Ombudsmeni za ljudska prava BiH odavno su utvrdili – ovo je diskriminacija. SNSD vlast nikada nije provela preporuke da primanja budu izjednačena. Ustavni sud BiH stao je na stranu politike i rekao da je situacija usklađena sa najvišim državnim pravnima aktom. I skupštinska većina prošle sedmice odbila je prijedlog da nepravda bude ispravljena.

ade isti posao, odgovornost im je ista, rade po istom nastavnom planu i programu, imaju iste norme časova, ali nemaju iste plate. Jedina razlika je što nešto stariji nastavnici i učitelji u Republici Srpskoj imaju završenu učiteljsku školu, stručni učitelji likovnog i muzičkog obrazovanja višu stručnu školu, dok mlađi, bolje plaćeni kadar čine prosvjetari sa visokom stručnom spremom. Ipak, uzmemo li u obzir mnogobrojne (zataškane) afere kupovine diploma i zapošljavanja mimo procedura, a po stranačkoj liniji, stanje na međunarodnim listama provjere znanja i mnoge druge slike prilika u obrazovanju, stručnost novog kadra koji generacije priprema za budućnost – naširoko bi se mogla analizirati.

Osim toga, Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima, na koji se pozivaju svi sudovi, ombudmeni i borci za ljudska i radnička prava, jasno propisuje – jednaka plata za jednak rad. Međutim, za ovo nisu čule sudije Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Odbili su zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o platama zaposlenih u osnovnim i srednjim školama RS uz poruku da diskriminacije nema.

Međutim, nastavnici i učitelji u entitetu jesu diskriminisani još od 2006. godine, kaže Žurnalu nastavnik iz Čelinca Jugoslav Ilić, i svih ovih godina niko iz SNSD višedecenijske vlasti nije reagovao na javna upozorenja, žalbe i tužbe podnesene pravosudnim organima.

„U svom radnom vijeku, koji traje već 41 godinu, bio sam mentor kolegi sa visokom stručnom spremom, a plata mi je bila niža od njegove; bio sam predsjednik više komisija za prijem kolega sa VSS, koji su u startu imali veću platu“, govori i pokazuje dokumentaciju koju skuplja godinama.

U tim tomovima je i Preporuka Ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine upućena Ministarstvu prosvjete i kulture RS 3. septembra 2024. godine. Učitelji i nastavnici požalili su se na niska i primanja niža od svježe „iškolovanog“ kadra, navodeći još tada da su razlike u primanjima od 200 do 400 KM.

„Uzimajući u obzir činjenicu da rade isti posao kao i zaposleni sa visokom stručnom spremom uz istu predanost poslu i isti obim rada, Ombudsmeni smatraju da nisu adekvatno i jednako plaćeni za svoj rad. Ombudsmeni su mišljenja da je zakonskim razdvajanjem koeficijenata (…) učinjena neposredna diskriminacija prema podnosiocima žalbe”, stoji u nalazu i mišljenju ove institucije.

Dokumentom je savjetovano izjednačavanje plata prosvjetnih radnika koji rade na istim radnim mjestima, a Ministarstvu naloženo da u roku od 30 dana od dana primanja Preporuke obavijesti Ombudmena BiH o realizaciji.

Kako tada, tako i danas. Prosvjetni radnici i dalje primaju neujednačene plate.

„Zakonodavna vlast je u više navrata bila upozorena na neophodnost promjena. Tokom skupštinskih rasprava u decembru 2025. godine, kao i u martu 2026. godine poslanici su izričito upozoravali da Preporuka Ombudsmena nije implementirana. Čak i tokom debate o rebalansu budžeta ovo pitanje je ponovo delegirano, što potvrđuje da su zakonodavci bili potpuno svjesni nezakonitosti kada su donosili sporna rješenja. Nadležne institucije nisu postupile po Preporuci. Štaviše, usvojena su nova normativna rješenja koja zadržavaju istu diskriminatornu strukturu. Ovo je školski primjer nepoštovanja vladavine prava“, ističe Ilić.

O ovome je na posljednjoj sjednici Narodne skupštine RS, održanoj prošle sedmice, govorio i poslanik SDS Nedeljko Glamočak. Vladajućoj većini ponudio je amandman na Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o platama zaposlenih u školama i domovima u kojem je predložio da nastavnici i učitelji sa završenom učiteljskom školom, kao i stručni učitelji imaju koeficijent 30,16 kao i njihove kolege sa završenim fakultetima.

„Više sudskih postupaka je u toku, a postoji i Preporuka Ombudmena za ljudska prava u kojoj je konstatovano da postoji diskriminacija. Vrijeme je da amandman bude prihvaćen, kako bi nepravda bila ispravljena“, poručio je Glamočak.

SNSD vlast, kojoj zapravo i odgovara neobrazovano ili loše obrazovano biračko tijelo, sve je odbila. Stiglo je i obrazloženje iz fotelja onih koji žmire, prihvataju ili aplaudiraju na stotine miliona KM izvučenih iz raznih budžeta za potrebe porodičnih biznisa ili spašavanje onih kojima je diskriminacija dio većine dnevno izgovorenih rečenica:

„Skupštinska većina odbija amandman, jer su plate povećane i dobre su.“

Osnovna neto plata prosvjetnih radnika u RS sa visokom stručnom spremom iznosi oko 1.915 KM. Njihove kolege sa SSS i VSŠ imaju i niža primanja. Novim zakonskim izmjenama svim budžetskim korisnicima, uključujući prosvjetu, plate će od 1. avgusta porasti za predizbornih pet odsto.

The post JEDNAK RAD, RAZLIČITA PLATA: Diskriminacija učitelja i nastavnika u RS – po zakonu appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Za prvu fazu projekta planirano je 560.000 KM, a Ministarstvo finansija zaduženo je da obezbijedi sredstva za nabavku softverskog rješenja. Paralelno s tim, Generalni sekretarijat Vlade treba da sprovede postupak javne nabavke i realizuje tehnički dio projekta, prenosi Buka.

Kako je saopšteno, cilj socijalne karte je uspostavljanje jedinstvene i centralizovane baze podataka o socijalno-ekonomskom statusu građana, kako bi se efikasnije utvrđivalo ko ima pravo na različite vrste pomoći.

Prva faza podrazumijeva formiranje baze podataka o svim isplaćenim novčanim naknadama u oblasti socijalne, boračke, invalidske i dječije zaštite.

Planirano je da se projekat realizuje u tri faze, a u njegovu izradu biće uključene brojne institucije koje će morati dostaviti podatke i omogućiti njihovo povezivanje.

Ipak, socijalna karta u Republici Srpskoj već dugo postoji više kao obećanje nego kao konkretan sistem.

Zakon o socijalnoj karti usvojen je još u julu prošle godine, ali od tada nije bilo značajnijeg napretka. Ni u današnjem saopštenju Vlade nije precizirano kada bi sistem mogao biti u funkciji.

Stručnjaci su i ranije upozoravali da se radi o složenom i dugotrajnom procesu.

Profesor socijalne politike Ljubo Lepir isticao je za BUKU da izrada socijalne karte ne podrazumijeva samo tehničko povezivanje baza podataka, već i ozbiljnu reformu sistema socijalne zaštite.

Prema njegovim riječima, bez jasnog definisanja socijalnog minimuma i preciznih kriterijuma za dodjelu pomoći, postoji rizik da socijalna karta postane samo alat za kontrolu potrošnje, a ne mehanizam za stvarnu zaštitu najugroženijih.

Dodatni problem predstavlja i nedostatak pouzdanih podataka o siromaštvu. U Bosni i Hercegovini takve procjene se godinama ne objavljuju, što dodatno otežava planiranje socijalnih politika.

Zbog svega toga, i nakon današnje odluke Vlade, ostaje otvoreno pitanje da li će socijalna karta konačno donijeti red u sistem socijalnih davanja ili će ostati još jedan projekat koji se godinama najavljuje bez konkretnih rezultata.

The post Socijalna karta i dalje na početku, Vlada RS objavila šta se sada planira appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Imamo vrlo jasan, precizno utvrđen zakon koji će omogućiti rast mirovina u sljedećoj godini od 17 posto, što je također na nekoj povijesnoj razini. Naravno, ne mislimo da se time rješavaju svi problemi. Još će trebati povući puno poteza kako bi ta naša najugroženija populacija umirovljenika dostigla neki standard odgovarajući za život, ali u svakom slučaju pokazujemo da smo Vlada kojoj se može vjerovati – izjavio je premijer Federacije BiH Nermin Nikšić u prosincu 2025. godine.

A onda smo u siječnju, umjesto obećanih 11,6 posto, imali povećanje mirovina od 11,2 posto, jer objašnjavaju da tako statistika kaže, a u veljači je bilo “poravnanje” od 0,06 posto.

I potom je došao mjesec srpanj, resorni ministar Adnan Delić je u izjavama ponavljao kako očekuje povećanje mirovina između 5,8 i 6 posto, a onda je Upravni odbor Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje izračunao da povećanje mirovina ide za 3,5 posto, a na temelju podataka Federalnog zavoda za statistiku, piše Faktor.

Nekoliko dana kasnije oglasio se Delić kazavši da su ranijih 5,8 i 6 posto bile “samo projekcije”.

Dakle, s “povijesnih” 17 posto došlo se na 14 posto, pa će najniže mirovine, one stečene do 1. siječnja 2026. godine, s povećanjem od 23 KM iznositi 690 KM, a sada su 666,76 KM.

Pored ovih najnižih, postoje još niže mirovine zahvaljujući izmjenama članka 81. Zakona o MIO, čiji je predlagatelj bilo Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, a po uzoru na zakon u manjem bh. entitetu RS, pa starosna mirovina s 15 godina staža, a do 20 godina i 65 godina života sada iznosi 434 KM.

Osim toga, i da su mirovine povećane 17 posto ne bi se nikako moglo govoriti o povijesnom povećanju jer je povijesno bilo 2023. godine, u mandatu premijera Federacije Fadila Novalića, kada su mirovine povećane za 20,1 posto.

Te 2023. godine Vlada Federacije BiH najprije je povećala mirovine u siječnju za 11,1 posto. Potom su mirovine povećane u travnju za 5,15 posto, što je 16,25 posto. Zatim je Vlada FBiH 27. travnja donijela odluku o izvanrednom povećanju mirovina od 3,9 posto. Kada se sve zbroji, to je povećanje od 20,1 posto, što je svakako povijesno, odnosno najveće povećanje do sada.

The post Penzije za jul bit će uvećane za manje od obećanog appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Dok se Sarajevo ovih julskih dana suočava s visokim temperaturama, grijanje je stanovnicima glavnog grada posljednja stvar na pameti. Ipak, za korisnike više od 50.000 stanova i poslovnih prostora priključenih na sistem KJKP Toplane Sarajevo, ljeto donosi barem privremeno finansijsko olakšanje, jer su nakon završetka grijne sezone računi niži.

Među njima su i stanari zgrade u ulici Prvomajska 17–23, gdje za stanove površine nešto veće od 50 kvadratnih metara račun tokom ljetnih mjeseci iznosi oko 44 KM, umjesto oko 154 KM koliko plaćaju tokom grijne sezone. No, u njihovom slučaju problem nije samo u iznosu računa, nego i u kvalitetu usluge koju već godinama ne dobijaju u punom obimu.

“U mom stanu je tokom grijne sezone hladno više od polovine radijatora. Komšijama prekoputa ne rade radijatori u dnevnom boravku. Prinuđeni smo dogrijavati prostorije klimom i konvektorima, a i pored toga svi moramo plaćati punu cijenu centralnog grijanja”, rekao je jedan od stanara s kojim smo razgovarali pod uvjetom anonimnosti.

Prema informacijama i dostupnoj korespondenciji, problem grijanja u ovoj zgradi traje već godinama. Sastanci predstavnika resornog ministarstva, Toplana, upravitelja zgrade i etažnih vlasnika nisu donijeli rješenje, osim što je zaključeno da je za uredno grijanje potrebno sanirati, odnosno izmjestiti razvodnu mrežu centralnog grijanja koja prolazi kroz suterenske stanove. Takvu, vrlo skupu investiciju trebali bi finansirati etažni vlasnici.

Za stanare to u praksi znači da problem ostaje neriješen: radovi su preskupi, dogovor među etažnim vlasnicima teško se postiže, a računi Toplana stižu svakog mjeseca. Stanari su tražili i korekciju računa dok se problem ne riješi, ali su iz Toplana naveli da je eventualno umanjenje moguće tek nakon provjere kvaliteta usluge i mjerenja temperature u stanu.

Drugim riječima, za korekciju računa nije presudno to što pojedini radijatori ne griju, nego izmjerena temperatura u prostorijama – korisnici imaju pravo na umanjenje računa od simboličnih šest posto za svaki stepen ispod 20±1 stepen Celzijusa.

“Takvo stanje teško je objektivno utvrditi kada korisnici prostorije već dogrijavaju klimama i konvektorima”, ističu stanari.

Isključenje iz sistema nije tako jednostavno

Rijetki su se, nakon višegodišnjeg natezanja, uspjeli isključiti sa sistema centralnog grijanja.

“Isključila sam se sa sistema centralnog grijanja jer mi nisu grijali u sobama. Na početku su tražili da plaćam 40 posto cijene, ali to nisam uradila. Jedno vrijeme su iz Toplana insistirali da to plaćam, ali kasnije su prestali”, kaže nam jedna od stanarki.

Takva praksa naplate fiksnih troškova isključenim korisnicima ranije je već bila predmet postupka pred Konkurencijskim vijećem BiH koje je 2018. utvrdilo da su Toplane Sarajevo zloupotrijebile dominantan položaj primjenom tarifnih odredbi koje su omogućavale naplatu fiksnih troškova korisnicima isključenim iz sistema, te im naložilo da s takvom naplatom prestanu.

Međutim, rješenjem iz 2025. godine Konkurencijsko vijeće je obrazložilo i drugu stranu problema: korisnik može tražiti isključenje, ali Toplane ne moraju odobriti svaki zahtjev ako tehnički uvjeti to ne dozvoljavaju ili ako bi se time ugrozilo grijanje drugih korisnika. Navodi se i da zajedničke vertikale u starijim zgradama ne omogućavaju jednostavno isključenje pojedinačnih korisnika jer iste instalacije napajaju više etaža.

U zgradama poput Prvomajske 17–23, gdje instalacije prolaze kroz stanove i zajedničke dijelove objekta, upravo tehnički uvjeti mogu biti ključna prepreka za izdvajanje iz sistema.

Ovaj primjer samo je jedan od problema s kojima se suočavaju korisnici centralnog grijanja u Sarajevu – od kvaliteta usluge i obračuna po kvadraturi do ograničene kontrole potrošnje. Sve to posebno dobija na težini ako se ima u vidu da je sarajevski sistem centralnog grijanja, prema dostupnim cjenovnicima, jedan od najskupljih u Bosni i Hercegovini.

Istovremeno, sarajevske Toplane su od 2016. do 2025. godine ostvarile ukupnu dobit veću od 31 milion maraka. Samo je u 2025. godini preduzeće imalo više od 78 miliona KM prihoda i dobit od gotovo 3,9 miliona KM.

Prihodi i poslovni rezultat KJKP Toplane Sarajevo u periodu od 2016. do 2025. godine (Izvor: Akta.ba)

Uprkos tome, cijene grijanja u Sarajevu od aprila 2026. godine dodatno su povećane. Kako je, onda, preduzeće koje godinama posluje pozitivno tražilo i dobilo povećanje cijena, dok dio korisnika nema potpunu kontrolu potrošnje niti garanciju da će uslugu koju plaća dobiti u punom obimu?

Povećanje cijene uprkos milionskoj dobiti

Iz Ministarstva komunalne privrede, infrastrukture, prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo, kojim rukovodi ministar Mladen Pandurević, za InfoRadar su naveli da je Vlada KS odluku o povećanju cijena donijela “na osnovu analize Neovisnog stručnog tijela za kontrolu i verifikaciju cijena komunalnih usluga”.

“Važno je naglasiti da je Nadzorni odbor KJKP Toplane Sarajevo prvobitno predložio povećanje cijene od 5,84 posto. Međutim, nakon provedene stručne analize, Neovisno stručno tijelo zaključilo je da je za osiguranje stabilne i kontinuirane isporuke toplotne energije dovoljno povećanje od 3,79 posto za fiksni dio i 4,20 posto za varijabilni dio cijene tokom sezone grijanja”, naveli su iz Ministarstva.

Na pitanje da li su prilikom odlučivanja uzeti u obzir finansijski rezultati Toplana, odnosno činjenica da je preduzeće u periodu 2016–2025. ostvarilo više od 31 milion KM dobiti, iz Ministarstva nisu konkretno odgovorili. Nisu odgovorili ni na pitanje da li je razmatrana mogućnost da se dio finansijskog tereta rasta troškova preuzme kroz poslovanje preduzeća, umjesto kroz povećanje cijena za korisnike.

Iz KJKP Toplane Sarajevo, kojim rukovodi direktor Haris Džihanić (SDP BiH), do zaključenja teksta nisu odgovorili na pitanja o cijenama, kvalitetu usluge i načinu korištenja ostvarene dobiti.

Plaćanje po kvadratu ne motivira na štednju

Jedan od ključnih problema sarajevskog sistema grijanja jeste činjenica da veliki broj korisnika i dalje plaća grijanje prema površini stana, a ne prema stvarnoj potrošnji. To znači da iznos računa dominantno zavisi od kvadrature, dok korisnici imaju ograničenu mogućnost da potrošnju kontroliraju i kroz takvu kontrolu smanje troškove.

Nihad Harbaš, ekspert za energiju i klimatske promjene iz nLogic Advisoryja, smatra da je naplata po kvadratnom metru u Sarajevu “energetski, ekonomski, ali i moralno neopravdana i prevaziđena”.

“Tim modelom se ne motivišu korisnici na uštede. Kada je, naprimjer, u stanu prevruće, građani otvaraju prozore umjesto da zavrnu ventil, čime se skupi uvozni energent, prirodni gas, doslovno baca kroz prozor”, kaže Harbaš.

On upozorava da sistem ne prepoznaje razliku između zgrada koje su energetski obnovljene i onih koje su i dalje loše izolovane, niti nagrađuje korisnike koji ulažu u energetsku efikasnost. Drugim riječima, korisnik koji zamijeni stolariju ili živi u zgradi s boljom izolacijom može nastaviti plaćati po istom modelu kao i korisnik u energetski neefikasnom objektu.

Takav sistem, smatra Harbaš, stvara i unutrašnju nepravdu među korisnicima, jer oni koji energiju koriste racionalno praktično subvencioniraju one koji je rasipaju.

“Ovaj model naplate po kvadratu je u direktnoj suprotnosti i s EU direktivama, a pogotovo Direktivom o energijskoj efikasnosti koja promoviše individualno ili kumulativno mjerenje, na nivou zgrade, gdje god je to tehnički izvodljivo”, navodi Harbaš.

Međutim, prelazak na obračun prema stvarnoj potrošnji u Sarajevu nije jednostavan. Harbaš objašnjava da je u današnjim uvjetima prelazak na drugačiji model mjerenja često tehnički moguć, ali finansijski veoma zahtjevan i neisplativ bez ozbiljne sistemske podrške.

Najveći problem su starije zgrade građene od šezdesetih do devedesetih godina prošlog stoljeća, u naseljima poput Alipašinog Polja ili Čengić Vile. U takvim objektima često ne postoji jedna ulazna cijev za stan na koju bi se mogao ugraditi centralni kalorimetar. Umjesto toga, kroz sobe vertikalno prolaze cijevi iz stana u stan.

“Da bi se ugradio klasični kalorimetar, bilo bi potrebno potpuno preurediti unutrašnje instalacije u zgradi i napraviti novi horizontalni razvod unutar svakog stana, što zahtijeva ogromne građevinske zahvate i velike investicije”, pojašnjava Harbaš, dodajući da su kalorimetri standard i obaveza samo u novogradnji, gdje svaki stan ima jedno mjerno mjesto na ulazu.

Ministarstvo: Tehničke uvjete ima 21.000 stanova

Iz Ministarstva navode da približno 21.000 stambenih jedinica u Kantonu Sarajevo ispunjava tehničke uvjete za ugradnju kalorimetara, ali da ih je do sada ugrađeno 7.177. Troškove ugradnje snose etažni vlasnici.

Iz Ministarstva dodaju da su spremni sufinansirati ove troškove i da svake godine izdvajaju sredstva za tu namjenu. Ipak, prema njihovim navodima, interes građana za ugradnju kalorimetara je nizak.

“Broj prijava na javni poziv bude veoma mali i novac planiran za ovu namjenu ostaje neutrošen”, naveli su iz Ministarstva.

Takav odgovor pokazuje da se odgovornost za prelazak na mjerenje stvarne potrošnje u velikoj mjeri prebacuje na etažne vlasnike.

Razdjelnici kao moguće, ali ne i jednostavno rješenje

Kao moguće rješenje za starije zgrade s vertikalnim razvodom spominju se razdjelnici toplote, odnosno uređaji koji se ugrađuju na radijatore i omogućavaju raspodjelu troškova unutar zgrade prema očitanjima po stambenim jedinicama.

Nihad Harbaš smatra da razdjelnici mogu biti tehnički realno i troškovno opravdano rješenje za zgrade u kojima nije moguće jednostavno ugraditi individualni kalorimetar, ali upozorava da se ne smiju uvoditi bez jasne metodologije.

“Stanovi u kolektivnom stanovanju razmjenjuju energiju kroz unutrašnje zidove. Ako korisnik u sredini zgrade potpuno isključi grijanje, njegov stan se neće smrznuti jer ga griju komšije odozgo, odozdo i sa strana. Stanovi na uglovima zgrade, na vrhu (pod krovom) ili iznad negrijanih podruma prirodno troše i do 40% više energije da bi postigli istu temperaturu kao stan u sredini zgrade”, objašnjava on, dodajući:

“Ako bi se naplata vršila 100% prema razdjelnicima, ti stanovi bi imali astronomske račune, što stvara socijalni konflikt unutar zgrade. Zato se moraju primjenjivati korektivni faktori (koeficijenti položaja stana), ali tek nakon realizacije mjera energijske efikasnosti, odnosno termoizolacije vanjske fasade, pa i prozora.”

24-satno grijanje bez utopljavanja može značiti veću potrošnju

Jedna od najavljenih promjena u sarajevskom sistemu centralnog grijanja jeste i mogućnost uvođenja 24-satnog grijanja. Iz Ministarstva navode da je pilot-projekat pokrenut pred kraj 2025. godine, te da se trenutno obrađuju i analiziraju prikupljeni podaci.

Ističu da određeni broj građana izražava protivljenje takvom režimu grijanja, te upozoravaju na preliminarne rezultate.

“Oni pokazuju da bi uvođenje ovakvog režima grijanja u starijim objektima bez adekvatne termoizolacije i s dotrajalom stolarijom moglo dovesti do značajno veće potrošnje energije”, navode iz Ministarstva.

U skladu s važećom uredbom, grijna sezona u Kantonu Sarajevo traje od najkasnije 15. oktobra do najranije 15. aprila, u zavisnosti od vanjskih temperatura, dok je dnevni režim zagrijavanja propisan od 6 do 22 sata. Ministarstvo trenutno radi na pripremi nove uredbe kojom bi se stvorio pravni osnov za mogućnost uvođenja 24-satnog grijanja.

Nihad Harbaš mogućnost uvođenja 24-satnog grijanja ocjenjuje nepotrebnom, te smatra da se reforma sistema ne može svesti samo na promjenu režima grijanja ili ugradnju pojedinačnih uređaja, nego mora početi od smanjenja potrebe za energijom.

Prema njegovoj ocjeni, Kanton Sarajevo bi, uz podršku međunarodnih finansijskih institucija, morao pokrenuti ozbiljan program energijske sanacije, odnosno utopljavanja stambenih zgrada. Bez smanjenja potrošnje na nivou samog objekta, nijedan model naplate ne može građanima donijeti suštinski niže račune.

“Potrebno je zakonski propisati i olakšati ugradnju razdjelnika i termostatskih ventila u starijim zgradama, ali uz obaveznu primjenu jasne i transparentne metodologije i korektivnih faktora za položaj stana, kako stanari na uglovima i zadnjim spratovima ne bi bili kažnjeni”, navodi Harbaš.

Sistem zavistan od uvoznog gasa

Širi problem sarajevskog sistema grijanja je i zavisnost od prirodnog gasa. Harbaš upozorava da Sarajevo mora smanjiti zavisnost od uvoznog energenta i diverzificirati izvore toplote.

To, prema njegovom mišljenju, podrazumijeva integraciju velikih toplotnih pumpi, korištenje otpadnih voda, pitkih i podzemnih voda, geotermalnih izvora, otpada, veću upotrebu biomase u prigradskim kotlovnicama, kao i razvoj solarno-termalnih sistema.

“Ono bez čega sve navedeno nema smisla jeste diverzifikacija izvora energije i uvođenje obnovljivih izvora. Sarajevo mora smanjiti stopostotnu zavisnost od uvoznog prirodnog gasa”, zaključuje Harbaš.

The post Toplane u plusu, računi sve veći: Kako Sarajlije plaćaju sistem koji ne mogu kontrolirati appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Kada je prije dvije godine trinaestogodišnjem Harisu dijagnosticirana leukemija njegova porodica se potpuno fokusirala na njegovo liječenje, ne sluteći da ih čeka borba za pravovremenu nabavku lijekova. Njegova majka Amela, za Platformu za istraživačko novinarstvo, opisuje poteškoće na koje su nailazili i sa kojima se još suočavaju, a koje otežavaju liječenje njenom sinu. 

Haris i Amela nisu njihova prava imena, jer im PIN štiti identitet, zbog zaštite privatnosti maloljetnika i informacija o dijagnozi i liječenju. 

Prisjećajući se početaka nenadane borbe, Amela kaže kako su prije dvije godine bili primorani početi kupovati lijekove koji nisu dostupni u bolničkoj apoteci.

“Dolazilo je do zaista nezgodnih i stresnih situacija gdje taj određeni lijek nije moguće uzeti u Bosni i Hercegovini, pa smo morali ići u susjednu državu Hrvatsku za nabavku terapije ili lijeka, čak i u inostranstvo jer nekada naša zemlja nema licencu za uvoz tog lijeka, cijene tih lijekova terapija znale su prelaziti ogromne cifre, čak i do šest hiljada eura”, kaže ona.

Na terapijama održavanja koje traju godinu i po, često je nestajalo citostatika na odjeljenju, prisjeća se Amela. 

“Oni nisu bili u mogućnosti da nam izdaju te lijekove koje pije konstantno. To smo morali nabavljati u inostranstvu i kupiti veću količinu, jer nikad ne znamo kada bi mogli biti dostupni kod našeg odjeljenja koje je zaduženo za izdavanje istih”, kaže ona. 

U nedostatku dostupnosti lijekova, roditelji oboljele djece se poput Amele najčešće sami snalaze. Na tom putu im nerijetko pomaže i Udruženje “Srce za djecu oboljelu od raka” koje kada dođe do nestašice određenog lijeka, proces nabavke pokuša realizovati putem registrovanih apoteka u Bosni i Hercegovini ili apoteka iz država Evropske unije koje imaju mogućnost nabavke traženog lijeka.

 “Udruženje direktno komunicira s apotekama i koordinira cjelokupan proces nabavke kako bi terapija bila dostupna u što kraćem roku”, kaže Jasna Vatreš, socijalna radnica Udruženja za PIN.

Iskustva pacijenata koji se bore za lijek u BiH plaše i Džanu Atlić koja sa strahom čeka ishod liječenja njene majke kojoj je 2024. godine dijagnosticiran mikrocelularni karcinom pluća, jedan od najagresivnijih oblika. 

Ona za PIN pojašnjava da se  radi o bolesti koja zahtijeva hitno i intenzivno liječenje. Budući da u Bosni i Hercegovini tada nije bila dostupna konkurentna hemoradioterapija, a aparat za zračenje u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla nije bio u funkciji, porodica je bila primorana liječenje potražiti u Njemačkoj.

“Sve smo plaćali sami, fond nije pokrivao ništa”, započinje Džana svoju priču.

Nakon završene prve faze liječenja, njena majka je trebala preći na biološku terapiju koja se prima u prosjeku dvije godine i na mjesečnom nivou košta oko devet hiljada eura.

“U konsultaciji sa ljekarima vani to je obustavljeno do trenutka pogoršanja zdravstvenog stanja. Znači za sada ne kupujemo, ali u nekom momentu će vjerovatno trebati uzimati i to ćemo morati nabavljati iz Turske jer ovdje nema”, kaže ona.

Porodica se vratila iz Njemačke, a uskoro im slijedi nova faza liječenja i potrebe za citostaticima zbog promjena u zdravstvenom stanju, što dodatno plaši Džanu i porodicu. Njena majka je tokom liječenja u Njemačkoj koristila Cisplatin, te Etiopozid koji je često među nedostupnim lijekovima na bh. tržištu.

U Tuzlanskom kantonu trenutno nisu dostupni lijekovi koji se uglavnom koriste za liječenje različitih vrsta karcinoma i hematoloških maligniteta, saopšteno je iz UKC-a Tuzla gdje se svakodnevno objavljuje lista lijekova koju im Fond zdravstvenog osiguranja nije dostavio.

“Napominjemo da UKC Tuzla nema uticaja niti mogućnosti za nabavku i obezbjeđivanje navedene terapije. U pogledu tretmana onkoloških bolesnika UKC Tuzla samo aplicira preporučenu terapiju”, kažu iz UKC-a Tuzla.

Za PIN su iz UKC-a objasnili da je nabavka terapije za onkološke pacijente isključivo u nadležnosti Federalnog zavoda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja, te da prema protokolu liječenja, Konzilij za onkološke bolesnike preporučuje određeni vid terapije i hemoterapije koja se nakon toga potražuje od Zavoda, nakon čega dostavlja i pacijentu.

“Jako je nezgodno kada se mora nabavljati nešto vani, prvo zbog transporta, onda oko preuzimanja, plaćanja. Sve to crpi i energiju i novac”, kaže Džana koja, osim brige koju nosi u iščekivanju nalaza, sada brine i o tome da li će njena majka na vrijeme moći obezbijediti potrebne lijekove.

UKC Tuzla svakodnevno upozorava na nestašicu određenih terapija. Izvor: PIN

Zbog čega dolazi do nestašice lijekova?

Privremene i trajne nestašice lijekova često mogu nastati zbog problema u proizvodnji, ali i od načina na koji zdravstvene ustanove i fondovi organizuju nabavku lijekova, pojašnjavaju sagovornici Platforme za istraživačko novinarstvo.

Iz Agencije za lijekove BiH su za PIN naveli da nestašica određenih lijekova ne predstavljaju značajno odstupanje u odnosu na prethodne godine.

“Privremeni prekidi u snabdijevanju najčešće su posljedica zastoja u proizvodnji, nestašice aktivnih supstanci, poremećaja u lancima snabdijevanja, logističkih izazova ili povećane potražnje na pojedinim tržištima, dok su trajni prekidi najčešće rezultat poslovnih odluka proizvođača”, navode iz Agencije.

Činjenica da lijek posjeduje dozvolu za promet u Bosni i Hercegovini ne znači nužno da je u svakom trenutku dostupan u svim zdravstvenim ustanovama, objašnjavaju iz Agencije.

“Dostupnost pojedinih terapija, naročito onkoloških lijekova, zavisi direktno od postupaka javnih nabavki, tenderskih procedura i ugovaranja isporuka koje provode nadležne zdravstvene institucije i entitetski fondovi zdravstvenog osiguranja”, dodaju.

Pored nestašice citostatika u zdravstvenim ustanovama, postoji i rizik nemogućnosti nabavke lijeka kroz apoteke, objašnjavaju iz Komore magistara farmacije Tuzlanskog kantona.

“U prvom slučaju, kada zdravstvena ustanova koja aplicira lijek, nema lijeka na stanju, jer im treba veća količina lijeka nego što su oni nabavili tenderom, lijek se može nabaviti preko apoteke”, kaže Sadina Brašnjić, članica Upravnog odbora Komore magistara farmacije Tuzlanskog kantona objašnjavajući da slučaj nestašice apoteci ovisi o nedostupnosti lijeka u veledrogerijama.

Nestašice nastaju zbog problema u proizvodnji, te načina na koji zdravstvene ustanove i fondovi organizuju nabavku. Izvor: Pixabay

Pravo na liječenje i prepreke u praksi

Iako zdravstveni sistem predviđa mehanizme za slučajeve kada lijek nije dostupan, njihova primjena u praksi ne rješava uvijek problem na vrijeme.

 “Jedan od ključnih izazova predstavlja primjena Zakona o javnim nabavkama, koji često usporava proces osiguravanja neophodnih lijekova”, kaže Jasna Vatreš, socijalna radnica iz Udruženja Srce za djecu oboljelu od raka.

Svaki građanin BiH ima Ustavno pravo na zdravstvenu zaštitu, što uključuje dostupno i ravnopravno liječenje u okviru sistema javnog zdravstvenog osiguranja, što se dodatno razrađuje kroz Zakon o zdravstvenoj zaštiti i Zakon o zdravstvenom osiguranju FBiH, koji propisuju osnovne i specijalističke medicinske usluge. Uprkos Ustavnom i zakonskom pravu na liječenje, pravo na lijekove zavisi od listi lijekova, javnih nabavki, te odluka fondova zdravstvenog osiguranja što ponekad dovodi do situacije da pravo na terapiju formalno postoji, ali da u praksi nije dostupna.

“Posebno zabrinjava činjenica da lista lijekova na nivou FBiH nije ažurirana od 2019. godine. Istovremeno, medicinski stručnjaci kontinuirano prate savremene svjetske smjernice i standarde u liječenju djece oboljele od raka te nastoje primjenjivati najsavremenije terapijske pristupe. Međutim, postojeći zakonski i administrativni okvir ne prati dovoljno brzo razvoj medicine, što otežava pravovremenu dostupnost inovativnih terapija”, kaže Vatreš.

Iz Zavoda zdravstvenog osiguranja Federacije BiH (ZZO FBiH) za PIN navode da trenutna nedostupnost lijekova ne znači nužno dugotrajan prekid, jer se isporuke kontinuirano realiziraju, a stanje na tržištu mijenja iz dana u dan.

“U najvećem broju slučajeva za lijek koji trenutno nije dostupan postoji odgovarajuća terapijska alternative”, navode.

U situacijama kada zamjenska terapija nije dostupna, Zavod zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH osiguranicima, ukoliko je indikacija za lijek u skladu s Odlukom o Listi lijekova Fonda solidarnosti Federacije BiH, omogućava refundaciju troškova nabavke lijeka u relativno kratkom roku.

“Ovdje nastaje problem jer su ovi lijekovi izuzetno skupi i većina ovih pacijenata nema sredstava da sama sebi kupi lijek jer će Zavod zdravstvenog osiguranja  tek naknadno refundirati sredstva i onda oni preskaču svoju terapiju i smanjuju uspješnost liječenja”, navodi Brašnjić.

Lijekovi za liječenje onkoloških oboljenja nalaze se na Listi lijekova Fonda solidarnosti Federacije BiH i finansiraju se pod uvjetima propisanim važećim odlukama i procedurama.

“Trenutno se putem Zavoda nabavlja približno 190 lijekova, od čega je više od 100 citostatika, za zdravstvene ustanove i pacijente kojima je korištenje ovih lijekova odobreno putem nadležnih stručnih komisija”, kažu iz ZZO FBiH.

Nestašica lijekova, osim onkoloških pacijenata, zahvata i širok spektar terapija za hronična i akutna oboljenja. Za mnoge od njih moguće je pronaći alternative, ali za pacijente s agresivnim oblicima raka, poput mikrocelularnog karcinoma pluća, iščekivanje odobrenja od komisija, privremeni prekidi u snabdijevanju, visoke cijene lijekova i druge prepreke mogu značiti trajno izgubljenu priliku za adekvatno liječenje.

“Nadam se da će lijekovi ponovo biti na stanju, jer svaki dan kod onkoloških pacijenata je bitan”, kaže Džana.

The post Nestašica citostatika otežava proces liječenja onkološkim pacijentima appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Rezultati ukazuju na to da radnici sve više cijene dodatne slobodne dane, mogućnost potpunog odmora od poslovnih obaveza i sigurnu isplatu regresa.

Istraživanje, koje je u okviru grupacije Alma Career provedeno tokom juna 2026. godine, obuhvatilo je 1.145 ispitanika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije.

Prema rezultatima, zaposleni u BiH ove godine imaju prosječno 21,6 dana godišnjeg odmora, što predstavlja blagi rast u odnosu na prošlogodišnjih 21,1 dan. Ipak, njihove želje su znatno veće – u prosjeku bi željeli 29,6 dana odmora godišnje, odnosno gotovo osam dana više.

Broj dana odmora razlikuje se u zavisnosti od veličine i vrste poslodavca. Zaposleni u malim kompanijama i institucijama imaju prosječno 19,3 dana odmora, dok se taj broj u srednje velikim organizacijama penje na 22,2, a u velikim na 22,6 dana.

Razlike su vidljive i prema vlasničkoj strukturi. Najviše odmora imaju zaposleni u državnim kompanijama i institucijama, gdje prosjek iznosi 24,1 dan. U privatnim kompanijama sa stranim vlasništvom zaposleni prosječno imaju 22,4 dana, dok je u domaćim privatnim firmama taj broj 20,5 dana.

Da slobodno vrijeme zaposlenima postaje sve važnije pokazuje podatak da bi četvrtina ispitanika u BiH bila spremna zamijeniti dio povišice za dodatne dane godišnjeg odmora. Još 43 posto bi takvu mogućnost razmatralo u zavisnosti od iznosa povećanja plate, dok 32 posto ne bi pristalo na takvu zamjenu.

Istraživanje je pokazalo i da mnogi zaposleni tokom odmora nisu potpuno odvojeni od posla. Nadređenima je tokom godišnjeg odmora uvijek ili često dostupno 42 posto ispitanika, kolegama iz njihovog odjela 33 posto, a kolegama iz drugih sektora 22 posto.

Kada je riječ o regresu, 53 posto ispitanika očekuje ovu naknadu, dok ga 48 posto ne očekuje. Među onima koji računaju na regres, najčešće se očekuje iznos do 1.000 KM.

Bosna i Hercegovina se po broju dana godišnjeg odmora nalazi u sredini regionalne ljestvice, ali zaposleni u sve tri zemlje obuhvaćene istraživanjem imaju slična očekivanja – žele oko 30 dana odmora godišnje.

The post Šta najviše žele radnici u BiH? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Presuda je donesena u postupku vanrednog preispitivanja odluka nižestepenog suda, kojima su tužbe Centra za životnu sredinu (Centar) i mještana Bukove kose, podnesene u 2023. godini protiv rješenja o dodjeli koncesije za istraživanje uglja, odbijene kao neosnovane.

Razlog tužbe: Nepostojanje legitimne javne politike
Podsjećamo, Centar i mještani su kod Okružnog suda u Banjoj Luci podnijeli tužbe protiv spornog rješenja Vlade o izboru najpovoljnijeg ponuđača i dodjeli koncesije za istraživanje uglja na lokalitetu „Bukova kosa“. Razlozi tužbe su, između ostalog, bili nepostojanju legitimne javne politike, odnosno izostanku adekvatnog uključivanja zainteresovane javnosti kako u postupku dodjele koncesije, tako i postupku obaveznog ažuriranje koncesione politike.

Kako smo ranije ukazivali, Dokument o politici dodjele koncesija u Republici Srpskoj, prvi i zadnji put je usvojen 2006. godine, na period od tri godine. Ipak, novi dokument nije usvojen ni nakon 20 godina. Tužbama se stoga isticalo da Vlada nije imala adekvatno pravno uporište za dodjelu koncesije—niti je, uprkos tome, javnosti omogućen pristup odlučivanju prilikom dodjele ove koncesije. O svemu je održana i konferencija za medije, što ipak nije spriječilo realizaciju istraživanja, a potom i otvaranje rudnika u Bukovoj kosi.

“Presedan za vladavinu prava”
Danas, tri godine poslije, Vrhovni sud je preinačio negativnu odluku nižeg suda, i odlučio je u korist tužioca. Po stavu Vrhovnog suda, javnost je imala legitiman pravni interes da ospori odluku Vlade koja nije u skladu sa materijalnim propisom, a koja, uz to, nosi i rizik po pravo građana na zdravu životnu sredinu.

“Ovo predstavlja vrijedan presedan za vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava i interes zaštite životne sredine. Sud uspostavlja bitnu vezu između nezakonite dodjele koncesije i povrede procesnih i materijalnih prava javnosti. Zloupotreba autonomije ekonomskog odlučivanja izvršne vlasti, kada je ono nerazdvojivo od pitanja zaštite životne sredine, više nije moguće. Nadamo se da ova odluka u zakonske okvire vrati postupanja nadležnih organa, ali i druge projekte koje smo osporili, gdje postupci još traju”, izjavio je Redžib Skomorac, viši pravni savjetnik u Centru za životnu sredinu.

“Mještani i Centar imaju pravo da osporavaju odluku Vlade”
Inače, u postupku vanrednog preispitivanja u ovoj stvari, tužioce je zastupala Dragana Stanković, advokatica iz Banja Luke.

„Zadovoljna sam ovom važnom presudom Vrhovnog suda. Prihvaćeni su navodi da mještani, i Centar, imaju pravo da osporavaju odluku Vlade da njihova životna sredina uopšte bude predmetom koncesije koja može da je ugrozi, jer je to pitanje koje zadire u njihova prava. Vrhovni sud je jasno svojim stavom potvrdio i da nepoštivanje zakonskih procesnih jemstava transparentnosti i zaštite životne sredine osujećuje zakonski cilj da koncesija bude dodijeljena najbolje kvalifikovanom ponuđaču. Napominjem da je jedno od tih jemstava i načelo nediskriminacije, pa smo tokom postupka ukazivali i na problematičnost uslova postavljenih u samom javnom pozivu za dodjelu koncesije, za koje smatramo da su diskriminatorni i da ne mogu obezbijediti izbor najboljeg ponuđača. Vrhovni sud je upozorio i da je ova koncesija dodijeljena bez navođenja razloga iz kojih bi se moglo zaključiti koji su zakonski kriterijumi za dodjelu ispunjeni, te da su time i tužioci spriječeni da valjano osporavaju takvu odluku“, navela je Dragana Stanković.

Stakić: “Ogoljen besmisao i bezakonje”
Usljed izvođenja geoloških istraživanja, te naknadno, i eksploatacije na Bukovoj kosi, mještani trpe posljedice koje utiču na životnu sredinu, vazduh i vode, što znatno umanjuje kvalitet života uopšte. Zbog širenja kopa i jalovišta, i privatna imovina nekih mještana je takođe uzurpirana.

„Ovom presudom je konačno ogoljen sav besmisao i bezakonje kojem smo izloženi već tri godine. Otvaranjem ovog rudnika mještani su ostali bez vode i bez mogućnosti da udišu zdrav vazduh zbog konstantnog samozapaljenja uglja. Lokalni put više nije bezbjedan, a privatna imovina nam se bukvalno otima pred očima. Od samog početka smo potpuno isključeni iz procesa odlučivanja po pitanju Bukove kose, nismo imali ni javne rasprave, niti pravo da kažemo ijednu riječ o sudbini naših ognjišta. Na djelu vidimo nezapamćenu devastaciju i zloupotrebu moći, koja nikako ne bi smjela da se dešava u 21. vijeku. Ova presuda je dokaz da smo pravno bili u pravu, ali naša borba na terenu se nastavlja sve dok se ova otimačina potpuno ne zaustavi“, istakao je Miroslav Stakić, aktivista i mještanin Bukove kose.

Rudnik predmet izvještaja za BiH pred Vijećem UN-a za ljudska prava
Inače, rudnik na Bukovoj kosi je predmet i Izvještaja za BiH Specijalne izvjestiteljice UN-a za stanje branitelja ljudskih prava, Mary Lawlor, koji je izrađen nakon njene službene posjete u 2025. godini. U izvještaju koji je u februaru 2026. godine prezentovan u Ženevi pred Vijećem UN-a za ljudska prava, specijalna izvjestiteljica je eksplicitno prepoučila institucijama Republike Srpske da revidiraju dozvole za ovaj rudnik, i da sarađuju sa pogođenom zajednicom.

Dok navedene preporuke čekaju provedbu, eksploatacija na rudniku Bukova kosa se odvija bez ometanja dinamike koncesionara. Površina eksploatacionog polja, po izjavama mještana, prelazi dozvoljene granice, ali eventualni projekat proširenja nije bio predmet prethodne procjene uticaja na životnu sredinu. Uz to, po tužbama Centra, ekološka dozvola za ovaj rudnik je, do sada, poništena dva puta.

Mještani očekuju zaštitu
Ipak, nakon odluke Vrhovnog suda, mještani očekuju zaštitu osnovnih ljudskih prava, naročito prava na zdravu životnu sredinu, poštovanje privatnog i porodičnog života, i prava na imovinu. Kako su njihova prava i interesi ozbiljno ugroženi realizacijom koncesije, čija dodjela je nezakonita—javnost opravdano očekuje hitno revidiranje zakonitosti rudnika na Bukovoj kosi i sličnih privatnih projekata, ali i sistemsko adresiranje problematike upravljanja zajedničkim dobrima i javnim resursima.

Podsjećamo, u decembru 2025. godine, problem nelegitimne koncesione politike iznesen je i pred Komitet UN-a za usklađenost sa Aarhuskom konvencijom. Komitet je prihvatio žalbu Centra, te je postupak preispitivanja usklađenosti BiH u toku.

The post PRESEDAN: Poništena koncesija za rudnik na Bukovoj kosi appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Prema informacijama koje su redakciji Gerile dostavili mještani ovog dobojskog naselja, posljednjih dana počelo je priključenje solarnih elektrana na distributivnu elektroenergetsku mrežu.

Riječ je o kompleksu od 104 pojedinačne solarne elektrane, mada posljednje informacije sa terena kažu da je ta brojka sada dostigla cifru od 118 (?!) malih solarnih elektrana, koje se grade u samom centru naseljenog mjesta, između porodičnih kuća, u neposrednoj blizini Osnovne škole “Dositej Obradović”, koju pohađa 124 učenika.

Sve to dešava se uprkos činjenici da je ekološka inspekcija Grada Doboja još ranije utvrdila da investitor ne posjeduje ekološke dozvole za ovaj projekat, iako su one, prema važećim propisima, jedan od osnovnih uslova koji prethodi izdavanju građevinskih dozvola. S obzirom na to da se projekat sastoji od preko stotinu odvojenih solarnih elektrana, investitor bi morao posjedovati isto toliko pojedinačnih ekoloških dozvola. Ipak, radovi nikada nisu obustavljeni, a sada je počelo i priključenje elektrana na mrežu.

“Niko nije ni upozorio selo, nevjerovatno šta se dešava”

Stanovnica Podnovlja Ana Đukić kaže da su mještani za početak priključenja saznali tek kada su ostali bez električne energije.

„Počeli su sa priključenjem prije par dana. Slušam da još stavljaju šipove, ali strašno je to da i pored presude nastavljaju sa tim spornim projektom. Nama je zamrzivač pun mesa pustio vodu. Niko nas nije upozorio, niko u selu nije znao za to. Ovo nije normalno šta nam rade“, kaže Đukićeva za Gerilu.

Dodaje da među stanovnicima raste osjećaj nemoći.

„Ne znam možemo li reći da mi imamo pravnu državu. Većina naroda u Podnovlju je protiv ovoga, ali se boje ili ne smiju pričati. Ali ima i ljudi koji smiju, poput mene, dignuti glas. Ne znam dokle više ovo. Vjerovatno ćemo ići do Strazbura. Borba i dalje traje. Ovo sa strujom će trajati još dugo, tako se priča, nije to samo jedna trafostanica. Nevjerovatno je da se sve ovo dešava”, dodaje Ana u razgovoru za naš portal.

Od presude do priključenja

Vrhovni sud Republike Srpske 2. aprila ove godine ukinuo je raniju odluku Okružnog suda u Doboju i praktično osporio način na koji je zemljište poznato kao Crkveno brdo preneseno sa Zemljoradničke zadruge Podnovlje na Grad Doboj, a potom prodato kompaniji ETMAX. 

Географскереференце

Nakon toga RUGIPP je poništio svoj raniji zaključak i predmet vratio na ponovno odlučivanje, uz nalog da se u novom postupku utvrde sve relevantne činjenice i omogući učešće svih stranaka.

U međuvremenu je Gerila objavila i dokumente iz kojih proizlazi da je ekološka inspekcija utvrdila kako investitor ne posjeduje potrebne ekološke dozvole, ali uprkos tome nije donesena odluka o obustavi radova.

Još apsurdnije djeluje činjenica da su se institucije međusobno proglasile nenadležnim. Republički inspektorat predmet je proslijedio Gradu Doboju, dok je urbanističko-građevinska inspekcija Grada odgovorila da se radi o imovinsko-pravnom sporu i da nije nadležna za postupanje.

I tako, dok se institucije mjesecima bave pitanjem ko treba da reaguje, na terenu se projekat, u najmanju ruku, kontraverzan – polako privodi kraju.

Šta je odgovorio RUGIPP

Nakon višemjesečnog ćutanja, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS odgovorila je na dio pitanja Gerile.

Iz RUGIPP-a potvrđuju da su na području katastarske opštine Podnovlje od 2024. do 2026. godine zaprimani zahtjevi za promjenu kulture i načina korišćenja zemljišta, te da su u pojedinim predmetima izvršena promjena načina korišćenja parcela u “solarne elektrane”, i to na osnovu građevinskih dozvola.

Međutim, RUGIPP nije odgovorio na ključna pitanja koja je Gerila postavila. 

Рати сукоби

Izostali su odgovori o tome koliko je ukupno zahtjeva za solarne elektrane odobreno ili odbijeno u Republici Srpskoj od početka 2023. godine, da li su u ovim predmetima vršeni terenski uviđaji i stručne procjene zemljišta, kada su tačno izvršene promjene kulture zemljišta u katastarskom operatu, kao i da li su na lokalitetu Crkveno brdo evidentirane parcelacije zemljišta radi realizacije ovog projekta.

Bez odgovora su ostala i pitanja koja bi mogla rasvijetliti cijeli postupak promjene namjene zemljišta, pogotovo poljoprivrednog i pogotovo u svrhu prenamjene da bi se na tom zemljištu kasnije pravile solarne elektrane.

Grad Doboj i dalje ćuti

Gerila je prije dvije sedmice, tačnije 26. juna, ponovo zatražila odgovore od Grada Doboja. Zanimalo nas je da li je nakon presude Vrhovnog suda preduzeta bilo kakva aktivnost u vezi sa lokalitetom Crkveno brdo u Podnovlju, da li su u međuvremenu izdavane nove saglasnosti ili drugi akti koji se odnose na nastavak projekta, da li je izvršen nadzor nad radovima i da li je Grad o svemu obavijestio nadležne institucije. Zatražili smo i dokumentaciju koja bi pokazala kako je lokalna uprava postupala nakon što je najviša sudska instanca Republike Srpske osporila upis spornog zemljišta.

Odgovor ni ovog puta nije stigao.

Ćuti i kompanija ETMAX, koja ni nakon višemjesečnih upita nije odgovorila na pitanja Gerile o nastavku radova, nepostojanju ekoloških dozvola i izvođenju projekta uprkos presudi Vrhovnog suda Republike Srpske.

Upravo zbog toga ostaju otvorena brojna pitanja o zakonitosti cijelog projekta, čiji korijeni sežu mnogo prije početka radova.

Podsjetimo, cijeli slučaj vodi se oko zemljišta poznatog kao Crkveno brdo, 28,5 hektara plodne poljoprivredne zemlje koju je Grad Doboj uknjižio na sebe, a potom prodao privatnom investitoru, iako je u katastarskoj evidenciji kao posjednik i dalje bila upisana Zemljoradnička zadruga Podnovlje.

Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (RUGIPP) dva puta je odbila zahtjev Zadruge da se postupak ponovi. Okružni sud u Doboju odbacio je tužbu, a kasnije je odluka Vrhovnog suda RS sve vratila, ili bar trebala da vrati, na početak. Međutim, na terenu i dalje nema apsolutno nikakvih naznaka izvršavanja presude Vrhovnog suda Republike Srpske. 

Географскереференце

Gerila info je ranije pisala o tome da na oko 28,5 hektara obradive površine investitor “Etmax” planira izgradnju preko stotinu pojedinačnih solarnih elektrana snage do 150 kW. 

Posebnu sumnju među mještanima izaziva i način na koji je projekat koncipiran. Umjesto jedne velike solarne elektrane, planirana je izgradnja preko stitinu pojedinačnih elektranđa snage do 150 kilovata – upravo ispod zakonskog praga iznad kojeg se plaćaju koncesione naknade.

„Došlo je do parčanja zemljišta na posebne parcele kako bi se izbjeglo plaćanje koncesija i drugih taksi. Sve te elektrane biće spojene na jedan vod i to je, po našem mišljenju, totalna zloupotreba zakona“, rekao je ranije za Gerilu Slobodan Dragičević iz stručne komisije mjesne boračke organizacije Podnovlje.

The post Podnovlje uprkos presudi Vrhovnog suda RS – ETMAX uveliko priključuje solarne elektrane: Mještani bez struje, institucije bez odgovora appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

U pitanju je misterija stara 30 godina.

Da li su stranci plaćali da iz snajperskih pušaka pucaju na Sarajlije tokom 1.445 dana opsade glavnog grada Bosne u poslednjoj deceniji 20. veka?

Prema rečima Ezija Gavazenija, upravo je to učinilo više od 400 stranaca, uključujući oko 230 Italijana. U februaru je o tome objavio knjigu pod naslovom I cecchini del weekend, odnosno „Vikend snajperisti“.

Gavazenijeve tvrdnje preneli su mediji širom sveta, kao još jedan jezivi detalj rata u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1995. godine. Međutim, osim navodnog broja učesnika, priča o takozvanom „Sarajevskom safariju“ daleko je od nove.

Zapravo, prvi medijski izveštaj u kojem se navodi da su stranci plaćali pristup položajima bosanskih Srba u brdima oko Sarajeva kako bi pucali na stanovnike grada datira od 30. marta 1995. godine, kada je glavni grad Bosne i Hercegovine još uvek bio pod opsadom. Objavljen je u listu Corriere della Sera, a dva dana kasnije preneo ga je sarajevski dnevni list Oslobođenje. Nakon toga… ništa.

Premotajmo do 2022. godine, kada je slovenački filmski reditelj Miran Zupanič ponovo oživeo ovu priču svojim dokumentarnim filmom Sarajevo Safari.

Nakon objavljivanja Gavazenijeve knjige, BIRN se vratio nekim od ključnih izvora koji stoje iza ove priče, ponovo sagledao utvrđene činjenice i analizirao sudske spise.

Ono što se provlači kao nit kroz sve dosadašnje izveštaje jeste nedostatak čvrstih dokaza, kao i protivrečnosti u iskazima jedina dva imenovana izvora u Gavazenijevoj knjizi koja tvrde da imaju direktna saznanja o prvobitnim ratnim obaveštajnim informacijama koje ukazuju na postojanje takve prakse.

Drugi izvori u knjizi opisuju život pod opsadom i navode da su čuli priče o ljudima koji su plaćali da pucaju na Sarajlije, ali čak ni dva imenovana izvora nemaju neposredna saznanja o tome šta se događalo. U intervjuima za BIRN izrazili su skepticizam prema nekim tvrdnjama koje je izneo Gavazeni.

Prvi izveštaji 1995. godine
Više od 11.000 civila poginulo je tokom opsade Sarajeva, najduže opsade u modernom ratovanju.

Građani Sarajeva ubijani su artiljerijom i snajperima bosanskih Srba sa okolnih brda, koji su terorisali stanovnike prisiljavajući ih da pretrčavaju ulice – jedna ulica bila je toliko opasna da je dobila naziv Snajperska aleja. Foto: Michał Huniewicz, CC BY 2.0.
Ali da li su bosanski Srbi takođe ustupali svoje snajperske položaje i puške strancima koji su za to plaćali?

To je bila tvrdnja koju su iznele dve izbeglice iz Sarajeva, među brojnim svedocima pred Stalnim narodnim tribunalom (Permanent People’s Tribunal, PPT), organizacijom za ljudska prava osnovanom u Italiji, koja je u februaru 1995. godine održala zasedanje u Bernu, u Švajcarskoj, dok su ratovi u Hrvatskoj i Bosni još uvek trajali.

Generalni sekretar PPT-a Đani Tonjoni preneo je njihove navode listu Corriere della Sera, a italijanske novine objavile su priču pod naslovom: „Odmori u Bosni, uključeno i pucanje na ljude“. Tvrdnja se nije našla u konačnom izveštaju PPT-a zbog nedostatka dokaza.

Tri decenije kasnije, Tonjoni je za BIRN rekao da je nakon zasedanja tribunala razgovarao s nekim od svedoka.

„Dvojica od njih su mi rekla da su snajperisti dolazili iz cele Evrope i spomenuli su da su dolazili i iz Italije“, kazao je.

„Naravno, detaljno smo razgovarali o tim tvrdnjama, jer su to bile ozbiljne optužbe. Ali sprovođenje posebne istrage u tom trenutku za nas je bilo nemoguće, pa smo odlučili da ne ugrozimo kredibilitet Tribunala tako što bismo napisali: ‘priča se da’.“

Godine 2022. Zupaničev film ponudio je novi izvor: Edina Subašića, vojnog obaveštajnog analitičara Armije Bosne i Hercegovine tokom rata, koji je kasnije postao ključni izvor za Gavazenijevu knjigu.

Subašić se prisetio da je pročitao izveštaj sa saslušanja srpskog dobrovoljca iz Paraćina.

Fenomen „vikend ratnika“ dobro je poznat: za dnevnu naknadu, Srbi su prelazili u Bosnu iz Srbije ili Crne Gore i pridruživali se ubijanju i pljačkanju, a zatim se vraćali s plenom.

Dobrovoljca iz Paraćina zarobile su snage Armije Bosne i Hercegovine i ispitale ga. Subašić je rekao da je izveštaj sa saslušanja pročitao krajem 1993. godine. U njemu je muškarac tvrdio da je pet stranaca, uključujući tri Italijana, bilo s njim u autobusu koji je išao prema položajima bosanskih Srba oko Sarajeva. Pitao ih je koliko su plaćeni.

„Koliko sam ja shvatio, razgovor se odvijao na prilično lošem engleskom jeziku, tokom kojeg su izneli ključnu izjavu“, rekao je Subašić za BIRN. Italijani, od kojih je jedan rekao da je iz Milana, navodno su muškarcu kazali: „Mi plaćamo da dođemo ovde.“

Prema Subašićevim rečima, tadašnji šef vojne obaveštajne službe Bosne i Hercegovine Mustafa Hajrulahović lično je prosledio informaciju jednom oficiru italijanske obaveštajne službe SISMI, za kojeg je Subašić rekao da je bio raspoređen pri UNPROFOR-u.

Treniran u Italiji i tečno govoreći italijanski jezik, Hajrulahović je bio poznat pod nadimkom „Talijan“. Više nije živ.

„Imali smo informacije koje su se odnosile na Italiju i tražili smo od njih da provere ono što smo im dostavili“, rekao je Subašić. „Ako je bilo tačno, tražili smo da nam kažu o čemu se radi. Ako nije bilo tačno, tražili smo da nam i to kažu.“

„Mogli smo im dati vreme kada se to dogodilo, da su bili iz Milana, i ostalo. U tom trenutku, priča je s naše strane praktično završila.“

Italijanski odgovor stigao je krajem marta ili početkom aprila 1994. godine, rekao je Subašić, prisećajući se da je stigao nakon sporazuma kojim su zaustavljene borbe između Armije BiH i hrvatskih snaga. Italijani su tvrdili da su pitanje rešili u začetku.

Međutim, upravo ovde nastaju neslaganja.

Problemi s pamćenjem?
Mikael Đifoni kaže da je za razmenu informacija između bosanske obaveštajne službe i SISMI-ja čuo ubrzo nakon svog dolaska u Sarajevo 25. oktobra 1994. godine, kada je kao 29-godišnjak bio zamenik šefa italijanske specijalne diplomatske delegacije.

Agenti SISMI-ja, rekao je, zvanično su bili registrovani kao službenici za bezbednost delegacije, a ne kao deo UNPROFOR-a.

Đifoni je naveo da su mu agenti ispričali o tvrdnjama srpskog dobrovoljca iz Paraćina, koje im je prosledila bosanska obaveštajna služba. Međutim, Đifoni tvrdi da se razmena informacija dogodila nakon što je italijanska specijalna diplomatska delegacija uspostavljena u aprilu 1994. godine, mnogo kasnije nego što je Subašić tvrdio, te da nije imala nikakve veze s UNPROFOR-om.

Italija, kao sused Jugoslavije i bivši fašistički okupator delova Balkana tokom Drugog svetskog rata, nije bila deo UNPROFOR-a. Foto: Mikhail Evstafiev, CC BY-SA 3.0.
„Bilo je civila, zvaničnika“, rekao je Đifoni. „Ali niko od njih nije bio povezan sa SISMI-jem. To mogu isključiti“, kazao je za BIRN. „To je nešto što treba ispraviti, jer nije tačno.“

Đifoni se u Gavazenijevoj knjizi citira na osnovu drugih izvora, ali ga autor nikada nije lično intervjuisao.

Andrea Anjeli, službenik UN-a za odnose s javnošću u Sarajevu tokom 1993. i 1994. godine, rekao je da UNPROFOR nije imao nijednog italijanskog policajca ili vojnog predstavnika, što je italijanska vlada takođe potvrdila u to vreme.

„Ako je gospodin Subašić želeo da razgovara sa SISMI-jem, mogao je to da uradi direktno“, rekao je. „Ne razumem zašto je spominjao misiju UN-a.“ Anjeli je rekao da je do 1994. godine on sam bio jedini Italijan u UNPROFOR-u i da lično nikada nije bio u kontaktu ni sa Subašićem ni sa Hajrulahovićem.

Gavazenijeva knjiga se u velikoj meri oslanja na neimenovane izvore. Među onima koji pružaju bilo kakve značajne informacije u vezi s navodnim fenomenom „safarija“, samo Subašić i Đifoni citirani su pod punim imenom. Od njih dvojice, samo je Subašića Gavazeni zaista intervjuisao. Njihovi iskazi čine veliki deo temelja njegove knjige. Gavazeni piše da je Đifoni bio prisutan na sastanku tokom kojeg su Bosanci predali obaveštajne informacije, sastanku za koji je autor rekao BIRN-u da se dogodio „krajem ‘93.“ godine.

Đifoni je to osporio, rekavši za BIRN: „Godine ‘93. bavio sam se Bosnom, ali iz Rima; u Sarajevo sam stigao u oktobru ‘94.“ O obaveštajnim informacijama čuo je samo od agenata SISMI-ja.

Upitan o neslaganjima u njihovim iskazima, Gavazeni je rekao da je moguće da je Subašić bio zbunjen oko uloge UNPROFOR-a, možda zamenivši Đifonija za osobu povezanu s mirovnim snagama. „Vrlo je verovatno da je Mikael Đifoni spavao, jeo i boravio u tim prostorijama [UNPROFOR-a]“, rekao je Gavazeni za BIRN.

Osim što je negirao da je prisustvovao sastanku, Đifoni je takođe rekao za BIRN da je prostorije UNPROFOR-a posećivao samo radi sastanaka i konferencija za medije.

U kasnijem razgovoru s BIRN-om, Gavazeni je priznao da Đifoni nije mogao biti prisutan na sastanku, ali je ponudio drugo objašnjenje: da su službenici SISMI-ja koje je kontaktirala vojna obaveštajna služba Bosne i Hercegovine već bili na terenu pre nego što je Italija otvorila svoju Specijalnu diplomatsku delegaciju. Protivrečnosti u iskazima Đifonija i Subašića su „pitanja povezana s pamćenjem“, rekao je Gavazeni za BIRN, iako je priznao da nije proverio Subašićev iskaz u odnosu na onaj koji je Đifoni dao drugim medijima i koji je spomenut u njegovoj knjizi.

Noć pre objavljivanja ovog članka, Gavazeni je BIRN-u poslao linkove ka četiri PDF dokumenta ukupne dužine od 1.257 stranica, tvrdeći da oni sadrže dokaze da je „SISMI bio prisutan u Sarajevu od 1993. godine, smešten u UNPROFOR-u“. Subašić je iste dokumente BIRN-u poslao nekoliko sati ranije. Međutim, pretraga dokumenata za akronim „SISMI“ nije dala nijedan rezultat. „UNPROFOR“ se pojavljuje nekoliko puta, ali ne u vezi s aktivnostima SISMI-ja.
Da li su agenti SISMI-ja bili prisutni u Sarajevu 1993. godine, zvanično ili nezvanično, nije se moglo definitivno utvrditi. Međutim, neslaganje oko ovog pitanja ukazuje na razlike između ključnih svedočenja o onome što se dogodilo – sećanja koja su poslužila kao osnova za knjigu koja je pokrenula međunarodnu medijsku buru o „snajperskim safarijima“.
Đifoni tvrdi da je, kada je SISMI zaista dobio informacije o stranim snajperistima od bosanske obaveštajne službe, odgovor italijanske agencije bio kratak: „Izveštaj je uzet u razmatranje, istraga je provedena i saobraćaj je blokiran.“
Kaže da su mu to 1994. godine prenela dvojica agenata SISMI-ja stacionirana u Specijalnoj diplomatskoj delegaciji Italije. Godine 1995, nakon što je Oslobođenje prenelo originalnu priču Corriere della Sera, Đifoni kaže da je direktno pitao Hajrulahovića. Hajrulahović je, prema njegovim rečima, potvrdio da je prosledio informacije SISMI-ju i rekao da mu je preneseno kako je „saobraćaj zaustavljen“.

Šta je tačno značilo „saobraćaj“ ostaje nejasno: kretanje stranaca koji su plaćali za pucanje, plaćenih vikend ratnika, ili nešto sasvim drugo?

Prema Đifoniju, čak ni agenti SISMI-ja u Sarajevu nisu znali koje su mere poduzete u Italiji, iako je on i dalje uveren da su italijanske vlasti na neki način reagovale. Đifoni je rekao da je sve što je saznao poteklo iz razgovora koje je vodio; ništa od toga nije video zapisano na papiru. Đifoni je ostao u italijanskoj diplomatskoj službi do 2014. godine, kada je optužen, a kasnije oslobođen optužbi za kriminalno udruživanje i pomaganje ilegalne imigracije, koje su proizašle iz navoda o izdavanju lažnih viza u italijanskoj ambasadi na Kosovu u vreme kada je bio ambasador. Nikada se nije vratio u diplomatsku službu.

Gavazeni je rekao BIRN-u da ima dva nova izvora koji su, prema njegovim rečima, u junu ove godine svedočili pred italijanskim tužilaštvom. Ti izvori, kako je rekao, tvrde da su u proleće ili leto 1994. godine dobili dokumente koji su sadržala imena pet Italijana osumnjičenih da su plaćali da pucaju na Sarajevo. Nije rekao BIRN-u nikakve dodatne informacije o izvorima.

Sporni brojevi
Đifoni, koji je svedočio pred tužiocima u Milanu, ne osporava da su stranci plaćali priliku da pucaju na nedužne civile u Sarajevu, ali dovodi u pitanje obim prikazan u Gavazenijevoj knjizi, s obzirom na poteškoće pristupa takvim položajima oko Sarajeva.

„Brojevi su potpuno ludi“, rekao je. „Mislim da je ta stvar postojala […] ali govorimo o najviše desetak ljudi.“

I Subašić sumnja da ih je bilo onoliko koliko Gavazeni tvrdi.

„Čini mi se donekle preteranim da je postojao takav nivo kretanja“, rekao je za BIRN.

„Da je bilo toliko kretanja, bilo bi više svedoka njihovih dolazaka i odlazaka. To mi takođe sugeriše da ih nije bilo mnogo.“

Ipak, Subašić je priznao da bi takav fenomen bio „dobro zaštićen kontraobaveštajnim merama“. On je takođe je izrazio skepsu prema nekim od morbidnijih detalja u Gavazenijevoj knjizi.

„Navodno je postojao cenovnik za safari“, rekao je. „Drugačija cena za dete, ženu, trudnicu, odraslu osobu, stariju osobu, civila ili vojnika u uniformi viđenog u gradu – kao da je svako od njih imao vlastitu tarifu.“

„Takav morbidni i bizarni detalj, bez obzira na to koliko je novca u pitanju, i dalje je užasan.“

Đifoni je takođe izrazio sumnju u postojanje „cenovnika“.

„Iskreno, ideja da su napravili poseban i detaljan cenovnik o tome ko bi trebale biti žrtve čini mi se teško verovatnom, ako ne i potpuno neverovatnom, takođe zato što su [stelci] imali ograničeno vreme, odnosno [oni] su pucali na svakoga ko bi prošao“, rekao je.

Suočen sa sumnjama koje su izrazila dva ključna izvora iz njegove knjige, Gavazeni je za BIRN rekao: „Ja samo govorim ono što mi moji izvori kažu.“

„Izvore su proverili drugi izvori, to mogu reći, ali ne mogu se zakleti Biblijom da je 230 tačan broj Italijana i da je sličan broj došao iz drugih zapadnih zemalja. To su samo svedočenja mojih izvora.“

Rekao je da je 70 posto izvora citiranih u njegovoj knjizi takođe svedočilo pred italijanskim tužiocima.

Upitan kako čitaoci mogu verovati u verodostojnost brojnih anonimnih izvora citiranih u njegovoj knjizi, s obzirom na to da nije uspeo pomiriti razlike u iskazima Đifonija i Subašića, Gavazeni je rekao: „Uradili smo sve što je bilo moguće, uveravam vas.“

Nema materijalnih dokaza
Zupaničev dokumentarni film navodi još jedan izvor, prikrivenog agenta „strane službe“ koji se, prema filmu, infiltrirao na položaje bosanskih Srba iznad Sarajeva predstavljajući se kao novinar.

BIRN je uspeo da identifikuje izvor. On je odgovorio putem produkcijske kuće koja stoji iza Zupaničevog filma, Arsmedia, i pristao da razgovara pod uslovom anonimnosti.

Razgovor je obavljen telefonom iz Slovenije. Predstavio se kao bivši jugoslavenski obaveštajni oficir koji je koristio kodno ime „Piškotek“, što na slovenačkom znači „kolačić“. Četiri druga izvora potvrdila su njegov identitet.

Piškotek se prisetio prisustvovanja konferenciji za novinare na Palama, „nakon koje me je jedan od vojnika pitao mogu li ostati preko noći da vidim nešto zanimljivo“.

Rekao je da su ga snage bosanskih Srba odvele na položaj iznad Sarajeva, gde je video čoveka koji je u prednjem džepu imao strani pasoš i razgovarao s vojnicima na engleskom jeziku.

„Znao sam da je stranac i oni su mu pripremali snajperske puške da puca“, rekao je Piškotek. Tvrdio je da je ukupno video devet stranaca kako pucaju, svi obučeni u lovačku opremu i naoružani.

Nakon emitovanja filma Sarajevo Safari, tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić podnela je prijavu Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Istraga do sada nije dala rezultate.

Istrage su u toku u Milanu – na osnovu prijave koju je Gavazeni podno pre objavljivanja svoje knjige – kao i u Austriji i Belgiji. U istrazi u Milanu, barem za sada, ne postoje materijalni dokazi koji bi potkrepili tvrdnje.

Marko Lugonja, koji je rukovodio Odsekom za bezbednost Sarajevsko-romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske, kategorički je odbacio navode, rekavši da bi znao da se to događalo.

„To nema nikakvu činjeničnu osnovu“, rekao je Lugonja za BIRN. „Ali kada se nešto tako plasira kroz medije, potrebno je mnogo vremena da čovek očisti svoje ime.“

„Bilo je nekoliko dobrovoljaca iz Ukrajine i Rusije“, rekao je. „Ali da se nešto ovakvo dogodilo – nema šanse.“

„Niko nije kompetentniji od mene da zna da li je nešto ovakvo postojalo.“

Sefer Halilović, bivši načelnik Generalštaba Armije Bosne i Hercegovine, negirao je da je ikada dobio bilo kakve obaveštajne informacije o takvom fenomenu.

„Nisam imao nikakve informacije od Vojne sigurnosne službe ili obaveštajne službe“, rekao je. „Ono o čemu oni pričaju, uglavnom izmišljaju. Ništa nisu znali. Lažu.“

Bivši službenik CIA Daglas H. Vajs, koji je obavljao funkciju zamenika direktora američke Agencije za odbrambenu obaveštajnu službu od 2014. do 2016. godine i koji je tokom rata bio raspoređen u Sarajevu, rekao je da nikada nije čuo ni za jedan slučaj da su stranci plaćali da pucaju na Sarajevo.

Deklasifikovani dokumenti CIA o ratu takođe ne spominju ništa slično.

„Razmotrite logistiku: dovesti bogatog zapadnjaka na udaljenost od 200 metara od Snajperske aleje znači obezbediti transport, bezbednost i ćutanje svih na srpskoj strani, kao i svih ljudi iz pratnje posetioca“, napisao je Vajs u odgovoru BIRN-u.

„To nije zavera koja može opstati kada se suoči s operativnom stvarnošću. Mnogo je verovatnije nešto prizemnije – politički povezani Srbin ili posetilac na prvoj liniji kojem je, iz razmetanja, omogućeno da pogleda kroz nišan. Čak je i to nategnuto. A ako se to dogodilo, srpski aparat za dezinformacije imao bi svaki interes da upre prstom u bogate zapadnjake, a ne u vlastite ljude.“

„Teško zamislivo“
U arhivama sedam predmeta koji se odnose na opsadu Sarajeva, vođenih pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Hagu, postoje samo dva spominjanja nečega nalik „safariju“ – tokom suđenja Dragomiru Miloševiću, komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske bosanskih Srba, i bivšem predsedniku Srbije Slobodanu Miloševiću.

U ovom drugom slučaju, zaštićeni svedok C-017 spomenuo je Nikolasa Ribića, kanadskog državljanina srpskog porekla koji je u Kanadi osuđen zbog uzimanja talaca u drugoj zemlji, i rekao da je u Bosnu došao na „safari, da lovi ljude“.

Tokom suđenja Dragomiru Miloševiću, bivši američki marinac Džon Džordan, koji je kao dobrovoljac radio kao vatrogasac u opkoljenom Sarajevu, prisetio se da je na položajima bosanskih Srba video ljude koji „nisu izgledali kao obična vojska“.

Džordan je rekao da su bili više obučeni u lovačku odeću nego u vojne uniforme i da je pretpostavio da su stranci. Nosili su ono što je izgledalo kao lovačke puške, ali nikada nije video nijednog od njih da puca.

Nakon što je pogledala Sarajevo Safari, Jovana Kolarić, istraživačica u beogradskom Centru za humanitarno pravo koja se detaljno bavila učešćem stranih boraca, takođe je pretražila arhive Tribunala.

„Nisam pronašla ništa osim svedočenja Džona Džordana i ovog Kanađanina, Nikolasa Ribića. Ali on nije turista“, rekla je Kolarić za BIRN, misleći na to da je Ribić bio strani dobrovoljac, a ne neko ko je plaćao da učestvuje.

Anjeli, bivši službenik UN-a za odnose s javnošću, rekao je da ima još jedan razlog za sumnju u priču o „Sarajevskom safariju“. U to vreme Sarajevo je bilo domaćin nekim od najupornijih novinara svog vremena, ali nijedan od njih nije objavio tu priču niti ju je dalje istraživao nakon teksta u Corriere della Sera iz marta 1995. godine.

„Imajte na umu da su najugledniji svetski novinari bili neprestano stacionirani u Sarajevu“, rekao je.

„Teško je zamisliti da bi tako ozbiljna vest promakla njihovoj pažnji, a još manje da je ne bi pravilno istražili kada su se prvi navodi pojavili u medijima tokom završne faze rata, u proleće 1995. godine.“

Gavazeni je rekao da su ga kritikovali neki od tih novinara koji su tokom rata bili stacionirani u Sarajevu ili su kroz njega prolazili.

„Vidite, ovo je logika: ‘Ja to nisam znao i pošto ja to nisam znao, to se nikada nije dogodilo’“, rekao je za BIRN. „Ali meni se to zaista čini kao preterivanje. Zapravo, čini mi se kao zavist, oprostite na direktnosti, ali mnogo je ljudi koji su ogorčeni zbog ovoga.“

Prema rečima Kolarić, deo problema predstavlja opšta konfuzija između pitanja dobrovoljnih boraca, uglavnom Srba van Bosne i Hercegovine, kao i nekih Rusa i drugih plaćenika, i stranaca koji su navodno plaćali zbog navodnog uzbuđenja ubijanja.

„U bivšoj Jugoslaviji bilo je mnogo stranih boraca u svakoj vojsci koja je učestvovala u sukobu“, rekla je. „Ti ljudi nisu ti safari turisti. Postoji mnogo konfuzije i mnogo buke bez stvarnih činjenica.“

Ono što je posebno razočaravajuće, dodala je, jeste da nijedan snajperista bosanskih Srba nikada nije procesuiran zbog terorisanja Sarajeva.

„Imamo dokumente, imamo direktna naređenja vojske bosanskih Srba da svaka jedinica mora imati određeni broj snajperista“, rekla je Kolarić za BIRN.

Umesto toga, rekla je, „imamo celu moralnu paniku oko ove priče, ali [mi] ne govorimo o žrtvama, ne govorimo o odgovornosti“.

„Govorimo o nekoliko incidenata koje još uvek ne možemo potvrditi.“

The post Decenijama stara priča o sarajevskom „snajper safariju“ i dalje u domenu glasina appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Ključno je odmah znati tri stvari: pravo postoji samo kod novogradnje na čiju se prodaju obračunava PDV, vezano je za tačno propisanu površinu i maksimalan iznos, te zahtijeva urednu dokumentaciju i poseban obrazac. Pravo je uvedeno članom 54a Zakona o porezu na dodatu vrijednost, a razrađeno je novim članom 105a Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u, koji stupa na snagu 8. jula 2026. godine. U nastavku je pregled uvjeta, priznate površine i iznosa, dokumentacije, postupka i rokova, uz najčešće greške koje dovode do odbijanja zahtjeva.

Detalje pročitajte u tekstu advokata Azura Prnjavorca, objavljenom na stranici advokatske kancelarije.

Povrat PDV-a za kupovinu prve nekretnine je porezna olakšica kojom država kupcu prvog stana ili nove kuće vraća plaćeni porez na dodatu vrijednost, pod zakonom propisanim uvjetima. Standardna stopa PDV-a u Bosni i Hercegovini iznosi 17% i sadržana je u cijeni novoizgrađenog stana koji se kupuje od investitora obveznika PDV-a, pa povrat za mnoge kupce predstavlja značajnu uštedu pri rješavanju stambenog pitanja. Pravo se ostvaruje na zahtjev, pred Upravom za indirektno oporezivanje (UIO), i strogo je vezano za ispunjenost svih propisanih uvjeta, kako na strani kupca, tako i na strani prodavca.

Ključne činjenice:

• Pravni osnov: član 54a Zakona o PDV-u i član 105a Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u
• Stupanje na snagu: 8. jula 2026. godine
• U praksi se često traži kao povrat PDV-a za kupovinu prve nekretnine, ali se pravo odnosi na prvi stan ili novu kuću koji ispunjavaju uvjete iz Pravilnika
• Ko ima pravo: punoljetni državljanin BiH sa prebivalištem u BiH; kupovina novogradnje (stan ili kuća) sa PDV-om 17%
• Strani državljani: nemaju pravo na povrat (mogu kupiti nekretninu uz reciprocitet, ali bez povrata PDV-a)
• Priznata površina: do 40 m², plus 15 m² po članu porodičnog domaćinstva
• Maksimalan iznos povrata: do 24.557,74 KM (14,5299% na 55 m²), usklađuje se kvartalno
• Obrazac i prilozi: ZKPS, uz 13 propisanih dokumenata
• Nadležnost i rok odluke: UIO regionalni centar prema sjedištu prodavca; rješenje u roku od 6 mjeseci
• Rok za podnošenje: do 30. juna naredne godine
• Zabrana otuđenja stana: 5 godina od uručenja rješenja

Ko ima pravo na povrat PDV-a za kupovinu prve nekretnine

Pravo na povrat ostvaruje punoljetno fizičko lice, državljanin BiH sa stalnim prebivalištem u BiH, koje kupi prvi stan čiji promet podliježe obavezi obračuna i plaćanja PDV-a. Da bi zahtjev bio osnovan, moraju biti kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti:

• kupac, osim kupljenog stana, u posljednjih sedam godina prije podnošenja zahtjeva nije imao u vlasništvu, suvlasništvu ni zajedničkom vlasništvu stan, kuću, apartman ili drugi objekat namijenjen za stanovanje ili iznajmljivanje na teritoriji BiH;
• prodavac je obračunati PDV prijavio u eIsporukama i uplatio na Jedinstveni račun koji vodi UIO, kao dio svojih mjesečnih obaveza;
• ukupno ugovorena kupoprodajna cijena sa PDV-om u cijelosti je isplaćena prodavcu, uplatom na njegov transakcijski račun ili na drugi zakonom propisan način;
• ako se pravo koristi i za članove porodičnog domaćinstva, ni oni ne smiju imati niti su smjeli imati takvu nekretninu u posljednjih sedam godina.

Novogradnja ili starogradnja: na šta se odnosi povrat

U praksi je najčešća nedoumica odnosi li se povrat na svaku kupovinu stana ili svaku kupovinu nekretnine. Odgovor je ne: povrat PDV-a u Bosni i Hercegovini vezan je isključivo za novogradnju na čiju se prodaju obračunava PDV. Zato se izraz povrat PDV-a za kupovinu prve nekretnine mora čitati kroz pravila o prvom stanu, odnosno novoj kući ili stanu koji kupac prvi put stiče. Prvim stanom smatra se novoizgrađeni individualni stambeni objekat (uključujući novu kuću) i/ili ekonomski djeljiva cjelina u sklopu novoizgrađenog kolektivnog objekta. Kod prodaje starije nekretnine ne plaća se PDV, nego porez na promet nepokretnosti, pa za starogradnju nema osnova za povrat. Iz istog razloga, pravo u pravilu ne obuhvata ni objekte označene kao apartmani.

Stan, kuća ili apartman: koji objekti ispunjavaju uvjet

Iako se u pravilniku i svakodnevnom govoru koristi izraz prvi stan, zakonska definicija je šira i obuhvata dvije vrste objekata. Zato je za SEO i za čitatelje prirodno govoriti i o povratu PDV-a za kupovinu prve nekretnine, ali samo ako je ta prva nekretnina novoizgrađeni stambeni objekat koji ulazi u pravila Pravilnika. Prvi je novoizgrađeni individualni stambeni objekat, dakle novoizgrađena porodična kuća namijenjena za stanovanje. Drugi je ekonomski djeljiva cjelina u sklopu novoizgrađenog kolektivnog stambenog objekta, dakle stan u novoj zgradi. Oba se tretiraju jednako, uz iste uvjete i isto ograničenje priznate površine i maksimalnog iznosa. Presudno je da se radi o novogradnji na čiju je prodaju obračunat PDV, koju kupac prvi put stiče. Objekti koji su u dokumentaciji označeni kao apartman u pravilu ne ispunjavaju uvjet, jer se ne smatraju stambenim objektom namijenjenim za stanovanje. Ako kuću ili stan gradite sami, kao fizičko lice za vlastite potrebe, ne postoji kupoprodaja na koju se obračunava PDV, pa nema ni osnova za povrat.

Priznata površina i maksimalan iznos povrata

Povrat se priznaje za površinu stana do 40 m². Ako kupac pravo koristi i za članove porodičnog domaćinstva, priznata površina se uvećava za 15 m² po članu. Kod stana većeg od priznate površine, povrat se ostvaruje srazmjerno, do iznosa PDV-a koji odgovara priznatoj površini. Maksimalan iznos po jednom zahtjevu računa se primjenom preračunate stope PDV-a od 14,5299% na iznos koji se dobije množenjem prosječne cijene stana sa PDV-om (iz posljednjeg kvartalnog izvještaja Agencije za statistiku BiH) sa 55 m². U vrijeme donošenja pravilnika taj maksimum iznosi do 24.557,74 KM i usklađuje se sa svakim novim kvartalnim izvještajem, a isti je bez obzira na broj članova domaćinstva.

Potrebna dokumentacija i obrazac ZKPS

Zahtjev se podnosi na Obrascu ZKPS (Zahtjev kupca prvog stana za povrat PDV-a), koji je sastavni dio Pravilnika. Pravilnik propisuje 13 priloga, koji se dostavljaju u originalu ili ovjerenoj kopiji:

1. izvod iz matične knjige rođenih, a dodatno i izvod iz matične knjige vjenčanih ako je brak zaključen;
2. uvjerenje o državljanstvu i potvrda o prebivalištu;
3. notarski obrađen ili sudski ovjeren ugovor o kupoprodaji stana;
4. porezna faktura prodavca na kojoj je iskazan PDV;
5. dokaz da je ugovorena cijena sa PDV-om u potpunosti isplaćena;
6. uvjerenje poreznih organa entiteta i Brčko distrikta da niste bili obveznik poreza u vezi sa takvom nekretninom u posljednjih sedam godina;
7. uvjerenje organa za imovinsko-pravne odnose da, osim tog stana, nemate u posjedu, vlasništvu, suvlasništvu ni zajedničkom vlasništvu drugu nekretninu;
8. dokaz da je stan evidentiran u službenim evidencijama nadležnog organa (u praksi zemljišnoknjižni izvadak);
9. ovjerena izjava da kupujete prvi stan (Obrazac IKPS) i izjava o članovima domaćinstva;
10. potvrda o bankovnom računu na koji će UIO izvršiti povrat, te za bračnog druga dodatna uvjerenja radi provjere imovine stečene u braku.

Kako ostvariti povrat: korak po korak

Postupak povrata teče kroz nekoliko koraka, od provjere ispunjenosti uvjeta do rješenja UIO:

1. Provjera uvjeta. Provjerite da kupujete novogradnju na čiju se prodaju obračunava PDV, da ste državljanin BiH sa stalnim prebivalištem u BiH i da u posljednjih sedam godina niste imali drugu nekretninu za stanovanje.
2. Provjera na strani prodavca. Osigurajte da je prodavac obračunati PDV prijavio u eIsporukama i uplatio na Jedinstveni račun UIO, te da je ukupna cijena sa PDV-om u cijelosti isplaćena na račun prodavca.
3. Dokumentacija i obrazac ZKPS. Prikupite propisane priloge i popunite Obrazac ZKPS, uz Obrazac IKPS i ovjerenu izjavu o članovima domaćinstva.
4. Podnošenje zahtjeva. Podnesite zahtjev nadležnoj organizacionoj jedinici UIO u regionalnom centru, prema sjedištu prodavca stana.
5. Rješenje UIO. Sačekajte rješenje UIO, koje se donosi u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja urednog zahtjeva.

Rokovi: do kada podnijeti zahtjev i kada UIO odlučuje

Zahtjev se podnosi nadležnoj organizacionoj jedinici UIO u regionalnom centru, prema sjedištu prodavca stana. Nakon provjere ispunjenosti uvjeta, UIO rješenjem odlučuje u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja urednog zahtjeva. Redovni rok za podnošenje je do 30. juna naredne godine, za stanove čija je kupoprodaja evidentirana prethodne godine. Za kupoprodaje evidentirane u prelaznom periodu, od stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o PDV-u (Sl. glasnik BiH 20/25) do stupanja na snagu ovog pravilnika, rok za podnošenje zahtjeva je 6 mjeseci od stupanja pravilnika na snagu.

Zabrana otuđenja stana i naknadni obračun PDV-a

Lice kojem je odobren povrat ne može otuđiti nabavljeni stan prije isteka roka od 5 godina, računajući od dana kada mu je uručeno rješenje o povratu. Ovo ograničenje se evidentira kod organa nadležnog za imovinsko-pravne odnose. Ako se stan ipak otuđi prije isteka tog roka, kupac je dužan u poreznom periodu otuđenja obračunati, prijaviti i jednokratno platiti PDV u iznosu jednakom ukupnom odobrenom povratu, uvećanom za pripadajuću kamatu. Osim toga, za lice iz člana 54a Zakona kojem se izvrši naknadna naplata PDV-a, Zakon predviđa i prekršajnu novčanu kaznu u rasponu od 5.000 do 10.000 KM.

Državljanstvo i prebivalište: mogu li stranci ostvariti povrat

Zakon i pravilnik postavljaju dva kumulativna uvjeta na strani podnosioca: da je punoljetno fizičko lice državljanin Bosne i Hercegovine i da ima stalno mjesto prebivališta u Bosni i Hercegovini. Oba se dokazuju uz zahtjev, uvjerenjem o državljanstvu i potvrdom o prebivalištu. Ko ne ispunjava oba uvjeta, nema pravo na povrat, bez obzira što je platio PDV na novogradnju.

Strani državljani zato ne mogu ostvariti ovaj povrat, čak i kada imaju odobren boravak u BiH, jer nemaju državljanstvo BiH. To je odvojeno pitanje od prava stranaca da uopće kupe nekretninu u BiH: strani državljani mogu steći nekretninu u Bosni i Hercegovini pod uvjetom uzajamnosti (reciprociteta) i uz zakonska ograničenja, ali im ta kupovina ne daje pravo na povrat PDV-a. Praktično, stranac može kupiti novi stan u BiH i platiti PDV od 17%, ali taj iznos ne može tražiti nazad. Više o tome u tekstu o reciprocitetu za strane državljane.

Državljani BiH koji uz to imaju i drugo državljanstvo ispunjavaju uvjet državljanstva, pa mogu ostvariti povrat ako imaju i prijavljeno prebivalište u BiH. Pripadnici dijaspore koji žive u inostranstvu, a nemaju prijavljeno prebivalište u BiH, u pravilu ne ispunjavaju uvjet prebivališta, pa je taj status korisno provjeriti prije zaključenja ugovora.

Prelazne odredbe: kupovine prije stupanja Pravilnika

Za stanove koji su kod nadležnog registra evidentirani do stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o PDV-u (Sl. glasnik BiH 20/25) primjenjuju se raniji propisi, pa plaćeni PDV na te stanove ne može biti predmet povrata. Izuzetno, ako kupac bez svoje krivice, zbog objektivnih okolnosti, nije mogao evidentirati kupoprodaju prvog stana do tog momenta, može podnijeti zahtjev u skladu sa odredbama ovog pravilnika. Kupci koji su prvu nekretninu na sebe uknjižili u prelaznom periodu, od aprila 2025. godine, mogu unaprijed pripremiti dokumentaciju i podnijeti zahtjev čim pravilnik stupi na snagu.

Kada zatražiti pomoć advokata

Povrat PDV-a za kupovinu prve nekretnine u Bosni i Hercegovini je postupak koji traži 13 dokumenata iz više institucija, precizno popunjen obrazac ZKPS i uredne dokaze o vlasništvu, prebivalištu i isplati cijene. Najčešći razlozi odbijanja su nepotpuna ili neusklađena dokumentacija, propust prodavca da uredno prijavi i uplati PDV, te pogrešno računanje priznate površine i iznosa. Kroz porezno pravo i PDV i pravo nekretnina provjeravamo ispunjenost uvjeta prije podnošenja, pribavljamo i usklađujemo dokumentaciju, komuniciramo sa UIO i, po potrebi, izjavljujemo pravni lijek na rješenje.

Povrat PDV-a za prvi stan: često postavljana pitanja

P: Ko ima pravo na povrat PDV-a za kupovinu prve nekretnine u BiH?
O: U praksi se često kaže povrat PDV-a za kupovinu prve nekretnine, ali pravni tekst govori o kupcu prvog stana. Pravo ima punoljetno fizičko lice, državljanin BiH sa stalnim mjestom prebivališta u BiH, koje kupi prvi stan ili novu kuću čiji promet podliježe obavezi obračuna i plaćanja PDV-a, dakle novogradnju. Uvjet je da kupac, osim tog stana ili kuće, u posljednjih sedam godina prije podnošenja zahtjeva nije imao u vlasništvu, suvlasništvu ni zajedničkom vlasništvu stan, kuću, apartman ili drugi objekat namijenjen za stanovanje ili iznajmljivanje na teritoriji BiH. Pravo se može proširiti i na članove porodičnog domaćinstva, pod istim uvjetima. Pravni osnov je novi član 54a Zakona o PDV-u i član 105a Pravilnika o primjeni Zakona o PDV-u.

P: Šta se smatra prvim stanom i odnosi li se povrat na starogradnju i apartmane?
O: Prvim stanom smatra se novoizgrađeni individualni stambeni objekat i/ili ekonomski djeljiva cjelina u sklopu novoizgrađenog kolektivnog stambenog objekta na teritoriji BiH, koju kupac prvi put stiče. Ključno je da je riječ o novogradnji na čiju se prodaju obračunava PDV po stopi od 17%. Kupovina starogradnje ne daje pravo na povrat PDV-a, jer se kod prometa starije nekretnine ne plaća PDV, nego porez na promet nepokretnosti. Iz istog razloga, pravo u pravilu ne obuhvata ni objekte označene kao apartmani. Ako kupujete od investitora novoizgrađen stan sa iskazanim PDV-om, ispunjavate osnovni uvjet.

P: Odnosi li se povrat PDV-a samo na stan ili i na novoizgrađenu kuću?
O: Odnosi se i na kuću. Zakonska definicija prvog stana obuhvata dvije vrste objekata: novoizgrađeni individualni stambeni objekat, dakle novoizgrađenu porodičnu kuću namijenjenu za stanovanje, i ekonomski djeljivu cjelinu (stan) u sklopu novoizgrađenog kolektivnog objekta. Iako se u pravilniku koristi izraz stan, kuća se tretira jednako. Uvjet je isti: mora se raditi o novogradnji na čiju je prodaju obračunat PDV, koju kupac prvi put stiče, uz isto ograničenje priznate površine i maksimalnog iznosa.

P: Ostvaruje li povrat onaj ko sam gradi kuću (samogradnja)?
O: Povrat se odnosi na kupovinu novoizgrađenog stambenog objekta na čiju je prodaju obračunat PDV. Ako kuću gradite sami, kao fizičko lice za vlastite potrebe, ne postoji kupoprodaja na koju se obračunava PDV, pa nema ni plaćenog PDV-a na objekat koji bi bio predmet povrata. Ovaj povrat se ne odnosi na PDV plaćen na građevinski materijal i usluge tokom samogradnje. Pravo u pravilu ostvaruje onaj ko gotov novi stan ili kuću kupuje od investitora obveznika PDV-a.

P: Koliko iznosi PDV na novi stan i zašto je to bitno za povrat?
O: Standardna stopa PDV-a u BiH iznosi 17% i sadržana je u cijeni novoizgrađenog stana koji se kupuje od investitora obveznika PDV-a. Upravo taj plaćeni PDV je predmet povrata, u granicama priznate površine i maksimalnog iznosa. Kod prodaje starije nekretnine PDV se ne plaća, pa nema ni osnova za povrat.

P: Za koju površinu stana se ostvaruje povrat PDV-a?
O: Povrat se priznaje za površinu stana do 40 m². Ako kupac to pravo koristi i za članove svog porodičnog domaćinstva, priznata površina se uvećava za 15 m² po članu. Ako je stan veći od priznate površine, povrat se ostvaruje srazmjerno, do iznosa PDV-a koji odgovara priznatoj površini, prema obračunskim vrijednostima iz Pravilnika. Za obračun maksimalnog iznosa koristi se površina od 55 m².

P: Koliki je maksimalan iznos povrata PDV-a?
O: Maksimalan iznos po jednom zahtjevu utvrđuje se primjenom preračunate stope PDV-a od 14,5299% na iznos koji se dobije množenjem prosječne cijene stana sa PDV-om (iz posljednjeg kvartalnog izvještaja Agencije za statistiku BiH, u odnosu na datum ugovora) sa 55 m². U vrijeme donošenja pravilnika taj maksimum iznosi do 24.557,74 KM i usklađuje se sa svakim novim kvartalnim izvještajem. Ako je stvarno plaćeni PDV manji od izračunatog maksimuma, kupcu se vraća stvarno plaćeni PDV. Maksimalan iznos je isti bez obzira na broj članova porodičnog domaćinstva.

P: Koji uvjeti moraju biti ispunjeni za povrat PDV-a?
O: Osim što u posljednjih sedam godina niste smjeli imati drugu nekretninu za stanovanje, moraju biti ispunjeni i sljedeći uvjeti: da je prodavac obračunati PDV prijavio u eIsporukama i uplatio na Jedinstveni račun UIO kao dio svojih mjesečnih obaveza; da je do momenta podnošenja zahtjeva ukupno ugovorena cijena sa PDV-om u cijelosti isplaćena prodavcu uplatom na njegov transakcijski račun ili na drugi zakonom propisan način; te da član porodičnog domaćinstva, ako se pravo koristi i za njega, također nema i nije imao takvu nekretninu u posljednjih sedam godina. Ako prodavac nije uredno prijavio i uplatio PDV, povrat se ne može odobriti.

P: Koja dokumentacija je potrebna i koji obrazac se podnosi?
O: Zahtjev se podnosi na Obrascu ZKPS (Zahtjev kupca prvog stana za povrat PDV-a). Pravilnik propisuje 13 priloga koji se dostavljaju u originalu ili ovjerenoj kopiji, između ostalog: izvod iz matične knjige rođenih (i vjenčanih ako je brak zaključen), uvjerenje o državljanstvu, potvrda o prebivalištu, notarski obrađen ili sudski ovjeren kupoprodajni ugovor, porezna faktura prodavca sa iskazanim PDV-om, dokaz da je cijena sa PDV-om u potpunosti isplaćena, uvjerenje poreznih organa i uvjerenje organa za imovinsko-pravne odnose da nemate i niste imali drugu nekretninu, dokaz da je stan evidentiran u službenim evidencijama (u praksi zemljišnoknjižni izvadak), ovjerena izjava da kupujete prvi stan (Obrazac IKPS), izjava o članovima domaćinstva i potvrda o bankovnom računu za isplatu. Za bračnog druga traže se dodatna uvjerenja radi provjere imovine stečene u braku.

P: Ko se sve računa u porodično domaćinstvo?
O: Porodičnim domaćinstvom smatra se zajednica življenja, privređivanja i trošenja prihoda kupca prvog stana i njegovog supružnika, djece, usvojenika, roditelja, brata i/ili sestre, kao i djece i usvojenika supružnika, pod uvjetom da imaju isto mjesto prebivališta kao kupac. Za svakog člana za kojeg se traži povrat prilaže se odgovarajuća dokumentacija i, po potrebi, dokaz o porodičnoj povezanosti.

P: Šta ako prvi stan zajednički kupuje više lica?
O: Ako prvi stan zajednički kupuju dva ili više fizičkih lica, pravo na povrat PDV-a na priznatu površinu ima samo jedan od kupaca. Ostali kupci mogu ostvariti pravo na povrat kao članovi porodičnog domaćinstva, uz ispunjenje propisanih uvjeta.

P: Imaju li pripadnici dijaspore i strani državljani pravo na povrat PDV-a?
O: Pravo ima samo punoljetno fizičko lice koje je državljanin BiH i ima stalno mjesto prebivališta u BiH. Strani državljani nemaju pravo na ovaj povrat. Isto tako, državljani BiH koji žive u inostranstvu, a nemaju prijavljeno stalno prebivalište u BiH, u pravilu ne ispunjavaju uvjet prebivališta, pa ni oni ne mogu ostvariti povrat, bez obzira što kupuju novogradnju u BiH. Pripadnicima dijaspore koji planiraju kupovinu preporučujemo da status prebivališta i ispunjenost uvjeta provjere prije zaključenja ugovora.

P: Mogu li stranci kupiti novogradnju u BiH i imaju li pravo na povrat PDV-a?
O: Strani državljani mogu kupiti nekretninu u BiH, ali pod uvjetom uzajamnosti (reciprociteta) i uz zakonska ograničenja, i takva kupovina im ne daje pravo na povrat PDV-a. Pravo na povrat imaju samo državljani BiH sa stalnim prebivalištem u BiH. Praktično, stranac može kupiti novi stan u BiH i platiti PDV od 17%, ali taj iznos ne može tražiti nazad.

P: Može li stranac u braku sa državljaninom BiH ostvariti povrat?
O: Sam stranac nema pravo na povrat, jer nema državljanstvo BiH. Međutim, ako je njegov bračni drug državljanin BiH sa prebivalištem u BiH i ispunjava sve uvjete, povrat može ostvariti taj bračni drug kao kupac prvog stana, u granicama priznate površine i maksimalnog iznosa. Kod zajedničke kupovine pravo na priznatu površinu ostvaruje samo jedan kupac koji ispunjava uvjete, dok se za članove domaćinstva provjeravaju propisani uvjeti. Zbog provjere imovine stečene u braku, za bračnog druga se traže i dodatna uvjerenja.

P: Šta ako stan kupujem od fizičkog lica, a ne od investitora?
O: Povrat je moguć samo ako je na kupoprodaju obračunat PDV, a to je slučaj kada stan prodaje investitor, odnosno obveznik PDV-a. Ako stan kupujete od fizičkog lica koje nije obveznik PDV-a, na tu kupoprodaju se ne obračunava PDV (nego eventualno porez na promet nepokretnosti), pa ne postoji plaćeni PDV koji bi bio predmet povrata.

P: Isključuje li vlasništvo nad građevinskim zemljištem (placem) pravo na povrat?
O: Prema tekstu pravilnika, provjerava se da kupac u propisanom periodu nije imao u vlasništvu, suvlasništvu ili zajedničkom vlasništvu stan, kuću, apartman ili druge objekte namijenjene za stanovanje ili iznajmljivanje. Neizgrađeno građevinsko zemljište (plac) nije objekat namijenjen za stanovanje, pa vlasništvo nad placem samo po sebi ne bi trebalo biti prepreka za povrat. Budući da svaki slučaj zavisi od evidencija i konkretnih okolnosti, preporučljiv je pravni pregled prije podnošenja zahtjeva.

P: Kome se i do kada podnosi zahtjev za povrat PDV-a?
O: Zahtjev se podnosi nadležnoj organizacionoj jedinici UIO u regionalnom centru, prema sjedištu prodavca stana. Redovni rok je do 30. juna naredne godine, za stanove čija je kupoprodaja evidentirana prethodne godine u registru nadležnog organa. Za kupoprodaje evidentirane u prelaznom periodu, od stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o PDV-u (Sl. glasnik BiH 20/25) do stupanja na snagu ovog pravilnika, rok je 6 mjeseci od stupanja pravilnika na snagu.

P: U kom roku UIO odlučuje o zahtjevu?
O: Nadležna organizaciona jedinica UIO, nakon provjere ispunjenosti uvjeta, rješenjem odlučuje o zahtjevu u roku od 6 mjeseci od dana podnošenja urednog zahtjeva. U postupku provjere UIO može koristiti podatke iz elektronskih evidencija entitetskih uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove, kao i Osnovnog suda Brčko distrikta BiH.

P: Ko nema pravo na povrat PDV-a?
O: Pravo ne može ostvariti lice koje je već ranije ostvarilo povrat PDV-a kao kupac prvog stana, kao ni lice na čije ime je povrat već ostvaren kao za člana domaćinstva (to lice kasnije može ostvariti povrat umanjen za već iskorišteno pravo). Pravo nemaju ni lica koja ne ispunjavaju neki od propisanih uvjeta, kao ni ona kod kojih se utvrdi da je zahtjev zasnovan na prevarnim ili protuzakonitim radnjama. Praktično, isključeni su i kupci starogradnje i apartmana, jer se na taj promet ne obračunava PDV.

P: Mogu li prodati stan nakon što ostvarim povrat PDV-a?
O: Stan na koji je odobren povrat ne smijete otuđiti (prodati, pokloniti ili na drugi način prenijeti vlasništvo) prije isteka roka od 5 godina, računajući od dana kada vam je uručeno rješenje o povratu. Ako stan otuđite prije isteka tog roka, dužni ste u poreznom periodu otuđenja obračunati, prijaviti i jednokratno platiti PDV u iznosu jednakom ukupnom odobrenom povratu, uvećanom za pripadajuću kamatu. Ograničenje otuđenja se evidentira kod nadležnog organa za imovinsko-pravne odnose.

P: Nasljeđuje li se pravo na povrat PDV-a?
O: Pravo na povrat PDV-a za kupovinu prvog stana nije prenosivo i ne može biti predmet nasljeđivanja, kako je izričito propisano Pravilnikom. Riječ je o ličnom pravu vezanom za kupca koji ispunjava propisane uvjete.

P: Kada Pravilnik stupa na snagu i šta je sa ranije evidentiranim kupovinama?
O: Pravilnik stupa na snagu osmog dana od objave u Službenom glasniku BiH, odnosno 8. jula 2026. godine. Za stanove koji su kod nadležnog registra evidentirani do stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o PDV-u (Sl. glasnik BiH 20/25) primjenjuju se raniji propisi, pa plaćeni PDV na te stanove ne može biti predmet povrata.

P: Kupio sam stan prije stupanja Pravilnika, mogu li ostvariti povrat?
O: Za kupoprodaje evidentirane od stupanja na snagu Zakona o dopunama Zakona o PDV-u (Sl. glasnik BiH 20/25) u aprilu 2025. godine do stupanja na snagu ovog pravilnika, kupac ima rok od 6 mjeseci od stupanja pravilnika na snagu da podnese zahtjev. Izuzetno, ako kupac bez svoje krivice, zbog objektivnih okolnosti, nije mogao evidentirati kupoprodaju do stupanja Zakona o dopunama, može podnijeti zahtjev u skladu sa ovim pravilnikom. U praksi, kupci koji su prvu nekretninu na sebe uknjižili od aprila 2025. mogu pripremiti dokumentaciju i podnijeti zahtjev čim pravilnik stupi na snagu.

P: Zašto mi treba advokat za povrat PDV-a na prvi stan?
O: Postupak traži 13 dokumenata iz više institucija, precizno popunjen obrazac ZKPS i uredne dokaze o vlasništvu, prebivalištu i isplati cijene. Najčešći razlozi odbijanja su nepotpuna ili neusklađena dokumentacija, propust prodavca da uredno prijavi i uplati PDV, te pogrešno računanje priznate površine i iznosa. Advokat provjerava ispunjenost uvjeta prije podnošenja, pribavlja i usklađuje dokumentaciju, komunicira sa UIO i, po potrebi, izjavljuje pravni lijek na rješenje. Za konkretan slučaj preporučljiv je pravni pregled prije podnošenja zahtjeva.

The post Kako povratiti porez na prvu nekretninu? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.