Riječ je o redovnom i zakonom predviđenom modelu funkcionisanja zdravstvenog sistema, kroz koji osigurana lica ostvaruju pravo na lijekove sa pozitivne liste.

Prema podacima koji se odnose na zaključene ugovore sa apotekama, ukupna vrijednost ugovora je oko 5,45 miliona konvertibilnih maraka. Apoteke u javnom vlasništvu zaključile su ugovore vrijedne gotovo 700 hiljada, dok su privatne apoteke zaključile ugovore vrijedne preko 4,7 miliona konvertibilnih maraka.

To što Zavod zdravstvenog osiguranja TK izdvaja sredstva apotekama nije sporno. Osigurana lica imaju pravo na lijekove koji se nalaze na kantonalnoj Listi lijekova, koju na prijedlog ministra zdravstva donosi Vlada Tuzlanskog kantona. S tim u vezi, zavod ne funkcioniše kao klasični donator apotekama, već plaća ugovorene usluge i lijekove koje koriste osigurana lica kroz sistem obaveznog zdravstvenog osiguranja. No, iako je sistem formalno uređen, podaci otvaraju drugo pitanje: Zbog čega su javne apoteke u Tuzlanskom kantonu toliko slabije zastupljene u odnosu na privatne?

Samo četiri javne apoteke među 55 ugovornih subjekata

Od ukupno 55 apoteka koje se nalaze na spisku, samo četiri imaju status javnih, sa oznakom JU ili JZU. To su JU „Apoteka Gradačac“, JZU Gradska apoteka Gračanica, JZU „Gradska apoteka“ Srebrenik i JZU „Gradske apoteke“ Tuzla. Istovremeno, na spisku je 51 privatna apoteka ili privatna zdravstvena ustanova koja obavlja apotekarsku djelatnost. I to nije prvi znak da privatni sektor preuzima dominantan dio ovog segmenta zdravstvenih usluga.

Nije riječ o tome da je neko postupao nezakonito, niti da su sredstva dodjeljivana mimo propisa, već o tome da apotekarski sektor nema ni približno istu tržišnu snagu kao privatni. U praksi, to znači da javne apoteke sve teže mogu parirati privatnim lancima i pojedinačnim apotekama koje su brojnije, prisutnije na terenu i očigledno značajno zastupljenije u ugovornom sistemu. A to može imati dugoročne posljedice.

Brojke koje najbolje pokazuju odnos

JAVNE APOTEKE: 699.438,46 KM

1. JU „Apoteka Gradačac“ – 32.880,77 KM
2. JZU Gradska apoteka Gračanica – 291.406,41 KM
3. JZU „Gradska apoteka“ Srebrenik – 117.551,28 KM
4. JZU „Gradske apoteke“ Tuzla – 257.600,00 KM

PRIVATNE APOTEKE: 4.745.787,20 KM

1. Apoteka Blink Duo Lipnica – 12.651,28 KM
2. PA „Elif-Pharm“ – 5.098,72 KM
3. Apoteka Linea – 40.830,77 KM
4. PZU Apoteka Adonis – 530.323,08 KM
5. PZU Apoteka Alma – 62.680,77 KM
6. PZU Apoteka Biopharm Živinice – 53.952,56 KM
7. Privatna apoteka Mahmutovac – 3.917,95 KM
8. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „Dur-Farm“ Sapna – 259.078,21 KM
9. PZU Apoteka „Đulović-Pharm“ – 101.374,36 KM
10. Apoteka Mutapčić Srebrenik – 9.737,18 KM
11. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka Eurofarm-Edal – 41.174,36 KM
12. Neofarm – 23.246,15 KM
13. PZU Apoteka HA Pharm – 17.597,44 KM
14. Apoteka Solana Tuzla – 21.987,18 KM
15. Apoteka Stari Grad Tuzla – 7.978,21 KM
16. Apoteka AS Livadić – 113.223,08 KM
17. Apoteka Altea – 44.535,90 KM
18. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „Ibn-Sina“ Tuzla – 1.254.974,36 KM
19. PZU Apoteke „La Vita“ – 108.994,87 KM
20. Apoteka Alabajči Tuzla – 2.692,31 KM
21. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „Medex-Pharm“ Banovići – 548.288,46 KM
22. Apoteka Amica – 17.750,00 KM
23. PZU Apoteka „Medic Life“ Gradačac – 14.700,00 KM
24. Apoteka Bela Živinice – 17.701,28 KM
25. PZU Apoteka Mediflor Živinice – 71.855,13 KM
26. Apoteka „Medlife“ Srebrenik – 22.276,92 KM
27. O.S. Pharm privatna zdravstvena ustanova Apoteka – 455.179,49 KM
28. Apoteka Medica – 26.784,62 KM
29. PZU Pharmacom Apoteka Tuzla – 152.126,92 KM
30. PZU Apoteka „Rose Pharm“ Banovići – 42.052,56 KM
31. PZU Apoteke Tigris Farm Lukavac – 18.161,54 KM
32. Apoteka „Menta“ – 44.470,51 KM
33. Apoteka Muška Voda – 20.146,15 KM
34. PZU Apoteke Fehemm – 66.593,59 KM
35. Apoteka Arnika Gračanica – 60.030,77 KM
36. PZU Apoteke Kofarm – 107.498,72 KM
37. PZU Apoteka „Floris“ Gradačac – 44.178,21 KM
38. Apoteka „Hani & Emilli“ Klokotnica – 21.302,56 KM
39. PZU Apoteka Enapharm – 80.957,69 KM
40. Apoteka „Hogić“ – 37.011,54 KM
41. Apoteka Blink – 2.123,08 KM
42. Apoteka Herba – 28.121,79 KM
43. Apoteka „Lijek“ – 28.150,00 KM
44. Apoteka „Lamele“ Gračanica – 12.006,41 KM
45. Apoteka „Jasmina“ – 21.060,26 KM
46. Apoteka „Viva-Pharm“ Tuzla – 956,41 KM
47. PZU Kakeš Pharmaceuticals – 3.053,85 KM
48. PZU Apoteka „Naša apoteka“ – 19.619,23 KM
49. Apoteka Aesculap Tuzla – 2.044,87 KM
50. Privatna zdravstvena ustanova Apoteka „Maxapo“ Tuzla – 41.588,46 KM
51. Apoteka Duopharm Lukavac – 1.947,44

U raspravi o budućem položaju, načinu poslovanja, dostupnosti građanima i ulozi koju imaju u zdravstvenom sistemu, pitanje funkcionisanja javnih apoteka tiče se razvoja, prisutnosti i konkurentnosti. Javne apoteke, za razliku od privatnih, često imaju i širu društvenu ulogu. One bi trebale biti važan oslonac lokalnim zajednicama, posebno u sredinama gdje profitni interes ne bi smio biti jedini kriterij dostupnosti zdravstvene usluge. Ako javne apoteke nastave gubiti prostor u ovom sektoru, postavlja se pitanje da li će građani dugoročno zavisiti gotovo isključivo od privatnog apotekarskog tržišta.

The post Privatnim apotekama ide skoro sedam puta više javnog novca nego javnim. Zašto? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Ranije smo pisali o predmetima članica Udruženja građana “Ne diskriminaciji – Ne mobingu” koje su, nakon dugotrajne pravne borbe, ostvarile prvostepene sudske pobjede, kojima je u dijelu presude utvrđuje mobinga. Ipak, nakon žalbe tuženog, predmet je pred kantonalnim sudom vraćen na ponovno odlučivanje, uz pozivanje na stav izražen u presudi Vrhovnog suda FBiH (broj 41 0 Rs 098961 25 Rev.)

Upravo tu počinje pitanje koje prevazilazi pojedinačni spor.

U navedenoj odluci Vrhovni sud zauzeo je stav da je Zakon o radu, u dijelu koji uređuje zaštitu od diskriminacije, lex specialis u odnosu na Zakon o zabrani diskriminacije. Za naše Udruženje takvo tumačenje predstavlja ozbiljan problem, budući da član 24. Zakona o zabrani diskriminacije propisuje obavezu usklađivanja drugih zakona sa tim zakonom.

Da li je moguće da zakon koji je donesen upravo radi jedinstvene zaštite od diskriminacije bude potisnut drugim propisom? Da li se na taj način mijenja smisao zakona koji je Bosna i Hercegovina usvojila kao jedan od ključnih antidiskriminacijskih propisa?

Tražeći odgovor i reakciju, obratili smo se Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine zahtjevom za autentično tumačenje zakona. Svjesni da kao udruženje možda nismo ovlašteni podnosilac takvog zahtjeva, istovremeno smo se obratili i drugim institucijama koje bi mogle dati doprinos rješavanju ovog pitanja. Zahtjevi su upućeni Instituciji ombudsmena za ljudska prava, Misiji OSCE-a u Bosni i Hercegovini, OHR-u, Ustavnom sudu BiH i drugim relevantnim institucijama. Odgovori koji su stizali uglavnom su imali zajedničku karakteristiku – nenadležnost.

OSCE je najprije zatražio dopunu podneska, da bi nakon toga odgovorio da se ne miješa u pojedinačne predmete. Naš odgovor bio je da se ovdje ne radi o pojedinačnom slučaju, već o pitanju sudske prakse koje može imati posljedice za veliki broj radnika koji traže zaštitu od diskriminacije i mobinga. Na taj dopis odgovor više nije stigao. Nije za odmet napomenuti da je upravo ova organizacija potrošila milione ako ne i desetine na edukaciju sudija i advokata u svrhu pravilne primjene zakona. I na kraju opet ništa od pravilne primjene.

Posebno je zanimljiv odgovor Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Iako je Sud potvrdio da nije nadležan za traženo tumačenje, u svom aktu ukazao je na put kojim ovo pitanje ipak može doći pred Ustavni sud – kroz inicijativu redovnih sudova koji mogu pokrenuti postupak ocjene ustavnosti relevantnih zakonskih odredbi. Upravo ta mogućnost mogla bi postati naredni korak u pravnoj borbi naših članica.

Institucija ombudsmena također je navela da nije nadležna za postupanje po zahtjevu. Istovremeno, ostaje otvoreno pitanje uloge ove institucije u primjeni Zakona o zabrani diskriminacije, koji joj izričito daje zadatke promocije zakona, informisanja javnosti, podizanja svijesti i aktivnog djelovanja u prevenciji diskriminacije.

Ova institucija je zakonom određena kao centralno tijelo za zaštitu od diskriminacije u Bosni i Hercegovini.

Prema principima ombudsmenske institucije, riječ je o nezavisnom organu uspostavljenom s ciljem promoviranja dobre uprave, jačanja vladavine prava te zaštite ljudskih prava i osnovnih sloboda zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine. Kao ključni mehanizam za praćenje i suzbijanje diskriminacije, institucija ima obavezu da postupa nepristrasno, štiti prava građana i ukazuje na sistemske propuste u radu javnih organa i drugih subjekata. Ali, nisu nadležni….

Na kraju je stigao i odgovor iz Ureda sekretara Ustavnopravne komisije, u kojem se navodi da njihovim poslovnikom nije predviđena mogućnost autentičnog tumačenja. Naravno, postojala je mogućnost da takav zahtjev bude odbijen zbog pitanja aktivne legitimacije podnosioca. Na državnom nivou udruženje građana nema ista ovlaštenja kao u određenim postupcima na nivou Federacije BiH. Međutim, odbacivanje i odlučivanje nisu isto što i proglašavanje nenadležnosti.

Niko od navedenih nije pokazao ni trunku razumjevanja za ovo pitanje koje je veoma bitno – kako za radnike, tako i za njihove porodice. Zbog toga ova priča još nije završena.

Udruženje “Ne diskriminaciji – Ne mobingu” će ponovo uputiti zahtjev za autentično tumačenje nadležnim institucijama Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, uz poseban naglasak na ulogu Predstavničkog doma u ovom postupku. Istovremeno, koristit ćemo sve zakonom dopuštene mehanizme i pravna sredstva kako bismo osigurali zaštitu prava radnika i spriječili svako postupanje koje bi moglo dovesti do njihove diskriminacije ili uskraćivanja zakonom zagarantovanih prava. Do tada, radnici će nastaviti čekati pravdu u radnim sporovima koji često traju godinama. A dok se institucije međusobno proglašavaju nenadležnim, ostaje pitanje: ko će od nadležnih zaštititi radnika kada se zakon ne sprovodi, ili se sprovodi na način koji dovodi u pitanje samu svrhu njegove zaštite.

The post KO ŠTITI RADNIKA? Nepomično društvo nenadležnih… appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Sredinom februara 2026. godine, Općini Sapna uputili smo zahtjev za pristup informacijama o poslovnim prostorima u vlasništvu općine, načinu njihovog korištenja, korisnicima i kriterijima za dodjelu.

Uslijedio je neobičan odgovor.

Općina Sapna odbila je zahtjev, tvrdeći da ne posjeduje registar, da nema poslovnih prostora u svom vlasništvu, pa tako ni kriterije dodjele ili korištenja.

Iznenađeno tvrdnjom da Općina Sapna ne raspolaže niti jednim poslovnim prostorom, Udruženje građana “Ne diskriminacija – Ne mobing” iz Tuzle uputilo je još jedan zahtjev za pristup informacijama, s upitom o vlasništvu nad nekretninama. I ovaj zahtjev je prvobitno odbijen. Kao razlog navedeno je da općina ne posjeduje tražene informacije te da se podaci nalaze kod Zemljišnoknjižnog ureda Općinskog suda u Kalesiji.

S obzirom da Zakon o slobodi pristupa informacijama jasno propisuje da javni organ koji ne raspolaže traženom informacijom nije ovlašten jednostavno odbiti zahtjev ili se proglasiti nenadležnim. Naprotiv, dužan je zahtjev proslijediti nadležnom organu u roku od osam dana i o tome obavijestiti podnosioca zahtjeva. Zbog toga smo izjavili prigovor.

Prigovor je usvojen, a općinski načelnik donio je rješenje kojim se predmet vraća prvostepenom organu na ponovno postupanje. Nakon toga, naš zahtjev je konačno usvojen i odobren nam je pristup traženim informacijama. Dokumentacija koju smo dobili otkrila je znatno drugačiju sliku od one koja se mogla naslutiti iz prvobitnih odgovora. Među dostavljenim podacima nalaze se evidencije o putevima, vodovodnoj i kanalizacionoj infrastrukturi, zemljištu, ali i objektima u vlasništvu Općine Sapna.

Prema dostavljenoj dokumentaciji, Općina Sapna je vlasnik čak 22 stana, zatim devet stanova u izbjegličkom naselju, kao i stambeno-poslovne zgrade poznate kao „stara banka“.

Ovi podaci otvaraju niz novih pitanja.

• Ako općina posjeduje stambeno-poslovnu zgradu, da li je u prošlosti raspolagala i drugim poslovnim prostorima? Ukoliko jeste, šta se s njima dogodilo? Da li su prodati, preneseni na druge subjekte ili se i danas koriste u nekom drugom pravnom režimu?
• Ko koristi ukupno 31 stan koji su evidentirani kao općinska imovina? Po kojem pravnom osnovu? Postoje li javno dostupni kriteriji za njihovu dodjelu? Plaća li se zakupnina ili naknada za korištenje? Vodi li se uredna evidencija korisnika i ugovora?

Odgovore na ova pitanja pokušat ćemo pronaći u nastavku istraživanja.

The post PERIPETIJE U SAPNI: Zašto administracija krije vlasništvo? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

U vrijeme bivše države, u periodu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, značajan dio nekretnina bio je u društvenom vlasništvu. Nakon promjene društveno-ekonomskog sistema i političkog režima, došlo je do bitnih promjena u raspodjeli imovine. Dio imovine na upravljanje i korištenje preuzele su lokalne zajednice. Šta se s tim dogodilo? O tome govore primjeri iz Srebrenika i Gračanice, gradova u Tuzlanskom kantonu.

Prema odgovoru Grada Srebrenika na naš zahtjev za pristup informacijama, ova lokalna samouprava ne posjeduje niti jedan poslovni prostor u svom vlasništvu. Da li su svi poslovni prostori privatizovani, pod kojim okolnostima i na osnovu kojih odluka? Kada je i na koji način došlo do otuđenja ili privatizacije nekretnina koje su nekada pripadale gradu, te kakva je sudbina javne imovine koja je trebala ostati u funkciji građana? O tome će Samo Bunt uskoro detaljnije pisati.

U rješenju kojim je našem Udruženju „Ne diskriminacija – ne mobing“ Tuzla odobren pristup informacijama navedeno je da Grad Gračanica ne posjeduje komercijalne poslovne prostore. Istovremeno se navodi da grad raspolaže prostorijama koje mogu koristiti udruženja građana, da određene prostore koriste organizacije od javnog značaja poput Merhameta i Udruženja ratnih vojnih invalida, da druga udruženja koriste prostorije Društvenog centra, te da dio poslovnih prostora trenutno nije u funkciji.

Koliko poslovnih prostora danas posjeduje Grad Gračanica a kolikim fondom poslovnih prostora je raspolagao nakon raspodjele imovine bivše države? Koji su prostori neuslovni za korištenje i zbog čega nisu adaptirani? Postoje li planovi da budu stavljeni u funkciju? Ostvaruje li Grad Gračanica bilo kakvu ekonomsku korist od nekretnina kojima raspolaže? Ukoliko postoje prostori koji nisu u funkciji, da li se njima upravlja na način koji je u interesu građana i lokalne zajednice? Da li se propuštaju potencijalni prihodi koji bi mogli biti usmjereni u razvoj grada i unapređenje javnih usluga? O tome će, takođe, biti riječi u nastavku istraživanja.

U narednom periodu nastojaćemo rasvijetliti kako se upravljalo nekretninama koje su nekada pripadale svim građanima, da li su donesene odluke o sudbini vlasništva nad tim prostorima bile u skladu sa javnim interesom, te šta se tokom proteklih decenija dogodilo sa društvenom svojinom, odnosno javnom imovinom.

The post Ko upravlja onim što je nekad bilo naše? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Koksara Lukavac ponovo je na prodaji. Nakon dva neuspješna pokušaja, pred stečajnom upravom i povjeriocima sada je treći i prema najavama, posljednji pokušaj prodaje ovog industrijskog kompleksa kao jedinstvenog pravnog lica. Riječ je o jednoj od najvrjednijih industrijskih cjelina u Bosni i Hercegovini, čija je ukupna procijenjena vrijednost 225.854.131 KM. Međutim, interes kupaca za preuzimanje Koksare „u komadu“ do sada nije pokazan, iako je početna cijena značajno snižavana. Prvi međunarodni javni poziv za prodaju Koksare kao pravnog lica raspisan je po minimalnoj početnoj cijeni od 150.569.420 KM. Ta cijena predstavljala je dvije trećine ukupno procijenjene vrijednosti pravnog lica. Ipak, ovaj pokušaj nije donio kupca.

Uslijedio je drugi javni oglas, u kojem je početna cijena snižena na 119,7 miliona KM, odnosno na 53 posto procijenjene vrijednosti. Ni taj pokušaj nije uspio, jer do isteka roka nije bilo prijava zainteresovanih ponuđača. Time je postalo jasno da se industrijski gigant iz Lukavca, barem u ovoj fazi, teško može prodati kao cjelina. Iako se radi o kompleksu koji posjeduje zemljište, fabrike, energetsku infrastrukturu, industrijski kolosijek, proizvodne pogone i prateće objekte. Nakon neuspjeha prethodna dva javna oglasa, Odbor povjerilaca odlučio je raspisati treći i posljednji javni poziv za prodaju Koksare Lukavac u stečaju kao pravnog lica. Početna cijena sada je dodatno snižena i iznosi 108,4 miliona KM, što predstavlja oko 48 posto procijenjene vrijednosti imovine. Javno nadmetanje i prodaja zakazani su za 7. juli 2026. godine, a oglas traje 30 dana.

Podsjetimo, procijenjena knjigovdstvena vrijednost Koksare veća je od 485,5 miliona KM.

Rasparčavanje giganta

I u ovom krugu model prodaje ostaje isti: Koksara se prodaje kao jedinstveno pravno lice. To znači da zainteresovani kupci ne mogu licitirati samo za pojedine dijelove, poput Energane, Azotare, fabrike AMK, željezničkog saobraćaja ili drugih segmenata. Kupac, ukoliko se pojavi, stiče cjelokupan udio u stečajnom dužniku i postaje jedini vlasnik pravnog lica sa pripadajućom imovinom. Ključno pitanje sada glasi: Šta će se dogoditi ako ni treći pokušaj prodaje Koksare „u komadu“ ne bude uspješan? Prema dostupnim informacijama, ukoliko se ni ovaj put ne pojavi kupac za cijeli kompleks, stečajni postupak mogao bi krenuti u drugom pravcu – prema parcelaciji i prodaji pojedinačnih fabrika i dijelova imovine. Tada se otvara pitanje da li će interes za kupovinom Koksare iznenada porasti kada se njeni najvrjedniji dijelovi ponude odvojeno. Preciznije – da li domaće ili inostrane kompanije čekaju trenutak da umjesto cijelog kompleksa mogu birati samo ono što im poslovno najviše odgovara? Podsjetimo, riječ je o ogromnom industrijskom kompleksu koji se prostire na oko milion kvadratnih metara zemljišta i u kojem se nalazi više proizvodnih i pomoćnih cjelina. Osnovni dio sistema, namijenjen za proizvodnju koksa i koksnog plina, obuhvata pripremu, proces koksovanja, kondenzaciju i koksne baterije. Proizvodnja koksa historijski je bila temelj rada ovog industrijskog giganta, ali nije jedino što Koksara posjeduje.

Šta sve ima Koksara?

Izuzetno važan dio kompleksa je Fabrika Energana, namijenjena proizvodnji električne energije. Koksara ima vlastitu energetsku infrastrukturu, što je za svaki industrijski kompleks od velikog značaja. Energana može biti zanimljiva i kao zasebna cjelina, posebno u vremenu kada energija ima stratešku i tržišnu vrijednost. Ukoliko ne bude prodaje Koksare u cjelini, Energana bi mglla biti među prvim dijelovima za koje bi se pojavio poseban interes. U sklopu kompleksa nalazi se i Fabrika AMK, odnosno pogon za proizvodnju anhidrida maleinske kiseline. Riječ je o hemijskoj proizvodnji koja ima svoju tržišnu vrijednost, a uz ovaj dio se spominje i solarna fotonaponska elektrana. AMK je jedan od onih segmenata koji Koksaru čine mnogo širim industrijskim sistemom od same proizvodnje koksa. Ovakva vrsta proizvodnje može biti zanimljiva kompanijama iz hemijske industrije, posebno ako se procijeni da je pogon moguće obnoviti, modernizovati ili povezati sa drugim proizvodnim lancima.

Drugi izuzetno važan dio kompleksa je Fabrika Azotara, namijenjena proizvodnji mineralnih đubriva. Azotara je građena za proizvodnju KAN-a, odnosno kalcijum-amonijum-nitrata, mineralnog đubriva sa 27 posto azota. Godišnji kapacitet ovog pogona navodi se na 90.000 tona. Postrojenje se sastoji od dijela za proizvodnju azotne kiseline i KAN postrojenja. Gotov proizvod može se pakovati u vreće ili otpremati u rinfuzi. U vremenu kada cijene hrane, energenata i đubriva imaju direktan uticaj na poljoprivredu, pitanje sudbine Azotare nije samo pitanje jedne fabrike. To je i pitanje domaćih kapaciteta za proizvodnju mineralnog đubriva. Otud, i Azotara bi mogla biti kupljena odvojeno, kao pogon koji ima potencijal za proizvodnju đubriva za domaće i regionalno tržište.

Upitna budućnost snabdijevanja vodom u Lukavcu

Među najvažnijim prednostima Koksare je njena povezanost sa željezničkim saobraćajem. Kompleks ima industrijsku željezničku vezu, odnosno kolosijeke koji su služili za dopremu sirovina i otpremu proizvoda. U vrijeme aktivne proizvodnje, željeznica je bila ključna za funkcionisanje Koksare, jer su ogromne količine uglja i drugih sirovina dolazile upravo vozovima. I ovaj dio infrastrukture može biti posebno zanimljiv budućim kupcima, zainteresovanim prvenstveno za zemljište i željezničku vezu, s ciljem prenamjene. To bi mogao biti logistički centar, skladišni prostor, industrijska zona ili čak terminal za gorivo i naftne derivate. Pogotovo zato što kompleks ima zemljište, pristup željezničkom saobraćaju i industrijsku infrastrukturu.

Uz to, Koksara posjeduje i mašinsku radionicu, odnosno remontne kapacitete. Ovaj dio služio je za održavanje, popravke, montažu i servisiranje opreme. U sklopu kompleksa nalazi se i filter stanica za vodu. Takva infrastruktura važna je za tehnološke procese, ali može imati značaj i za druge industrijske aktivnosti. Podsjetimo, u stečajnim postupcima često se dešava da je cjelina preskupa, prekomplikovana ili neprivlačna, dok pojedinačni dijelovi postaju znatno zanimljiviji kupcima.

Sudbina Koksare Lukavac sada zavisi od trećeg pokušaja prodaje. Ukoliko se pojavi kupac za cijeli kompleks, Lukavac bi mogao dobiti šansu da barem dio industrijskog sistema bude integralno sačuvan. Ako se kupac ne pojavi, priča ulazi u novu fazu. Fazu u kojoj bi se Koksara mogla raspakovati na dijelove, prodata po žestoko niskim cijenama.

Rasprodaja Koksare je pitanje koje ne bi trebalo da interesuje samo povjerioce i potencijalne investitore, nego i radnike i građane Lukavca, Tuzlanski kanton pa i cijelu Bosnu i Hercegovinu. Budu li namjere potencijalnog kupca neadekvatne, prostor, infrastruktura, industrijska historija i potencijal mogu biti trajno izgubljeni. Ko će trpiti štetu a ko izvući korist?

The post KOMADANjE KOKSARE: Kako se vreba najvrjednije što ima lukavački gigant? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Prema podacima dostupnim na državnom portalu javnih nabavki (ejn.gov.ba), firma Izgradnja d.o.o. Teočak, registrovana za građevinske i komunalne poslove, od početka evidentiranja podataka na ovom portalu do danas zaključila je ugovore sa javnim institucijama u ukupnoj vrijednosti od gotovo 48 miliona konvertibilnih maraka.

Analizom dostupnih podataka može se uočiti da kompanija dominantno posluje na području općina Teočak, Sapna i Kalesija, dok se među njenim redovnim ugovornim partnerima nalazi i Direkcija regionalnih cesta Tuzlanskog kantona.

Ovo nije prvi slučaj da se na prostoru Tuzlanskog kantona pojavljuju firme koje ostvaruju višemilionske prihode kroz sistem javnih nabavki. Ranije smo pisali o kompanijama Cestotehnik i Sarajci, a praksa pokazuje da će sličnih primjera vjerovatno biti i u budućnosti.

Posebno zanimljiv primjer predstavlja postupak javne nabavke za izgradnju stadiona u Općini Teočak. Prema dostupnoj dokumentaciji, u elektronskoj aukciji učestvovala su tri ponuđača:

• RADIS d.o.o. sa početnom ponudom od 175.000 KM,
• Papilon d.o.o. Koraj sa ponudom od 175.299,75 KM,
• Izgradnja d.o.o. Teočak sa ponudom od 175.300 KM.

Elektronska aukcija započela je u 9:00 sati. Tokom njenog trajanja zabilježena je samo jedna nova ponuda – kompanija Izgradnja d.o.o. snizila je svoju cijenu na 174.999 KM. Ostala dva ponuđača nisu unosila nove ponude, pa je postupak završen već deset minuta kasnije, u 9:10 sati.

Sama činjenica da je elektronska aukcija okončana nakon samo jedne korekcije cijene ne predstavlja dokaz bilo kakvih nepravilnosti. Međutim, ovakvi slučajevi otvaraju pitanja o stvarnom nivou konkurencije u pojedinim postupcima javnih nabavki i o tome da li elektronske aukcije u praksi uvijek ostvaruju svoj osnovni cilj – postizanje najpovoljnije cijene kroz aktivno tržišno nadmetanje.

Dok se građani svakodnevno suočavaju s rastom životnih troškova, nesigurnim radnim mjestima i posljedicama dugogodišnje deindustrijalizacije, javnost s pravom očekuje maksimalnu transparentnost trošenja javnog novca. Upravo zato svaki višemilionski ugovor, bez obzira na to ko ga dobija, zaslužuje dodatnu pažnju javnosti i medija.

Pitanje nije da li neka firma ima pravo pobjeđivati na tenderima. Pitanje je da li sistem javnih nabavki osigurava dovoljno konkurencije, transparentnosti i povjerenja da građani mogu biti sigurni kako se svaki njihov budžetski pfenig troši na najbolji mogući način.

The post FAVORIT JAVNIH NABAVKI: Firmi iz Teočaka svake godine višemilionski ugovori appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Prema odgovoru na naš zahtjev za pristup informacijama, Općina Kalesija
raspolaže sa ukupno 11 poslovnih prostora i objekata koji su putem ugovora o zakupu ili
ugovora o korištenju stavljeni na raspolaganje drugim pravnim licima.

Krov sportske dvorane pod zakupom na 25 godina

Među dostavljenom dokumentacijom posebno se izdvaja ugovor o zakupu krova
sportske dvorane u Kalesiji. Riječ je o površini od 1.200 kvadratnih metara koja je data
u zakup privrednom društvu „Eko energija“ d.o.o. Kalesija radi izgradnje postrojenja za
proizvodnju solarne energije.

Prema ugovoru zaključenom 21. juna 2011. godine, godišnja zakupnina iznosi 744 KM,
što za ugovoreni period od 25 godina daje ukupnu vrijednost zakupa od 18.600 KM.

Iz ugovora je vidljivo da je prethodno provedeno javno nadmetanje održano 14. juna 2011. godine, na kojem su učestvovala tri ponuđača. Kao najpovoljniji ponuđač odabrana je kompanija „Eko energija“ d.o.o. Kalesija, koja je ponudila najvišu cijenu. Posmatrano kroz prizmu javnog interesa, postavlja se pitanje da li je zakupnina od svega 744 KM godišnje za korištenje krova površine 1.200 m² adekvatna tržišnoj vrijednosti prostora koji omogućava obavljanje komercijalne djelatnosti proizvodnje električne energije.

Dodatni zakup za potrebe solarne elektrane

Nedugo nakon zaključenja ugovora o zakupu krova, ista kompanija zaključuje i ugovor o
zakupu poslovne prostorije površine 9,10 m² koja se nalazi u istoj sportskoj dvorani.
I u ovom slučaju provedeno je javno nadmetanje sa tri ponuđača, a „Eko energija“ je
ponovo ponudila najvišu cijenu. Međutim, imajući u vidu da je prethodno već zakupila
krov objekta radi izgradnje solarne elektrane, može se zaključiti da je upravo ovo
privredno društvo imalo najizraženiji interes za korištenje dodatnog prostora
neophodnog za funkcionisanje postrojenja.

Mjesečna zakupnina za ovaj prostor iznosi 46,41 KM. Ugovor je zaključen na deset
godina, a ukupna ugovorena vrijednost zakupa iznosi 5.569 KM.

Prostorije mjesnoj zajednici i čajna kuhinja u zgradi Općine

Općina Kalesija je ugovorom o korištenju pet prostorija ustupila Mjesnoj zajednici
Tojšići.

Također, u sklopu zgrade Općine izdat je poslovni prostor površine 12 m² za potrebe
čajne kuhinje iz koje se obezbjeđuju topli i hladni napici za potrebe općinskih službi i
organa uprave.

Za ovaj prostor ugovorena je zakupnina od 7,10 KM po kvadratnom metru, odnosno
ukupno 85,20 KM mjesečno.

Sportska udruženja po simboličnoj cijeni

Među korisnicima općinskih prostora nalaze se i sportske organizacije. Sportski savez Općine Kalesija koristi poslovni prostor površine 15 m² po cijeni od 1 KM po kvadratnom metru, na osnovu odluke o dodjeli na upravljanje i korištenje. Nogometni klub Rainci koristi nekretninu površine 197 m², također uz naknadu od 1 KM po kvadratnom metru. Iako se radi o organizacijama koje djeluju u javnom interesu, ostaje otvoreno pitanje koliki su stvarni troškovi održavanja i upravljanja tim prostorima u odnosu na prihode koje Općina ostvaruje od njihovog korištenja.

Političke stranke među korisnicima općinskih prostora

Analiza ugovora pokazuje da značajan dio poslovnih prostora koriste političke stranke.
Na osnovu Odluke o uslovima i načinu raspodjele poslovnih prostora u stambeno-
poslovnoj zgradi „Stari MUP“ Kalesija i stambeno-poslovnoj zgradi „Zvorničanka“
Kalesija, političkim subjektima su dodijeljeni poslovni prostori po cijeni od svega 1 KM
po kvadratnom metru.

Prema dostupnim ugovorima: SDP koristi prostor površine 35,24 m²; SDA koristi dva poslovna prostora ukupne površine 34,02 m²; BH Zeleni koriste prostor od 27 m²; PDA koristi prostor od 16,38 m²; Narod i pravda (NiP) koristi prostor od 14 m².

Dodjela prostora političkim subjektima po simboličnim cijenama otvara pitanje da li
javna imovina na ovaj način prvenstveno služi ostvarivanju javnog interesa ili
predstavlja oblik indirektne podrške političkim organizacijama.

Šta pokazuje pregled ugovora?

Dokumentacija kojom raspolažemo pokazuje da Općina Kalesija nema veliki broj
poslovnih prostora u svom vlasništvu. Da li je takvo stanje rezultat dugogodišnjeg
procesa privatizacije i otuđenja javne imovine ili drugih okolnosti, predmet je daljnjeg
istraživanja našeg projekta.
Ono što se već sada može zaključiti jeste da Općina od većine svojih poslovnih prostora
ne ostvaruje značajne prihode. Najveći broj prostora koristi se po simboličnim cijenama,
uglavnom od strane udruženja i političkih stranaka, dok su pojedini prostori dati u zakup
privatnim subjektima koji u njima obavljaju komercijalne djelatnosti.
Pitanje koje ostaje otvoreno jeste da li su građani Kalesije od ovakvog načina
raspolaganja javnom imovinom dobili maksimalnu moguću korist i da li su ugovorene
zakupnine u skladu sa tržišnim vrijednostima prostora kojima raspolaže lokalna
zajednica.

The post Zakupi poslovnih prostorija u vlasništvu javnog organa: Kako Općina Kalesija raspolaže svojim nekretninama? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Na prvi pogled, riječ je o pitanju koje bi trebalo biti jednostavno: Novi granični prelaz je izgrađen, potrebno je završiti procedure, organizovati rad službenika i omogućiti njegovo stavljanje u funkciju. To je pitanje važno za građane, privredu, prevoznike, putnike i svakodnevni promet.

Međutim, u praksi se pokazalo da ni takve odluke u BiH ne mogu proći bez političkog uslovljavanja.

Razlog

Zijad Krnjić, kao član Upravnog odbora UIO BiH iz reda eksperata, ne daje saglasnost za izmjene Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji UIO, a bez tog pravilnika se novi granični prelaz Gradiška ne može staviti u funkciju jer treba urediti organizaciju rada i raspored službenika na novoj lokaciji.

On svoj stav veže za drugo pitanje: raspodjelu novca od PDV-a između FBiH i RS-a. Prema njegovom tumačenju, RS već duže vrijeme dobija više novca nego što joj pripada po obračunima, pa traži da se prije otvaranja Gradiške na dnevni red UO UIO stave novi koeficijenti raspodjele i poravnanje duga. Naveo je da RS, po tom osnovu, duguje FBiH 151.850.000 KM, te da bi dug mogao dodatno rasti.

Drugim riječima, “poravnanje” znači finansijsko izravnanje između entiteta. Ako je jedan entitet u prethodnom periodu kroz privremene koeficijente dobio više novca nego što mu po konačnom obračunu pripada, taj iznos se treba vratiti ili prebiti kroz narednu raspodjelu. Raniji primjeri pokazuju da UO UIO može donositi takve odluke o privremenom poravnanju između entiteta; recimo, 2022. je donesena odluka po kojoj je Federacija BiH trebala isplatiti RS-u 14,7 miliona KM.

Krnjićeva pozicija je, pojednostavljeno: neću podržati pravilnik za Gradišku dok se ne riješi pitanje koeficijenata i duga prema FBiH.

Gradiška i poravnanje prihoda nisu isto pitanje

Otvaranje graničnog prelaza Gradiška i poravnanje prihoda od indirektnih poreza između entiteta nisu tehnički povezani procesi. Gradiška se odnosi na organizaciju rada Uprave za indirektno oporezivanje BiH i funkcionisanje novog prelaza, dok se poravnanje odnosi na raspodjelu novca od PDV-a, akciza, carina i drugih indirektnih poreza između Federacije BiH, Republike Srpske i Brčko distrikta.

To su dva različita pitanja.

Jedno je pitanje granične infrastrukture i rada službi, a drugo je finansijsko-političko pitanje raspodjele prihoda. Ipak, oba završavaju pred istim institucijama i upravo tu nastaje prostor za blokadu.

Kada član nekog upravnog odbora odluči da neće podržati jednu odluku dok se ne riješi druga, u ovom slučaju Zijad Krnjić, formalno možda koristi pravo koje ima u procesu odlučivanja. Ipak, suštinski, time se otvara problem. Nepovezano pitanje postaje sredstvo pritiska.

Ako može danas zbog PDV-a, može sutra zbog bilo čega drugog

Najveća opasnost ovog slučaja nije samo u tome što jedan granični prelaz čeka na otvaranje. Mnogo veći problem je princip koji se ovakvom praksom uspostavlja.

Ako se otvaranje graničnog prelaza može uslovljavati poravnanjem prihoda od indirektnih poreza, onda se logično postavlja pitanje: Šta sprječava bilo koga da sutra blokira neku drugu odluku zbog potpuno trećeg pitanja?

Po istoj logici, npr. politički predstavnici hrvatskih stranaka mogli bi reći da neće podržati određene odluke dok se ne promijeni Izborni zakon. Predstavnici iz RS – a mogli bi blokirati odluke dok se ne riješi pitanje državne imovine. Bošnjačke stranke mogle bi uslovljavati tehničke odluke usvajanjem zakona ili rješavanjem pitanja koja smatraju prioritetnim.

U takvom modelu odlučivanja granica više ne postoji. Svaka odluka može postati predmet trgovine, svako pitanje može biti povezano s drugim, a svaka institucija može biti pretvorena u prostor za političko nadmudrivanje.

Građani i privreda kao taoci blokada

Najveću cijenu takvog ponašanja ne plaćaju političari, članovi upravnih odbora ili stranački pregovarači. Cijenu plaćaju građani i privreda.

U slučaju Gradiške, to znači da prevoznici, putnici, privrednici i lokalne zajednice čekaju zbog spora koji s njima nema direktne veze. Umjesto da se odluke koje su operativne i važne za svakodnevni život rješavaju brzo i institucionalno, one postaju dio šire političke računice.

Takva praksa dodatno urušava povjerenje građana u institucije. Jer ako se i odluke koje bi morale biti tehničke mogu zaustaviti zbog političkog uslovljavanja, onda građani s pravom mogu pitati: Kome institucije uopće služe?

Politički zahtjevi mogu biti važni, ali ne smiju blokirati sve ostalo

Naravno, pitanje raspodjele prihoda od indirektnih poreza može biti važno. Kao što može biti važno i pitanje Izbornog zakona, državne imovine, nadležnosti, budžeta ili bilo kojeg drugog političkog spora.

Ali važno pitanje ne znači automatski da zbog njega treba zaustaviti sve drugo.

U uređenom sistemu, svako pitanje ima svoj institucionalni put. Ako postoji spor oko raspodjele novca, on se mora rješavati kroz nadležne procedure, odluke, obračune i mehanizme kontrole. Ako postoji problem s Izbornim zakonom, on se mora rješavati kroz političke pregovore i parlamentarnu proceduru. Ako postoji pitanje državne imovine, ono mora imati svoj pravni i politički okvir.

Problem nastaje kada se jedno pitanje koristi kao sredstvo ucjene u potpuno drugom procesu. Tada se ne rješava ni prvi ni drugi problem, nego se samo proizvodi nova blokada.

Predizborno pokazivanje mišića

Sve se dešava u periodu kada političke tenzije rastu i kada se svaka institucionalna odluka lako pretvara u predizbornu poruku. Upravo zato ovakvi slučajevi zahtijevaju dodatni oprez.

U predizbornoj atmosferi blokade često ne služe samo kao sredstvo pritiska, nego i kao politička predstava za birače. Jedni se predstavljaju kao zaštitnici interesa entiteta, drugi kao branitelji naroda, treći kao čuvari zakonitosti, a četvrti kao žrtve blokade. Naravno, sve lijepo upakovano u foliju patriozma i brige za „svoje“.

U međuvremenu, konkretni problemi ostaju neriješeni.

Granični prelazi čekaju. Projekti kasne. Privreda trpi. Građani gube vrijeme. Institucije gube kredibilitet.

Opasna praksa može postati pravilo

Slučaj Gradiška zato ne treba posmatrati samo kao pojedinačni spor. On je upozorenje.

Ako se normalizuje praksa da se nepovezana pitanja vežu jedno za drugo, Bosna i Hercegovina može ući u još dublji institucionalni haos. Tada više neće biti važno šta je na dnevnom redu, nego ko u tom trenutku ima mogućnost da nešto zaustavi i šta želi dobiti zauzvrat.

Takav sistem ne proizvodi dogovor, nego stalnu ucjenu. Ne proizvodi odgovornost, nego izgovore. Ne rješava probleme, nego ih gomila.

Zaključak

Slučaj Gradiška pokazuje koliko je opasno kada tehnička i operativna pitanja postanu sredstvo političkog pritiska. Bez obzira na to koliko je pitanje poravnanja prihoda važno, ono nije tehnički uslov za otvaranje graničnog prelaza.

Ako se danas zbog jednog finansijskog spora može blokirati granični prelaz, sutra se po istoj logici može blokirati bilo šta drugo zbog Izbornog zakona, državne imovine, imenovanja ili nekog novog političkog zahtjeva.

To nije put ka rješavanju problema, nego put ka potpunoj paralizi sistema.

U međuvremenu sve će dobiti jednu grotesknu formu riality programa. Jedni će navijati za jedne, drugi za druge i putem društvenih mreža će se vrijeđati. Glumiti rogove u vreći ne shvatajući koliko su blokade i nadgornjavanje pogubne po sve nas.

Bosni i Hercegovini ne trebaju institucije u kojima se svaka odluka koristi kao sredstvo ucjene. Trebaju joj institucije koje rade svoj posao, rješavaju pitanja po proceduri i ne pretvaraju građane i privredu u taoce političkih obračuna.

The post Slučaj Gradiška: Tehnička odluka ili politička ucjena? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

S jedne strane, pomoćni teren je nakon rekonstrukcije dobio novo ruho, savremenu umjetnu travu i bolje uslove za treninge i utakmice. S druge strane, glavni teren, koji je prije nekoliko godina rekonstruisan kao veliki projekat i postavljen po visokim UEFA i FIFA standardima, danas otvara ozbiljna pitanja o održavanju, odgovornosti i odnosu prema sportskoj infrastrukturi.

Pomoćni teren

Rekonstrukcija pomoćnog terena stadiona Tušanj nesumnjivo je važan korak za tuzlanski sport. Projekat vrijedan više od 710.000 KM obuhvatio je postavljanje nove umjetne trave, uređenje podloge, obnovu zaštitne ograde, sanaciju tribina i dodatne radove koji bi trebali omogućiti bolje i sigurnije uslove za sportiste.

Novi teren sa umjetnom travom po FIFA standardima trebao bi omogućiti bolji trenažni proces, veći broj termina i kvalitetnije uslove za odigravanje utakmica.

Pomoćni teren je godinama bio u lošem stanju. Dotrajala vještačka trava, oštećene tribine i zaštitna ograda predstavljali su problem i za sportiste i za posjetioce. Zato završetak ovog projekta svakako predstavlja pozitivnu vijest za sportsku infrastrukturu u Tuzli.

Upravo ovaj projekat jedan je od ključnih koji iz JU Gradski stadion Tušanj predstavljaju kao nešto veliko i pohvalno.

Glavni teren

Međutim, dok je pomoćni teren obnovljen, glavni teren stadiona Tušanj ponovo je došao u fokus javnosti zbog lošeg stanja travnjaka. To posebno iznenađuje ako se zna da je početkom 2023. godine na glavnom terenu postavljen hibridni travnjak po UEFA i FIFA standardima!?

Riječ je o projektu koji su finansirali Nogometni savez BiH i Grad Tuzla, a ukupna vrijednost rekonstrukcije iznosila je oko 2,3 miliona KM. Nakon završetka radova, teren je važio za jedan od kvalitetnijih u BiH i trebao je omogućiti veći broj sati igranja, bolju izdržljivost i kvalitetnije uslove za utakmice.

Tada se govorilo da će se travnjak čuvati i održavati po strogim UEFA i FIFA standardima, da je za to potrebno posebno znanje i metodologija.

Upravo zbog toga današnje stanje travnjaka otvara pitanje kako je teren takve vrijednosti i standarda došao u situaciju da izgleda znatno lošije nego što bi se očekivalo.

Teren koji traži stalno i stručno održavanje

Hibridni travnjak nije obična travnata površina. On zahtijeva redovno i stručno održavanje, od aeracije i dosijavanja trave, preko gnojidbe i tretmana protiv bolesti, do rasipanja kvarcnog pijeska i drugih radova koji su neophodni da bi teren zadržao kvalitet.

Prema ranije dostupnim informacijama, za održavanje glavnog terena bila je angažovana firma koja je trebala obavljati redovne servise tokom godine. Takvo održavanje podrazumijeva niz stručnih zahvata bez kojih hibridna podloga vrlo brzo može izgubiti kvalitet.

Upravo zato se postavlja pitanje da li je glavni teren održavan na način koji odgovara njegovoj vrijednosti i standardima po kojima je izgrađen? Ako je riječ o projektu vrijednom više od dva miliona KM, onda se od nadležnih očekuje jasna odgovornost, redovan nadzor i pravovremena reakcija na svaki problem.

Propust koji traži odgovornost

Prema dostupnim informacijama, posljednje servisiranje terena obavljeno je početkom aprila, nakon čega je došlo do značajnog oštećenja travnjaka. Kao mogući uzrok spominjao se propust prilikom doziranja sredstava, zbog čega su pokrenute aktivnosti na sanaciji i oporavku terena.

Greške se, naravno, mogu dogoditi. Međutim, kada je riječ o sportskom objektu od velikog značaja za grad, klubove i navijače, te o terenu u koji su uložena milionska sredstva, takvi propusti ne mogu ostati samo na nivou tehničkog problema. Oni moraju otvoriti pitanje odgovornosti, kontrole i budućeg održavanja.

Glavni teren stadiona Tušanj nije samo prostor za odigravanje utakmica. On predstavlja sportsku sliku grada, mjesto na kojem se očekuju ozbiljni standardi i uslovi dostojni takmičenja koja se na njemu igraju.

Sjeverna tribina

Pored problema sa travnjakom, posebno pitanje predstavlja i sjeverna tribina stadiona Tušanj. Ona je godinama korištena za gledaoce, ali je od ove sezone zatvorena jer, nadležna služba nije mogla izdati privremeno rješenje o odobrenju korištenja!

Kao razlog je navedeno da nisu ispunjeni svi formalno-pravni uslovi, odnosno da nadležna služba nije zaprimila zapisnik Komisije za tehnički pregled, koji predstavlja zakonski osnov za donošenje odluke o odobrenju korištenja.

Ovakva situacija otvara logično pitanje: Ako sjeverna tribina danas nema potrebnu dozvolu, kako je moguće da je godinama ranije korištena za gledaoce? Da li je tada imala imala dozvolu? Ko je u tom periodu preuzimao odgovornost za sigurnost publike i zbog čega se tek sada problem formalno otvorio?

Bolji poznavaoci prilika na Tušnju odlično znaju da se Sjeverna tribina godinama koristila i sa nje su gledaoci redovno pratili mečeve. Tribina se nije dodatno „ušminkavala“, a u međuvremenu, koliko znamo, nije doživjela oštećenja zbog kojih bi se iz sigurnosnih razloga zatvorila. Kako je moguće da je do skoro bila otvorena za publiku, a od ove takmičarske sezone to više ne može?

Navijači i javnost zaslužuju jasne odgovore

Zatvaranje tribine može biti opravdano ako nisu ispunjeni sigurnosni i zakonski uslovi. Sigurnost gledalaca mora biti prioritet. Međutim, javnost zaslužuje jasna objašnjenja, posebno jer se radi o tribini koja je godinama bila u upotrebi.

Potrebno je znati šta tačno nedostaje da bi sjeverna tribina dobila dozvolu, ko je zadužen za rješavanje tog pitanja, da li postoje rokovi i kada bi tribina ponovo mogla biti dostupna navijačima.

Bez jasnih odgovora, ostaje utisak da se problemi rješavaju tek onda kada više ne mogu biti ignorisani.

Tušanj ne smije imati dva lica

Pozitivno je što je pomoćni teren stadiona Tušanj obnovljen i što će mladi sportisti, klubovi i škole fudbala dobiti bolje uslove za rad. Takva ulaganja su potrebna i treba ih podržati.

Međutim, obnova jednog dijela stadionskog kompleksa ne može sakriti probleme drugog dijela. Glavni teren, koji je rekonstruisan kao milionski projekat, mora se održavati na nivou standarda zbog kojih je i rađen. Sjeverna tribina, koja je godinama korištena, mora dobiti jasan pravni i sigurnosni epilog.

Stadion Tušanj je jedan od najvažnijih sportskih objekata u Tuzli i ne bi smio funkcionisati po principu parcijalnih rješenja. Pomoćni teren, glavni teren, tribine, sigurnost gledalaca, dozvole i održavanje moraju biti dio jedinstvenog i ozbiljnog plana.

Dok jedan dio Tušnja dobija novo ruho, drugi dio upozorava da sportska infrastruktura ne traži samo ulaganja, nego i stalnu brigu, nadzor i odgovornost.

The post Dva lica stadiona Tušanj: Pomoćni teren gladac, a glavni jadac! appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Zbog toga smo napravili presjek službenih web stranica općina i gradova u Tuzlanskom kantonu, s posebnim fokusom na ažurnost objava u rubrici novosti. Nije nam bio cilj samo provjeriti da li stranice postoje, nego koliko se često koriste za informisanje javnosti i da li se na njima redovno objavljuju nove informacije.

Analiza prikazuje stanje zatečeno na dan pregleda i pravljenja screenshotova (28. maj), jer se sadržaj službenih stranica može mijenjati iz dana u dan. Ipak, već sam pogled na naslovnice pokazuje značajne razlike u tome koliko lokalne zajednice redovno objavljuju novosti.

Tuzla kao primjer redovnog informisanja

Službena web stranica Grada Tuzle ostavlja utisak jedne od najažurnijih stranica u Tuzlanskom kantonu. Na naslovnici je bila vidljiva objava od 28. maja 2026. godine, što pokazuje da se stranica koristi redovno i da građani putem nje mogu pratiti aktuelne informacije.

Kod Tuzle se vidi kontinuitet u objavljivanju sadržaja, a ne samo povremeno ažuriranje kada postoji neka posebna prilika ili protokolarna objava. Upravo to je važno za službenu stranicu lokalne zajednice: da građani imaju naviku provjeriti stranicu jer znaju da se na njoj redovno pojavljuju nove informacije.

Djelimično ažurne stranice

Kod većeg broja lokalnih zajednica u Tuzlanskom kantonu vidljivo je da se novosti objavljuju, ali ne jednakim intenzitetom i ne tako redovno kao kod ažurnijih stranica. U ovu grupu mogu se svrstati stranice Živinica, Srebrenika, Lukavca, Kladnja, Kalesije, Gradačca i Doboj Istoka.

Na ovim stranicama uglavnom postoje novije objave iz maja 2026. godine, što pokazuje da nisu zapuštene. Međutim, često se stiče utisak da se sadržaj objavljuje povremeno, zavisno od događaja, praznika, sjednica ili pojedinačnih obavještenja.

Tako su, naprimjer, na više stranica bile vidljive bajramske čestitke ili prigodne objave, što jeste važno i uobičajeno za službene stranice. Ipak, upravo takvi primjeri otvaraju pitanje kontinuiteta: da nije bilo praznika ili posebnog povoda, da li bi na pojedinim stranicama uopće bilo novih objava u tom periodu?

Grad Živinice ima više novijih objava i vidljive rubrike za novosti, obavještenja, javne nabavke, konkurse i pozive. Ipak, naslovnica više djeluje kao pregled povremenih informacija, a manje kao prostor na kojem se svakodnevno ili redovno prati rad lokalne uprave.

Na stranici Grada Srebrenika bile su vidljive objave o sjednici Gradskog vijeća i javnoj raspravi, što je pozitivan primjer. Međutim, i kod ove stranice ostaje pitanje koliko često se novosti objavljuju između takvih konkretnih institucionalnih događaja.

Grad Lukavac je imao svježu objavu od 28. maja 2026. godine, što pokazuje da stranica funkcioniše i da se ažurira. Ipak, na naslovnici se mogu vidjeti i prigodne čestitke, pa se postavlja pitanje da li se novosti objavljuju u kontinuitetu ili uglavnom kada postoji poseban povod.

Kod Općine Kladanj vidljiva je objava od 26. maja, ali na naslovnici dominira bajramska čestitka. To ne znači da stranica nije aktivna, ali pokazuje da bi bilo korisno da se češće objavljuju i informacije koje se odnose na svakodnevni rad općinske administracije, odluke, aktivnosti i obavještenja za građane.

Općina Kalesija ima više novijih objava, uključujući i informaciju o sjednici Općinskog vijeća, što govori da se stranica koristi za informisanje javnosti. Ipak, i ovdje se može govoriti o djelimičnoj ažurnosti, jer se ne stiče utisak potpuno redovnog ritma objavljivanja.

Sličan utisak ostavljaju i stranice Grada Gradačca i Općine Doboj Istok. Objave postoje i nisu zastarjele, ali bi za bolji dojam transparentnosti bilo važno da se novosti objavljuju češće i ujednačenije, a ne samo povremeno.

Neažurnost

Posebnu kategoriju čine stranice koje imaju rubriku novosti, ali prema zatečenom stanju ne pokazuju dovoljno redovan ritam objavljivanja. U ovu grupu mogu se svrstati Banovići, Čelić i Gračanica.

Najizraženiji primjer je službena stranica Općine Banovići, gdje je kao glavna vijest na naslovnici bila vidljiva objava iz 23. decembra 2025. godine!? To ostavlja utisak ozbiljne neažurnosti, jer službena stranica lokalne zajednice ne bi smjela mjesecima na naslovnici imati staru objavu kao glavnu informaciju.

Kod Općine Čelić vidljiva je novija objava od 25. maja 2026. godine, ali naslovnica ne ostavlja utisak razvijenog i redovnog informisanja građana. Objave postoje, ali se ne vidi jasan kontinuitet i širi ritam ažuriranja.

Službena stranica Grada Gračanice ima rubriku novosti i više objava, među kojima su i obavještenja i konkursi. Ipak, posljednje vidljive objave datiraju iz sredine maja, što je slabiji rezultat u odnosu na stranice koje su u istom periodu imale svježije objave.

Kod ovih stranica problem nije u tome što se nikada ništa ne objavljuje, nego u tome što se ne vidi dovoljno redovan tempo informisanja. Građani ne bi smjeli imati utisak da se službena stranica aktivira samo povremeno, kada se mora objaviti čestitka, obavještenje ili pojedinačna vijest.

Praznici ne bi smjeli biti jedini povod za ažuriranje

Prigodne čestitke, obilježavanja važnih datuma i protokolarne objave sastavni su dio komunikacije lokalnih vlasti. Međutim, one ne mogu biti zamjena za redovno informisanje građana o radu općine ili grada.

Ako se na pojedinim stranicama nove objave pojavljuju tek povodom praznika, sjednica ili pojedinačnih događaja, onda se postavlja pitanje koliko se službena stranica zaista koristi kao svakodnevni servis građana. Ažurnost se ne mjeri samo time da li se nešto objavilo u maju, nego i time koliko često se stranica osvježava i da li građani mogu očekivati redovne informacije.

Službena stranica lokalne zajednice treba pokazivati život administracije i zajednice. Ona bi trebala pratiti rad načelnika ili gradonačelnika, aktivnosti službi, sjednice vijeća, javne pozive, infrastrukturne radove, obavještenja za građane, komunalne informacije i druge teme od javnog interesa.

Redovne novosti veća transparentnost

Svakodnevno objavljivanje nije uvijek zakonska obaveza, niti svaka općina ili grad moraju imati novu vijest svakog dana. Međutim, redovno i blagovremeno informisanje jeste osnovni princip javnosti rada.

Ako lokalna zajednica ima službenu web stranicu, onda ona ne bi smjela biti pasivna. Građani od nje očekuju da bude mjesto na kojem mogu brzo saznati šta se dešava u njihovoj općini ili gradu.

Ažurna rubrika novosti pokazuje da lokalna vlast komunicira s građanima i da želi svoj rad učiniti vidljivim. Neažurna rubrika novosti, s druge strane, ostavlja utisak da se digitalna komunikacija doživljava kao formalnost, a ne kao stvarna obaveza prema javnosti.

Zaključak

Pregled službenih stranica općina i gradova u Tuzlanskom kantonu pokazuje da među lokalnim zajednicama postoje velike razlike u učestalosti objava. Tuzla se izdvaja kao primjer redovnijeg i ažurnijeg informisanja, dok kod dijela drugih općina i gradova objave postoje, ali nisu dovoljno česte ili ne ostavljaju utisak kontinuirane komunikacije s građanima.

Posebno je vidljivo da su neke stranice osvježene povodom praznika ili pojedinačnih događaja, ali ostaje pitanje koliko bi dugo ostale bez novih objava da takvih povoda nije bilo.

Zato se pitanje službenih web stranica ne svodi samo na to da li one postoje. Pravo pitanje je koliko se redovno koriste i da li građanima zaista nude svježe, korisne i pravovremene informacije.

Službena web stranica lokalne zajednice trebala bi biti više od digitalne oglasne ploče. Ona mora biti živi kanal komunikacije između vlasti i građana. A koliko je taj kanal aktivan, najbolje se vidi upravo po tome koliko se često objavljuju novosti.

The post Digitalna transparentnost u Tuzlanskom kantonu: Neke stranice ažurne, druge skoro pa formalno prisutne appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.