BANJALUKA – Uspjeti u životu poslije smrti nije nimalo lako. Kada je to, poodavno, napisao u jednoj prilici Đuro Damjanović, izgledalo je možda kao doskočica, kao neka prilična šala, a evo petnaest godina nakon njegove smrti i upravo na njegovom primjeru, pokazuje se kao vrlo ozbiljna istina.
Ovim riječima započeo je svoj govor profesor Ranko Popović, pričajući o liku i djelu Đure Damjanovića, u čiju je čast u krcatoj sali “Jablan” Narodne i univerzitetske biblioteke Republike Srpske (NUB RS) u ponedjeljak uveče održano književno veče.
Povod za ovaj događaj bile su dvije godišnjice i dvije nanovo štampane knjige.
Naime, navršilo se 50 godina od objavljivanja Damjanovićeve knjige pripovjedaka “Magla u rukama”, te tačno 15 godina od smrti ovog pisca.
Uz pomenute godišnjice objavljene su i knjige “Đuro Damjanović – Bibliografija” autorke Aleksandre Uletilović, u izdanju NUB RS i “Golimjesto”, zbirka izabranih proznih tekstova Đure Damjanovcića, u izdanju Srpske književne zadruge.
Umjesto opravdano odsutne Aleksandre Uletilović o bibliografiji Đure Damjanovića, a u ime izdavača, pričala je Ljiljana Petrović Zečić, direktorica NUB RS, istakavši da se ovo djelo sadrži 543 bibliografske jedinice klasifikovane u nekoliko poglavlja.
Nakon nje, o knjizi “Golimjesto” govorili su profesori banjalučkog Filološkog fakulteta Ranko Popović i Duško Pevulja, priređivač knjige.
“Da ste ga prije dvadesetak godina pitali tu negdje između hotela Bosna i Filozofskog fakulteta, šta radiš Đuro, on bi rekao da piše, da spaja riječi. I zaista, njegovim jezikom rečeno, on je bio kalemar u voćniku riječi. To je radio cijeli svoj život. Njegov opus nije mali”, kazao je Popović, dodajući da Đuro Damjanović iza sebe ima sline naslove zbirki pjesama, tu su i dva romana, kolumnistički tekstovi koji su štampani i u knjigama, knjiga esejističke proze o Milošu Crnjanskom.
Međutim, po riječima profesora Popovića, najvrijednija je njegova pripovjedačka proza, iako je za života objavio samo dvije knjige pripovjedaka.
“Knjiga ‘Golimjesto’ koju je priredio kolega Duško Pevulja, ipak, nije izbor samo pripovjedaka, nego kako je to uputno stavljeno u podnaslovu izbor proznih tekstova, dakle raznih tekstova druge vrste koji zaista reprezentuju pisanje Đura Damjanovića”, naveo je Popović.
Podsjetio je na riječi Damjanovića da je za jednog pisca najvažnije da pronađe svoj pepoznatljiv jezik.
“Đuro je zaista jedan od onih koji je kao pripovjedač uspio potpuno suvereno naći svoj jezik i tu je on bez ikakve sumnje na časnom i počasnom mjestu najdirektnijeg nastavljača Petra Kočića i Branka Ćopića, najznačajnijih pripovjedača ovih srpskih prostora”, obrazložio je Popović.
Pevulja složio se s tim da je Damjanović, poput Kočića i Ćopića, uzimao mnogo iz usmene tradicije.
“Damjanović najdirektnije proističe iz blistave tradicije srpske književnosti, odnosno srpske usmenosti. Đuro je zapravo, usmenost pretočio u pisani tekst. Njegova proza je neka vrsta pisane usmenosti i to je polazilo za rukom najvećim majstorima. Prvi među njima, koji je kodifikovao u pisanom tekstu tu usmenost, bio je Vuk Stefanović Karadžić. I sam Đuro je govorio da pisac mora preslikavati stvarnost. Na prvi pogled bi se učinilo da je to jednostavno, a zapravo je najteže”, rekao je Duško Pevulja, istakavši da je knjiga “Golimjesto”, nazvana po čuvenoj priči Đure Damjanovića koja je sedamdesetih godina prošlog vijeka zabranjivana, štampana u čuvenom Plavom kolu Srpske književne zadruge.
Pratite nas na našoj Facebook i
Instagram stranici, kao i na
X nalogu.
