosti tih medija o kojima sam govorio.
Šta slijedi nakon bunta studenta? Koja je to društvena i politička promjena do koje mora doći?
Kad bih znao odgovor na to pitanje, to bih patentirao. U ovom trenutku nekoliko stvari je izvjesno.
Izvjesno je da Srbija danas kada razgovaramo i Srbija od 1. novembra više nisu iste države. Oslobodila se jedna nada, oslobodila se solidarnost, dobrota ljudi. Ljudi su prestali da obraćaju mnogo pažnje na te manipulacije koje radi režim. Mi vidimo i da je režim izgubio kompas. Nikako da nađu pravu taktiku. Jedan dan prijete, drugi dan zovu na neki dijalog, treći dan tvrde da su studenti špijuni. Režim se pogubio. Kult ličnosti Aleksandra Vučića nije pukao, ali je ozbiljno napukao.
Vidimo da lokalne zajednice, te gdje postoji nekakva opozicija ili grupa građana koja ima određen broj ljudi u skupštinama opština, reaguju. Vidimo da te lokalne kabadahije sve više gube uticaj. Vidimo da policija više nije tu da ih posebno štiti. To su sve promjene koje pokazuju duboko nezadovoljstvo Srbije sa sadašnjim režimom.
Studenti su postavili jedan politički okvir koji je čvrst i jak, koji je počeo od delegitimizacije Vučića. Dakle, od poruke: Čovječe, nisi nadležan. To je ono što su studenti govorili. Studenti su iznijeli u prvi plan korupciju koja ubija, guši Srbiju i solidarnost, saradnju, mogućnost da se vaš glas čuje, mogućnost da i građani zapravo o nečemu odlučuju, a ne da im se stavovi određuju tako što neko nameće vizije.
Ima toga još To je jedan širok politički okvir. Ono na što se još čeka u Srbiji, a vidit ćemo koliko će se to morati čekati, jeste da se nađe operacionalizacija tog okvira koji su studenti stvorili. Prema mom dubokom uvjerenju, mi matori smo sad na redu na mnogo toga naučimo od studenta.
Operacionalizacija poltičkog okvira zavisi od političkih partija opozicije. Dakle, one su usitnjene, one su demoralizirane, one su kriminalizirane kroz godine. Do toga su dijelom dovele i te same partije, na neki način neaktivnošću, nedostatkom svježih ideja. Ponudom vječitih lidera koji opstaju na vrhu tih partija opozicione partije nisu mnogo doprinijele približavanju narodu. Dakle, mislim da je sad na redu i opozicija, ali ne samo opozicija, nego i javne ličnosti i političke organizacije, poput Proglasa.
Politička operacionalizacija bila bi jedna inkluzivna operacija po ugledu na ovo što studenti rade. Dakle, imaju šta tu reći i nevladin sektor, imaju tu šta da kažu brojne nevladine organizacije, ljudi koji nisu u strankama, javne ličnosti. Potrebno je stvoriti jedinstvo i onda kroz to jedinstvo izboriti se za fer i poštene izborne uvjete. Da li će to biti neka prelazna vlada, da li će to biti neko drugo tijelo – to je u ovom trenutku teško prognozirati. Ono što se pokazalo i što se pokazuje jeste da ovaj režim pušta pod pritiskom. Možda SNS kad se strogo gleda i nije izgubio baš mnogo biračkog tijela, ali izgubio je mnogo uticaja. Vjerujem da bi najveći dio građana glasao protiv SNS-a, ako se pristupi sa konkretnim rješenjima za konkretne probleme i ako se – što se kaže – “uđe u narod”. To bi bio jedan put kojim Srbija mora da krene, put za jedan preporod države. U suprotnom će Srbija završiti kao jedna mala korumpirana država iz koje će svi otići.
Da li je moguće operacionalizovati politički otpor, okvir o kome govorite, ako znamo da su se studenti ogradili i od opozicije i od nevladinog sektora i od drugih političkih organizacija?
Pa gledajte, studenti rade svoj posao i odlično ga rade. To nikoga ne spriječava, a naročito ne opoziciju da i ona radi svoj posao. Da li i opozicija može da iznese zahtjeve? Opozicija može da pokrene anketne odbore u skupštini, anketna tijela. Opozicija može da formira, na primjer, vladu u sjeni u kojoj će nuditi rješenje za očite probleme. Dakle, opozicija ima čitav niz mogućih rješenja. Studenti nemaju potrebu da se ograđuju od opozicije kad ona radi svoje aktivnosti. No, ovo su studentske aktivnosti, a opozicija treba da krene u svoje, pa i skupa sa nevladinim sektorom koji bi pokrenuo svoje aktivnosti.
To je moguće i to vidimo, na primjer, u slučaju Kraljeva. Znate, u Kraljevu nema fakulteta, ali su građani Kraljeva vrlo jasni i energični u namjeri da pokažu šta misle o vlasti SNS-a. To su pokazali su načelnika Kraljeva istjerali iz skupštine, pošto su ocijenili da nije dorastao za tu funkciju. Prema mon mišljenju, nikad nije i nije bio. No, to pokazuje da postoji čitav niz uvjeta za opoziciju da radi, a ne da se bave onim što rade studenti. Ne treba opozicija da se poziva na ograđivanje studenata od njih. Ovo je studentski pokret koji ide sam, be neke veze sa partijama. Tako je bilo u Srbiji 1996. i 1997. kada su trajali građanski protesti.
Tada su postojale i protestne šetnje studenata i protestne šetnje građana. Ništa ne sprečava opoziciju da radi i na svome jačanju, ujedinjavanju, ujedinjavanju u širok pokret, koji trebao da obuhvati brojne javne ličnosti, brojne društvene organizacije. Kako ih studenti sprečavaju? Ne sprečavaju ih. Samo za ovo, to što pričam, treba mnogo tolerancije i iskrenosti. Ako studijeti već odlučuju u plenumu, zašto opozicija ne odlučuje u plenumu? Sve se to može uraditi.
Koji su to principi ispod kojih se nikako ne bi smjelo ići u odnosu prema prošlosti, pogotovo devedesetim koje su relikvija kriminala i korupcije? Koji su principi ispod koji se ne bi smjelo ići kada je u pitanju suočavanje s budućnosti?
To bih prije svega ostavio opoziciji, javnim ličnostima, da se dogovore oko toga, bilo kako, šta bi bio taj politički program. Ideja je da to bude upravo onako kao što su studenti uradili, u zajedničkim razgovorima, na sastancima. To bi se moglo desiti na način na koji su studenti došli do svojih zahtjeva. Sad je na njima red da i oni na nekim svojim plenunima dođu do tog nekog minimuma spoznaje kako ljudi u Srbiji žive, što su gorući problemi. Složit ćemo se da je to korupcija, kriminal.
Vidimo da vlast pokušava da digne prašinu hapšenjem nekih svojih nižerangiranih kadrova. No, osim procesuiranja kriminala i korupcije, postoji tu još mnogo stvari na kojima se mora poraditi. Ključ je u inkluzivnosti, uključivanju velikog broja ljudi, što većeg broja ljudi u Srbiji. Nije moje da učim ljude, ali evidentno je da se duh Srbije promijenio. Program koji bi trebalo napraviti morao bi da odgovara duhu građana. Moraju da vide da vide što građanima najviše treba, da ponude konkretna rješenja, alternativu.
Što su donje granice? S ovim užasnim režimom donja granica je garancija da se ovaj užasni režim više nikad ne ponovi, da se on ne omogući, da institucije počnu da rade. To mora pratiti promjena situacije u Srbiji, promjena odnosa prema regionu, odbacivanje nacionalističke politike i rektorike. To su svakako neke stvari koje, mislim, vode samo u dobro.
Izvor: 6yka.com
