„Kada nevladina organizacija sa Zapada koja se bori za medijske slobode cenzuriše novinara zbog palestinske kefije, a u Sloveniji se na vlast vraća Janez Janša, dok parlamentom predsjedava čovjek porijeklom iz Foče koji zastupa ekstremnu desnicu, jasno je da su sve ‘svete krave’ liberalnog svijeta pale“, ukazuje slovenski pisac i novinar Andraž Rožman.

Nakon 15 godina u listu Dnevnik, napustio je mainstream medije kako bi se posvetio književnosti koja se bavi marginalizovanim grupama, odnosno pisao priče o ljudima koji, kako kaže, nemaju moć. Njegovi romani Tri sjećanja – između Haife, Alepa i Ljubljane i Titov sin bili su u najužem izboru za slovenski roman godine, a dokumentarni roman Ovo se ne može izbrisati kritika je uvrstila među 10 najboljih knjiga u Sloveniji za 2025. godinu. U tom djelu, predstavljenom nedavno i sarajevskoj publici, osvjetljava sudbine najmanje 25.000 „izbrisanih“, osoba koje su 1992. godine preživjele birokratsko etničko čišćenje i podsjeća da proces brisanja i transgeneracijske traume traju i danas.

Nakon sarajevske promocije knjige, s Rožmanom smo razgovarali o etici angažovanog pisanja, licemjerstvu zapadnih medija i subverzivnoj snazi građenja zajednice. Rožman trenutno boravi u Sarajevu kao gost PEN rezidencije, gdje radi na svojoj četvrtoj knjizi.

Prema njegovim riječima, „novinarska sloboda godinama se sužava, a genocid u Gazi potpuno je razotkrio njene granice“. Govorio je i o odmaku, navodeći kako to zavisi od pozicije moći. „Odmak ti treba kada radiš intervju s predsjednikom vlade, a ne kada pišeš o žrtvi sistema“, sažima srž svog autorskog angažmana.

Od novinarstva do književnosti: Lična transformacija i etika pisanja

Skoro dvije decenije radili ste kao novinar lista Dnevnik. Možete li opisati trenutak ili proces donošenja odluke da napustite novinarstvo? Sjećam se našeg susreta u Ljubljani. Kada sam Vam predstavljen kao novinar, odgovorili ste: ‘I ja sam bio novinar’. Šta je Andraž Rožman danas i šta književnost može pružiti što novinarska forma nije mogla?

Nije se radilo o jednom trenutku, nego o višegodišnjem procesu. Uslovi u mainstream medijima već godinama se pogoršavaju, a prostora za književno novinarstvo 2021. godine, kada sam dao otkaz, bilo je vrlo malo – situacija je danas vjerovatno još gora. Svoju prvu knjigu napisao sam dok sam još radio u novinama, nadajući se da bih na taj način mogao izraziti ono što u njima nisam mogao, te da bi to mogao biti put iz sve mračnijeg medijskog tunela. To mi je uspjelo. U sadržajnom smislu, književnost mi je otvorila mogućnost da idem znatno dublje u ljudsko doživljavanje i da se potpuno posvetim subjektivnosti priča. Te priče uglavnom dolaze od ljudi koji su žrtve sistema, iako ih ni u kom slučaju ne želim prikazati isključivo kao žrtve.

Na jednom mjestu u knjizi Ovo se ne može izbrisati pišete: ‘Bio sam ignorant’. Da li je ova vrsta samokritike i preispitivanja vlastite pozicije privilegovanosti glavna vodilja Vašeg rada kroz cjelokupno stvaralaštvo?

To me prati kroz cjelokupno stvaralaštvo. Preispitati svoju poziciju u svijetu prije nego što počneš pisati je osnova, inače ćeš praviti velike greške. Za mene je to još važnije jer pišem o ljudima kojima su se dogodile nepravde, dok se meni nije desilo ništa loše. Svijest o tome da sam u poređenju s njima u privilegovanom, klasnom položaju ključna je – to je početak svih razmišljanja. U narednim koracima zanima me ono šta je u ljudima i to da li svojim radom mogu doprinijeti povezivanju zajednice. Želim da knjiga koju napišem bude, barem u određenoj mjeri, ljepilo za zajednicu.

Rekli ste da ste temi ‘izbrisanih’ prišli s jedne strane emotivno i slučajno, a s druge planski i promišljeno. Koliko emotivan pristup može biti opasan za sam proces pisanja, a koliko mu pomaže? Gdje povlačite granicu između novinarsko-spisateljskog rada i čistog aktivizma, odnosno trebaju li autori imati odmak kako bi ostali dosljedni svojoj profesiji?

Emotivna bliskost može biti dobra za knjigu, ali je pitanje koliko može biti dobra za samog autora, jer otvara bezbroj etičkih pitanja. Ipak, ja ne mogu drugačije: povezujem se s ljudima i postajem dio zajednice. Samo ako si duboko uronjen u određenu sredinu, razumjećeš ljude i nećeš ih stereotipizirati, sažaljevati niti se prema njima odnositi pokroviteljski.

Granica o kojoj me pitate nije jasno definisana i u književnosti sebi mogu dopustiti znatno više nego u novinarstvu. Kada govorimo o odmaku, to zavisi od pozicije moći. Ako pišeš o žrtvi sistema, ne treba ti odmak, već blizina. Odmak ti treba kada radiš intervju s predsjednikom vlade. Bez obzira na to koliko se približiš „izbrisanom“ i koliko mu prostora daš, njegova moć je neuporedivo manja od moći premijera koji je odgovoran za nepravdu. Želim pisati priče ljudi koji nisu na poziciji moći.

Anatomija ‘izbrisa’: Država, pojedinac i birokratski nacionalizam

Kroz likove koji vjeruju da provode zakon, a zapravo čine nepravdu, u knjizi preispitujete krivicu birokratskog aparata. Smatrate li da je problem u sistemu ili u ljudima? Da li je aparat ‘izbrisa’ bio vođen isključivo (birokratskim) nacionalizmom i da li bi ishod bio drugačiji da su u strukturama moći sjedili neki drugi ljudi?

Ne vjerujem u nacionalne identitete i mislim da portret „prosječnog“ građanina ne postoji. Kroz svoje likove preispitujem staro pitanje: zašto nismo ništa učinili? Sva naša društva su nacionalistička i patrijarhalna, i teško je napustiti strukture u kojima živimo. Pokušao sam pokazati kako smo svi na klizavom terenu, jer živimo u sistemu u kojem je nemoguće biti potpuno etičan.

Zato smatram da je problem uvijek prvenstveno u sistemu, a ne u pojedincu koji samo pokušava preživjeti unutar zadanih okolnosti, iako to nikoga ne amnestira od odgovornosti, a ponajmanje one na pozicijama moći. Državne institucije sve su slabije i podređene vladajućoj politici i kapitalu, pa je samim tim mogućnosti za nove nepravde sve više. Ne znam šta bi bilo da su u državnom vrhu 1992. sjedili drugi ljudi, ali znam da su nacionalizam i rasizam usmjereni protiv ljudi iz drugih republika bivše Jugoslavije tada bili duboko ukorijenjeni i u institucijama i u društvu. I još uvijek su tamo, samo se danas manifestuju na drugačiji način.

Naglašavate da proces brisanja i dalje traje. Kako ‘izbris’ izgleda danas i u kojoj mjeri su slovenski mediji senzibilisani za ovu temu? Da li u medijskom prostoru dominira empatija ili se i dalje osjete ksenofobija i rasizam prema onima koji vuku porijeklo iz drugih postjugoslavenskih republika?

Izbris iz 1992. godine nije bio jednokratan događaj, već proces koji i danas traje, prvenstveno kroz transgeneracijsku traumu djece izbrisanih i ekonomsku devastaciju. Samo kroz njihove priče, kroz ono što je napisano, ali i kroz ono što nije, moguće je osjetiti kakve su posljedice po njih danas. Dok sam pisao knjigu, u Sloveniji je još živjelo nekoliko ljudi bez ikakvih dokumenata. Jedan od njih – Zoran, koji je 30 godina proveo bez prava, poginuo je krajem 2022. u eksploziji plina u kamp-prikolici. Da nije bio izbrisan, imao bi pravo na smještaj i to se ne bi dogodilo.

Izbrisani su iz medijskog prostora manje-više nestali; mediji ih se sjete samo na godišnjicu. Rasizam i nacionalizam više nisu usmjereni prvenstveno prema njima jer su u svojoj borbi ostvarili pravne pobjede i danas je opšteprihvaćeno da je to bila nepravda – sada su na meti migranti i Romi.

Međutim, to ne znači da je rasizam prema ljudima s porijeklom iz drugih jugoslavenskih republika išta manji; on je duboko povezan s klasnim položajem. Neki poslodavci užasno iskorištavaju radnike sa ovog prostora, a nedavno je pod veoma čudnim okolnostima na radu poginuo i jedan radnik iz Kaknja.

Kada govorimo o medijima, i dalje vrijedi ono što je Tonči Kuzmanić davno napisao analizirajući kako slovenski mediji u crnoj hronici diskriminatorno pišu o ljudima sa „ć“ u prezimenu, a pogrdna riječ čefur i dalje se koristi. S druge strane, imamo i političke groteske poput predsjednika parlamenta Zorana Stevanovića, čija porodica dolazi iz mjesta Zavait kod Foče, a koji zastupa ekstremno desnu i nacionalističku politiku. Sve, dakle, izvire iz pozicije moći. Oni bez moći uvijek su diskriminisani, bez obzira na to da li je riječ o nacionalnosti, siromaštvu ili mentalnom zdravlju.

Glas žrtve i kultura sjećanja

Napisali ste da sjećanja nestaju (spomini izginjaju). Da li je ova knjiga prije svega pokušaj borbe protiv zaborava? Među ‘izbrisanima’ se nalaze ljudi različitih nacionalnosti, ali i različitih ličnih uvjerenja – pretpostavljam da među njima ima i nacionalista, homofoba ili konzervativaca. Koliko Vam je bilo važno prikazati ih ne kao idealizovanu homogenu skupinu, već kao stvarne, slojevite ljude sa svim njihovim vrlinama i manama?

U svakoj knjizi ima barem malo borbe protiv zaborava. „Izbrisane“ nisam želio prikazati kao homogenu cjelinu niti isključivo kao žrtve, jer to jednostavno ne odgovara istini. Oni su izuzetno heterogena grupa s veoma različitim pozadinama i pokušao sam ih prikazati onakvima kakvi jesu – kao aktere vlastitih života, a ne samo kao nemoćne objekte. U tom smislu posebno su važne priče izbrisanih aktivista koje pokazuju kako im je borba za prava dala smisao. Oni su kroz sistem najprije bili dehumanizovani, a zatim su se kroz sopstveni otpor ponovo očovječili.

Dali ste javni prostor ljudima koji su više od 30 godina čekali da ispričaju svoju priču. Da li je bilo onih koji su odbili govoriti za knjigu i iz kojih razloga? S obzirom na to da trenutno boravite u Bosni i Hercegovini, zemlji s dubokim traumama, koliko je ovaj format davanja glasa žrtvama primjenjiv ovdje i jeste li kroz svoj rad naišli na dobre primjere sličnih dokumentarnih praksi u Bosni i Hercegovini?

Nisu svi željeli govoriti. Dijeljenje vlastite priče za neke ljude može značiti retraumatizaciju, dok se drugi kroz pripovijedanje oslobađaju i doživljavaju katarzu. To je bilo vidljivo kod jedne od sagovornica – Darinke Stanković, koja je rekla da je dugo čekala na taj trenutak. Tokom intervjua je plakala, ali to su bile suze olakšanja jer je njena priča konačno saslušana.

Ovaj format otvaranja prostora za glasove marginalizovanih itekako je primjenjiv i u Bosni i Hercegovini. Polako razmišljam o tome da se na sličan način prihvatim posla i ovdje u budućnosti, iako sam trenutno fokusiran na drugačiju knjigu. Znam da u Bosni i Hercegovini već postoji mnogo dobrih dokumentarnih i beletrističkih praksi koje uspješno rade na tome.

Mediji, cenzura i dehumanizacija na Zapadu

Na promociji svoje knjige Sarajevo safari, Andrej Nikolaidis je, govoreći o strašnim društvenim anomalijama, istakao da je ljudima često lakše okrenuti glavu od grozne stvarnosti, zbog čega zlo prolazi nekažnjeno. S obzirom na to da pisanje smatrate političkim aktom, vjerujete li da angažovana književnost i beskompromisno novinarstvo uopšte mogu donijeti neku vrstu društvene pravde i kazne za odgovorne? Postoji li uopšte apolitična literatura?

Glavu od stvarnosti okrećemo jer mislimo da smo bez moći i alata da bilo šta promijenimo, a to je zato što smo zaboravili šta je to zajednica. Nadu vidim upravo u ponovnoj izgradnji zajednice i brizi za drugoga. Protiv mržnje i individualizma možemo se boriti nježnošću, ljubavlju i kolektivizmom. Važno je vidjeti svog komšiju, razgovarati, dijeliti živote – to je u do krajnosti individualiziranom svijetu subverzivno. Ako je igdje takva vrsta subverzivnosti i solidarnosti opstala, onda je to upravo ovdje u Bosni i Hercegovini.

Ne znam šta tačno pisanje može donijeti, ali nemamo drugu opciju nego da nastavimo. Apolitična književnost, naravno, ne postoji, jer je sve što se nalazi u javnom prostoru političko. Sebe ne etiketiram kao angažovanog autora. Mislim da postoje samo dobra i loša književnost, s tim da književnost koja uopšte nije svjesna svoje društvene uloge i konteksta teško može biti dobra.

Nedavno ste javno podijelili iskustvo s međunarodnim novinarskim programom International Journalists’ Programmes (IJP) gdje ste se suočili sa cenzurom jer ste se željeli fotografisati s palestinskom kefijom. Šta nam taj čin govori o stvarnom stanju slobode govora i novinarstva na Zapadu danas? Nalazimo li se mi na postjugoslavenskom prostoru, paradoksalno, u nekoj vrsti bolje pozicije kada je u pitanju sloboda izražavanja?

Novinarska sloboda godinama se sužava, a genocid u Gazi potpuno razotkrio je sve. U priči s IJP-om nije se radilo samo o kefiji, nego i o tome što sam zahtijevao odgovore o njihovim finansijerima koji su navodno povezani s Izraelom. Umjesto konkretnih informacija, dobio sam samo prazne, pokroviteljske i do krajnosti ljubazne odgovore, a potom i tišinu. To licemjerje, zapakovano u blistave osmijehe od strane organizacije koja bi se trebala zalagati za medijsku slobodu, savršeno simbolizuje trenutno stanje zapadnih medija.

Slažem se da smo na postjugoslavenskom prostoru u boljoj poziciji, a kada je u pitanju izvještavanje o Gazi – sasvim sigurno. Mainstream mediji propadaju svuda, ali u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji postoji razvijena scena manjih, nezavisnih internet medija na kojima se može pročitati ogroman broj kvalitetnih sadržaja, a to u Sloveniji nemamo. Također, primjećujem dosta dobrog sadržaja i na javnom radiotelevizijskom servisu Bosne i Hercegovine.

Kako ocjenjujete trenutni odnos slovenskih medija prema drugim marginalizovanim grupama? Svjedoci smo institucionalnog rasizma prema Romima (poput protesta u Novom Mestu), ali i različitih aršina prema izbjeglicama: od otvorenih vrata za ukrajinske izbjeglice do dehumanizacije izbjeglica iz Afrike i Azije, a naročito Palestinaca. Da li se situacija dodatno pogoršava povratkom Janeza Janše na političku scenu?

Kada se krajem prošle godine dogodio pogrom nad Romima, izvještavanje pojedinih medija bilo je krajnje problematično, prepuno stereotipa i predrasuda koji proizlaze iz duboko ukorijenjenog rasizma prema romskoj zajednici. Nakon što je stanovnik Novog Mesta preminuo poslije napada jednog člana romske zajednice, svjedočili smo školskom primjeru moralne panike u kojoj su učestvovali svi, uključujući i medije.

Posljedica je bio izuzetno represivan zakon koji je usvojila sada već bivša vlada kako bi smirila strasti. Taj zakon oduzima prava najranjivijim građanima (tako što zadire u socijalna davanja) i povećava ovlaštenja policije, koja sada može zatvarati takozvana sigurnosno rizična područja i u određenim slučajevima bez naloga ulaziti u stanove. Pojedini članovi tog zakona završili su na Ustavnom sudu i pod privremenom su mjerom. Situacija se sigurno neće poboljšati povratkom Janeza Janše na vlast – to je jasno. Ipak, gore spomenuti zakon nije napisao Janša, međutim, itekako će ga moći koristiti.

Regionalni kontekst, ‘svete krave’ i Sarajevo

Nezavisnost bivših jugoslavenskih republika se u zvaničnim, ali i dominantnim medijskim narativima, često tretira kao ‘sveta krava’ koja se ne smije kritikovati. Vi radite suprotno, osvjetljavate cijenu te nezavisnosti kroz sudbine njenih žrtava. Koliko je za naša društva ljekovito to skidanje oreola nevinosti s procesa raspada Jugoslavije i stvaranja novih država?

To je izuzetno važno. Jugoslavija se raspala na najgori mogući način, ali moglo je i može biti drugačije u budućnosti. Da bismo uopšte mogli tako razmišljati, moramo se riješiti tih „svetih krava“. Ne smijemo se zatvarati u nacionalne prostore, već se moramo otvarati prema zajedničkom prostoru i kritikovati novonastale države tamo gdje to zaslužuju. Postavljanje njihove nezavisnosti pod znak pitanja čini se bogohulnim, ali moramo raditi upravo to. Uostalom, te države uopšte nisu toliko nezavisne koliko nam se to prikazuje, jer duboko zavise od vanjskih ekonomskih i vojnih faktora.

Mi ne možemo pobjeći od zajedničke prošlosti, a ni od budućnosti. U ovom vremenu, koje je obilježeno genocidom, lično vidim jednu od najprogresivnijih ideja upravo u jugoslavenskoj ideji. Tu možemo crpiti inspiraciju za izgradnju zajednice i za budućnost koja će biti zajednička – možda ne u obliku države, ali naš zajednički prostor postojao je, postoji i postojaće. To nije utopija, već realnost. Zato sam odlučio da ću se, bez obzira na besmislene granice, kretati između  Ljubljane, Zagreba, Sarajeva, Beograda, Novog Sada, Skoplja, Prištine i Podgorice, a moje prebivalište, barem trenutno, je u Sarajevu gdje namjeravam sukreirati zajednicu i istraživati šta nam je to zajedničko ostalo i šta se na tome može izgraditi.

Knjiga Ovo se ne može izbrisati prevedena je na srpski jezik. Imali ste zapažene promocije u Srbiji, a sada i u Bosni i Hercegovini. Kako objašnjavate činjenicu da knjiga nailazi na ogroman odjek u državama odakle žrtve ‘izbrisa’ vuku porijeklo, dok u samoj Sloveniji desnica često reaguje oštro ili ignoriše temu? Kakva je situacija s izdavanjem knjige u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?

Tipično je da se društvo teže suočava s vlastitim kršenjima ljudskih prava nego s tuđim i da je uvijek lakše govoriti o onome što se dogodilo negdje drugo. Ipak, smatram da svaki čovjek, a pisac posebno, mora biti najkritičniji prema sredini iz koje sam potiče. Knjiga je za sada objavljena u Beogradu, dok u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini još uvijek nije objavljena, a ja se, naravno, nadam da će se i to uskoro desiti.

Već nekoliko mjeseci boravite u Sarajevu u sklopu PEN rezidencije. U jednoj Vašoj tekstualnoj ‘razglednici’ iz Sarajeva osjetila se zasićenost političkim pejzažima zapadnog i liberalnog svijeta. Zašto ste izabrali baš Sarajevo za rad na novoj knjizi, šta u ovom gradu pronalazite kao inspiraciju, a šta vidite kao njegove loše strane u poređenju s Ljubljanom? Možemo li očekivati da prva promocija Vašeg novog djela bude upravo ovdje?

Želio sam doći ovdje kako bih nastavio istraživanje i napisao novi roman. Planiram da Sarajevo i cjelokupni jugoslavenski prostor budu kulisa za priču o prijateljstvu kroz koju se bavim pitanjem kako je patrijarhat negativno uticao i na muškarce. To nema nikakve veze sa stereotipima o Balkanu, već je riječ o univerzalnoj temi.

U Ljubljani nisam bio zasićen samo liberalnim svijetom, već i vlastitim životom. U Sarajevu sam dobio nove ljude i novi prostor, što mi daje najveću inspiraciju. Nije toliko važno u kojem si gradu, već kakvi te ljudi okružuju, a ja pod Trebevićem za sada ne vidim loše stvari, jer je ovdje moja sarajevska raja.

Knjigu bih s velikim zadovoljstvom najprije predstavio u Sarajevu, ali će, ako sve bude išlo po planu, ona najprije biti objavljena u Sloveniji. Naravno, nadam se prijevodu. U tom slučaju napravićemo dernek, baš onakav kakav smo napravili i prilikom nedavne promocije knjige Ovo se ne može izbrisati u Historijskom muzeju BiH.

The post Rožman: Genocid u Gazi razotkrio granice novinarske slobode na Zapadu appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Ta najava otvara ozbiljna pitanja, jer dok se u ostatku BiH grade ili planiraju aautoceste i brze ceste, stanovnicima Tomislavgrada kao razvojan vizija nudi se famozna treća prometna traka, piše Istina.

Zašto upravo sada treća traka prema Kamenskom postaje prioritet Vlade Federacije BiH, iako takvo rješenje nije prihvaćeno tijekom javne rasprave o Prostornom planu Općine Tomislavgrad, premda su ga pojedini građani tada predlagali?

Građani se s pravom pitaju služi li ta treća traka prvenstveno potrebama stanovništva ili omogućavanju transporta megavjetroturbina za planirane privatne energetske projekte. Tu sumnju dodatno pojačavaju dosadašnje odluke federalne vlasti vezane uz vjetroelektrane i prateću infrastrukturu.

Ako već postoji politička volja ulagati u prometnu infrastrukturu Duvanjskog kraja, onda tražimo projektiranje i izgradnju brze ceste Kupres – Tomislavgrad – Kamensko, koja bi se povezala s planiranom brzom cestom u Republici Hrvatskoj i budućim spojem na autocestu. To bi bio strateški razvojni projekt za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini i cijelu Hercegbosansku županiju, a ne parcijalno rješenje koje ostavlja sumnju da prvenstveno pogoduje interesima uskog kruga energetskih investitora.

Hercegbosanska županija nalazi se na posljednjem mjestu među županijama Federacije BiH prema socioekonomskim pokazateljima, a Tomislavgrad tek na 57. mjestu od ukupno 79 gradova i općina. No, očito se na federalnoj razini za najslabije razvijeni kanton ne planiraju brze ceste. Za njega je predviđena „treća traka“. Mašala, premijeru!

Paradoks je gotovo groteskan. Dok Republika Hrvatska planira dovesti brzu cestu do Kamenskog, Nermin Nikšić Tomislavgradu nudi tek onoliko ceste koliko je potrebno da njome mogu proći vjetroturbine za privatne energetske projekte.

Takve dvojbe dodatno produbljuje činjenica da je Vlada Federacije BiH, na čelu s premijerom Nikšićem, 6. veljače 2026. godine proglasila javnim interesom izgradnju 46 kilometara priključnog dalekovoda za privatnu vjetroelektranu Široka Draga, unatoč brojnim javno iznesenim osporavanjima zakonitosti toga projekta, primjedbama građana, udruga i stručne javnosti. Nije ih briga što je koncesija dodijeljena bez propisane procedure i javne rasprave. Nikšića i federalne minitre ne uznemirava plagirana studija utjecaja na okoliš, ni izostanak inspekcijskog nadzora. Unatoč takvim okolnostima, projekt dalekovoda do privatne vjetroelektrane Široka Draga dobio je status javnog interesa, na radost dva Pomakova Ivana i njihovih koalicijskih partnera iz HDZ-a 1990., koji danas upravljaju procesima u Hercegbosanskoj županiji i Općini Tomislavgrad.

U isto vrijeme kasni izgradnja ceste od Posušja do graničnog prijelaza Vinica, projekta koji financira Republika Hrvatska I koji bi trebao unapriejditi prometnu povezanost ovog kraja. Očito postoje projekti koji mogu čekati I oni koji ne mogu. Zavelimski i buškoblatski kraj žestoko su se zamjerili vladajućima jer su otvoreno kroz peticiju i na javnim raspravama jasno su rekli “ne” privatnim energetskim projektima. Možda upravo zato cesta kroz Vinicu kasni, a vodovod nije ni u planovima, dok se za infrastrukturne zahvate koji prate privatne energetske projekte odjednom pronalaze sredstva, prioriteti i politička volja.

Kada su u pitanju projekti koji prate velike privatne energetske investicije, čini se da prepreke, procedure i rokovi odjednom postaju znatno manje zahtjevni. Jer, kako stvari stoje, u većinskim hrvatskim područjima Federacije BiH dovoljna je famozna treća traka, taman toliko široka da njome mogu proći vjetroturbine za privatne nergetske projekte. A javni interes? Za Nikšića i Vukadina, čini se, najlakše ga je pronaći kada služi privatnim interesima.

Zato jasno poručujemo: u ovoj državi ne smije biti lakše proglasiti javni interes za infrastrukturu koja prati privatne investicije nego za prometnice, vodovod i razvojne projekte koji desetljećima trebaju služiti ljudima, gospodarstvu i ostanku hrvatskog naroda.

Polazeći od interesa svih stanovnika Duvanjskog kraja, tražimo:

1.Pokretanje izrade studijske i projektne dokumentacije za brzu cestu Kupres – Tomislavgrad – Kamensko, kao stratešku prometnicu od posebnog značaja za hrvatski narod u BiH, povezanu s planiranom brzom cestom u Republici Hrvatskoj.

2.Projektiranje i rekonstrukciju prometnice Grabovica – Mijakovo Polje, kao najkraćeg prometnog pravca prema Jadranskoj obali, te žurno uređenje prometnica prema novootvorenim međunarodnim graničnim prijelazima u Vinici.

3.Žurno rješavanje vodoopskrbe Vinice i zavelimskog kraja.

Naš cilj nije zaustavljanje razvoja, nego razvoj koji će biti u interesu ljudi, gospodarstva te ostanka i opstanka hrvatskog naroda na ovim prostorima.

Vrijeme je da Tomislavgrad dobije brzu cestu, a ne samo treću traku. Vrijeme je da javni interes doista bude javni interes.

S poštovanjem,

Zavičajno društvo Zavelim | Mladi Buškog blata, | NGG Očuvajmo duvanjski kraj | Lovačka sekcija Prisoje | Planinarsko društvo Prisoje | Udruga “Veliko Vrilo” Mesihovina | KODD – Koalicija za Odgovornu Demokraciju i Dostojanstvo | Zbor građana mjesnih zajednica Brišnik, Prisoje, Grabovica, Kazaginac, Vinica, Eminovo Selo, Šujica

The post Za privatni dalekovod može javni interes, a za Tomislavgrad ne može brza cesta appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Presuda je donesena u postupku vanrednog preispitivanja odluka nižestepenog suda, kojima su tužbe Centra za životnu sredinu (Centar) i mještana Bukove kose, podnesene u 2023. godini protiv rješenja o dodjeli koncesije za istraživanje uglja, odbijene kao neosnovane.

Razlog tužbe: Nepostojanje legitimne javne politike
Podsjećamo, Centar i mještani su kod Okružnog suda u Banjoj Luci podnijeli tužbe protiv spornog rješenja Vlade o izboru najpovoljnijeg ponuđača i dodjeli koncesije za istraživanje uglja na lokalitetu „Bukova kosa“. Razlozi tužbe su, između ostalog, bili nepostojanju legitimne javne politike, odnosno izostanku adekvatnog uključivanja zainteresovane javnosti kako u postupku dodjele koncesije, tako i postupku obaveznog ažuriranje koncesione politike.

Kako smo ranije ukazivali, Dokument o politici dodjele koncesija u Republici Srpskoj, prvi i zadnji put je usvojen 2006. godine, na period od tri godine. Ipak, novi dokument nije usvojen ni nakon 20 godina. Tužbama se stoga isticalo da Vlada nije imala adekvatno pravno uporište za dodjelu koncesije—niti je, uprkos tome, javnosti omogućen pristup odlučivanju prilikom dodjele ove koncesije. O svemu je održana i konferencija za medije, što ipak nije spriječilo realizaciju istraživanja, a potom i otvaranje rudnika u Bukovoj kosi.

“Presedan za vladavinu prava”
Danas, tri godine poslije, Vrhovni sud je preinačio negativnu odluku nižeg suda, i odlučio je u korist tužioca. Po stavu Vrhovnog suda, javnost je imala legitiman pravni interes da ospori odluku Vlade koja nije u skladu sa materijalnim propisom, a koja, uz to, nosi i rizik po pravo građana na zdravu životnu sredinu.

“Ovo predstavlja vrijedan presedan za vladavinu prava, poštovanje ljudskih prava i interes zaštite životne sredine. Sud uspostavlja bitnu vezu između nezakonite dodjele koncesije i povrede procesnih i materijalnih prava javnosti. Zloupotreba autonomije ekonomskog odlučivanja izvršne vlasti, kada je ono nerazdvojivo od pitanja zaštite životne sredine, više nije moguće. Nadamo se da ova odluka u zakonske okvire vrati postupanja nadležnih organa, ali i druge projekte koje smo osporili, gdje postupci još traju”, izjavio je Redžib Skomorac, viši pravni savjetnik u Centru za životnu sredinu.

“Mještani i Centar imaju pravo da osporavaju odluku Vlade”
Inače, u postupku vanrednog preispitivanja u ovoj stvari, tužioce je zastupala Dragana Stanković, advokatica iz Banja Luke.

„Zadovoljna sam ovom važnom presudom Vrhovnog suda. Prihvaćeni su navodi da mještani, i Centar, imaju pravo da osporavaju odluku Vlade da njihova životna sredina uopšte bude predmetom koncesije koja može da je ugrozi, jer je to pitanje koje zadire u njihova prava. Vrhovni sud je jasno svojim stavom potvrdio i da nepoštivanje zakonskih procesnih jemstava transparentnosti i zaštite životne sredine osujećuje zakonski cilj da koncesija bude dodijeljena najbolje kvalifikovanom ponuđaču. Napominjem da je jedno od tih jemstava i načelo nediskriminacije, pa smo tokom postupka ukazivali i na problematičnost uslova postavljenih u samom javnom pozivu za dodjelu koncesije, za koje smatramo da su diskriminatorni i da ne mogu obezbijediti izbor najboljeg ponuđača. Vrhovni sud je upozorio i da je ova koncesija dodijeljena bez navođenja razloga iz kojih bi se moglo zaključiti koji su zakonski kriterijumi za dodjelu ispunjeni, te da su time i tužioci spriječeni da valjano osporavaju takvu odluku“, navela je Dragana Stanković.

Stakić: “Ogoljen besmisao i bezakonje”
Usljed izvođenja geoloških istraživanja, te naknadno, i eksploatacije na Bukovoj kosi, mještani trpe posljedice koje utiču na životnu sredinu, vazduh i vode, što znatno umanjuje kvalitet života uopšte. Zbog širenja kopa i jalovišta, i privatna imovina nekih mještana je takođe uzurpirana.

„Ovom presudom je konačno ogoljen sav besmisao i bezakonje kojem smo izloženi već tri godine. Otvaranjem ovog rudnika mještani su ostali bez vode i bez mogućnosti da udišu zdrav vazduh zbog konstantnog samozapaljenja uglja. Lokalni put više nije bezbjedan, a privatna imovina nam se bukvalno otima pred očima. Od samog početka smo potpuno isključeni iz procesa odlučivanja po pitanju Bukove kose, nismo imali ni javne rasprave, niti pravo da kažemo ijednu riječ o sudbini naših ognjišta. Na djelu vidimo nezapamćenu devastaciju i zloupotrebu moći, koja nikako ne bi smjela da se dešava u 21. vijeku. Ova presuda je dokaz da smo pravno bili u pravu, ali naša borba na terenu se nastavlja sve dok se ova otimačina potpuno ne zaustavi“, istakao je Miroslav Stakić, aktivista i mještanin Bukove kose.

Rudnik predmet izvještaja za BiH pred Vijećem UN-a za ljudska prava
Inače, rudnik na Bukovoj kosi je predmet i Izvještaja za BiH Specijalne izvjestiteljice UN-a za stanje branitelja ljudskih prava, Mary Lawlor, koji je izrađen nakon njene službene posjete u 2025. godini. U izvještaju koji je u februaru 2026. godine prezentovan u Ženevi pred Vijećem UN-a za ljudska prava, specijalna izvjestiteljica je eksplicitno prepoučila institucijama Republike Srpske da revidiraju dozvole za ovaj rudnik, i da sarađuju sa pogođenom zajednicom.

Dok navedene preporuke čekaju provedbu, eksploatacija na rudniku Bukova kosa se odvija bez ometanja dinamike koncesionara. Površina eksploatacionog polja, po izjavama mještana, prelazi dozvoljene granice, ali eventualni projekat proširenja nije bio predmet prethodne procjene uticaja na životnu sredinu. Uz to, po tužbama Centra, ekološka dozvola za ovaj rudnik je, do sada, poništena dva puta.

Mještani očekuju zaštitu
Ipak, nakon odluke Vrhovnog suda, mještani očekuju zaštitu osnovnih ljudskih prava, naročito prava na zdravu životnu sredinu, poštovanje privatnog i porodičnog života, i prava na imovinu. Kako su njihova prava i interesi ozbiljno ugroženi realizacijom koncesije, čija dodjela je nezakonita—javnost opravdano očekuje hitno revidiranje zakonitosti rudnika na Bukovoj kosi i sličnih privatnih projekata, ali i sistemsko adresiranje problematike upravljanja zajedničkim dobrima i javnim resursima.

Podsjećamo, u decembru 2025. godine, problem nelegitimne koncesione politike iznesen je i pred Komitet UN-a za usklađenost sa Aarhuskom konvencijom. Komitet je prihvatio žalbu Centra, te je postupak preispitivanja usklađenosti BiH u toku.

The post PRESEDAN: Poništena koncesija za rudnik na Bukovoj kosi appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Aktivisti upozoravaju da predsjednici mjesnih zajednica godinama obavljaju funkcije bez važećih mandata, zbog čega traže hitno vraćanje demokratskog legitimiteta lokalnoj samoupravi. Nakon višegodišnje šutnje lokalnih vlasti i činjenice da su mandati predstavnicima mjesnih zajednica u Bugojnu odavno istekli, građani ponovo traže pravo da biraju svoje predstavnike. Mandati predsjednicima mjesnih zajednica istekli su 2021. godine, ali većina njih i dalje obavlja funkciju.

Kroz inicijativu “Biraj svoju mjesnu zajednicu”, Bugojanci pokušavaju izvršiti pritisak na lokalne vlasti da konačno raspišu izbore.

U Omladinskom centru Bugojno za Inforadar kažu da inicijativa nije usmjerena protiv bilo koga.

“Ona je za građane Bugojna i njihovo pravo da biraju svoje predstavnike u mjesnim zajednicama. Vjerujemo da aktivne i funkcionalne mjesne zajednice predstavljaju temelj lokalne demokratije, boljeg predstavljanja interesa građana i efikasnije komunikacije između građana i institucija. Zato očekujemo da će naš zahtjev biti shvaćen ozbiljno i da će institucije omogućiti građanima da nakon osam godina ponovo ostvare svoje demokratsko pravo”, poručuju bugojanski aktivisti.

U bugojanskom Omladinskom centru ističu da su tokom tri ulične akcije, građani imali priliku informisati se o inicijativi za održavanje izbora za savjete mjesnih zajednica i razgovarati o izazovima s kojima se svakodnevno suočavaju u svojim naseljima.

“Odziv građana bio je izuzetno dobar i iskreno nas je ohrabrio. Do sada smo organizovali tri ulične akcije, tokom kojih smo prikupili 450 potpisa podrške za održavanje izbora za savjete mjesnih zajednica. Paralelno s tim pokrenuli smo i online peticiju, kako bi se uključili i građani koji nisu bili u prilici dati podršku na terenu. Ono što je posebno važno jeste da građani ovu inicijativu ne doživljavaju samo kao pitanje održavanja izbora. U gotovo svakom razgovoru isticali su da žele imati legitimno izabrane predstavnike koji će zastupati interese njihovih naselja, učestvovati u određivanju razvojnih prioriteta i biti stvarna veza između građana i lokalnih institucija”, pojašnjavaju aktivisti. Dodaju da su građani tokom kampanje najčešće ukazivali na probleme poput neuređenih javnih površina, komunalne infrastrukture, javne rasvjete, saobraćajne sigurnosti i drugih pitanja koja direktno utiču na kvalitet života.

“Međutim, ono što se provlačilo kroz gotovo svaki razgovor bio je osjećaj da danas nemaju dovoljno mogućnosti da utiču na rješavanje tih problema. Upravo zato smatraju da su izbori za savjete mjesnih zajednica važni i to ne samo zbog izbora predstavnika, nego i zbog jačanja komunikacije između građana i lokalne vlasti”, kažu u bugojanskom Centru.

Dodaju da su organizovali Forum građana, uputili dopise nadležnim institucijama i zatražili sastanke kako bi razgovarali o
mogućnostima održavanja izbora za savjete mjesnih zajednica.

“Nažalost, do danas nismo dobili konkretne odgovore, niti smo ostvarili sastanke koji bi pokazali da se ozbiljno radi na rješavanju ovog pitanja. Smatramo da izbori za savjete mjesnih zajednica ne bi trebali biti političko, nego demokratsko pitanje. Građani imaju pravo da biraju svoje predstavnike, a institucije imaju odgovornost da im to pravo omoguće”, mišljanja su aktivisti iz Bugojna koji nakon završetka prikupljanja potpisa imaju namjeru da peticiju, zajedno sa svim prikupljenim potpisima, lično predaju Općini Bugojno i Općinskom vijeću Bugojno.
Njihov zahtjev je vrlo jasan, a to je da Općinsko vijeće Bugojno pokrene proceduru za raspisivanje i održavanje izbora za savjete mjesnih zajednica u skladu sa svojim nadležnostima, te da pitanje održavanja izbora uvrsti na dnevni red sjednice Općinskog vijeća kako bi se otvorila institucionalna rasprava i definisali naredni koraci.

“Nadamo se da će institucije ozbiljno pristupiti ovoj inicijativi nakon što bude zvanično predata. Kada će to biti, teško je govoriti o konkretnim rokovima jer oni ne zavise od nas, ali smatramo da građani imaju pravo očekivati pravovremenu i jasnu reakciju.
Ovo nije inicijativa jedne organizacije, već zahtjev stotina građana Bugojna koji žele ponovo imati mogućnost da biraju svoje predstavnike u mjesnim zajednicama. Očekujemo da će Općinsko vijeće otvoriti raspravu o ovom pitanju i pokazati spremnost da zajedno sa građanima pronađe rješenje”, naglašavaju u Omladinskom centru Bugojno.

Ukoliko, pak, izostane reakcija nadležnih, oni će, kažu, nastaviti zagovarati ovo pitanje kroz javne kampanje, medije, razgovore s građanima i druge zakonite oblike građanskog djelovanja.

“Građani ne traže privilegije, već ostvarivanje svog prava da kroz legitimno izabrane savjete mjesnih zajednica učestvuju u određivanju razvojnih prioriteta, zastupanju interesa svojih naselja i donošenju odluka koje direktno utiču na kvalitet njihovog života. Dosadašnjih 450 potpisa, veliki interes građana tokom uličnih akcija i sve veći broj potpisnika online peticije pokazuju da ovo nije zahtjev pojedinaca, nego inicijativa koja ima široku podršku građana Bugojna. Upravo zbog toga vjerujemo da će se njihov glas morati čuti i uvažiti”, dodaju aktivisti.

Aktivisti su ranije za Inforadar kazali da je 25 predsjednika MZ nelegalno na toj poziciji, a dvojica su umrla.

“Iako sadašnji predsjednici MZ mašu pečatima oni nemaju pravno utemeljenje da koriste te pečate ali i dalje potpisuju ugovore sa pojedinim institucijama, čak i pojedinim ministarstvima”, konstatovali su aktivisti iz Bugojna početkom ove godine.

The post PETICIJOM PROTIV ŠUTNJE VLASTI: Bugojanci traže pravo glasa appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Prema informacijama koje su redakciji Gerile dostavili mještani ovog dobojskog naselja, posljednjih dana počelo je priključenje solarnih elektrana na distributivnu elektroenergetsku mrežu.

Riječ je o kompleksu od 104 pojedinačne solarne elektrane, mada posljednje informacije sa terena kažu da je ta brojka sada dostigla cifru od 118 (?!) malih solarnih elektrana, koje se grade u samom centru naseljenog mjesta, između porodičnih kuća, u neposrednoj blizini Osnovne škole “Dositej Obradović”, koju pohađa 124 učenika.

Sve to dešava se uprkos činjenici da je ekološka inspekcija Grada Doboja još ranije utvrdila da investitor ne posjeduje ekološke dozvole za ovaj projekat, iako su one, prema važećim propisima, jedan od osnovnih uslova koji prethodi izdavanju građevinskih dozvola. S obzirom na to da se projekat sastoji od preko stotinu odvojenih solarnih elektrana, investitor bi morao posjedovati isto toliko pojedinačnih ekoloških dozvola. Ipak, radovi nikada nisu obustavljeni, a sada je počelo i priključenje elektrana na mrežu.

“Niko nije ni upozorio selo, nevjerovatno šta se dešava”

Stanovnica Podnovlja Ana Đukić kaže da su mještani za početak priključenja saznali tek kada su ostali bez električne energije.

„Počeli su sa priključenjem prije par dana. Slušam da još stavljaju šipove, ali strašno je to da i pored presude nastavljaju sa tim spornim projektom. Nama je zamrzivač pun mesa pustio vodu. Niko nas nije upozorio, niko u selu nije znao za to. Ovo nije normalno šta nam rade“, kaže Đukićeva za Gerilu.

Dodaje da među stanovnicima raste osjećaj nemoći.

„Ne znam možemo li reći da mi imamo pravnu državu. Većina naroda u Podnovlju je protiv ovoga, ali se boje ili ne smiju pričati. Ali ima i ljudi koji smiju, poput mene, dignuti glas. Ne znam dokle više ovo. Vjerovatno ćemo ići do Strazbura. Borba i dalje traje. Ovo sa strujom će trajati još dugo, tako se priča, nije to samo jedna trafostanica. Nevjerovatno je da se sve ovo dešava”, dodaje Ana u razgovoru za naš portal.

Od presude do priključenja

Vrhovni sud Republike Srpske 2. aprila ove godine ukinuo je raniju odluku Okružnog suda u Doboju i praktično osporio način na koji je zemljište poznato kao Crkveno brdo preneseno sa Zemljoradničke zadruge Podnovlje na Grad Doboj, a potom prodato kompaniji ETMAX. 

Географскереференце

Nakon toga RUGIPP je poništio svoj raniji zaključak i predmet vratio na ponovno odlučivanje, uz nalog da se u novom postupku utvrde sve relevantne činjenice i omogući učešće svih stranaka.

U međuvremenu je Gerila objavila i dokumente iz kojih proizlazi da je ekološka inspekcija utvrdila kako investitor ne posjeduje potrebne ekološke dozvole, ali uprkos tome nije donesena odluka o obustavi radova.

Još apsurdnije djeluje činjenica da su se institucije međusobno proglasile nenadležnim. Republički inspektorat predmet je proslijedio Gradu Doboju, dok je urbanističko-građevinska inspekcija Grada odgovorila da se radi o imovinsko-pravnom sporu i da nije nadležna za postupanje.

I tako, dok se institucije mjesecima bave pitanjem ko treba da reaguje, na terenu se projekat, u najmanju ruku, kontraverzan – polako privodi kraju.

Šta je odgovorio RUGIPP

Nakon višemjesečnog ćutanja, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove RS odgovorila je na dio pitanja Gerile.

Iz RUGIPP-a potvrđuju da su na području katastarske opštine Podnovlje od 2024. do 2026. godine zaprimani zahtjevi za promjenu kulture i načina korišćenja zemljišta, te da su u pojedinim predmetima izvršena promjena načina korišćenja parcela u “solarne elektrane”, i to na osnovu građevinskih dozvola.

Međutim, RUGIPP nije odgovorio na ključna pitanja koja je Gerila postavila. 

Рати сукоби

Izostali su odgovori o tome koliko je ukupno zahtjeva za solarne elektrane odobreno ili odbijeno u Republici Srpskoj od početka 2023. godine, da li su u ovim predmetima vršeni terenski uviđaji i stručne procjene zemljišta, kada su tačno izvršene promjene kulture zemljišta u katastarskom operatu, kao i da li su na lokalitetu Crkveno brdo evidentirane parcelacije zemljišta radi realizacije ovog projekta.

Bez odgovora su ostala i pitanja koja bi mogla rasvijetliti cijeli postupak promjene namjene zemljišta, pogotovo poljoprivrednog i pogotovo u svrhu prenamjene da bi se na tom zemljištu kasnije pravile solarne elektrane.

Grad Doboj i dalje ćuti

Gerila je prije dvije sedmice, tačnije 26. juna, ponovo zatražila odgovore od Grada Doboja. Zanimalo nas je da li je nakon presude Vrhovnog suda preduzeta bilo kakva aktivnost u vezi sa lokalitetom Crkveno brdo u Podnovlju, da li su u međuvremenu izdavane nove saglasnosti ili drugi akti koji se odnose na nastavak projekta, da li je izvršen nadzor nad radovima i da li je Grad o svemu obavijestio nadležne institucije. Zatražili smo i dokumentaciju koja bi pokazala kako je lokalna uprava postupala nakon što je najviša sudska instanca Republike Srpske osporila upis spornog zemljišta.

Odgovor ni ovog puta nije stigao.

Ćuti i kompanija ETMAX, koja ni nakon višemjesečnih upita nije odgovorila na pitanja Gerile o nastavku radova, nepostojanju ekoloških dozvola i izvođenju projekta uprkos presudi Vrhovnog suda Republike Srpske.

Upravo zbog toga ostaju otvorena brojna pitanja o zakonitosti cijelog projekta, čiji korijeni sežu mnogo prije početka radova.

Podsjetimo, cijeli slučaj vodi se oko zemljišta poznatog kao Crkveno brdo, 28,5 hektara plodne poljoprivredne zemlje koju je Grad Doboj uknjižio na sebe, a potom prodao privatnom investitoru, iako je u katastarskoj evidenciji kao posjednik i dalje bila upisana Zemljoradnička zadruga Podnovlje.

Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove (RUGIPP) dva puta je odbila zahtjev Zadruge da se postupak ponovi. Okružni sud u Doboju odbacio je tužbu, a kasnije je odluka Vrhovnog suda RS sve vratila, ili bar trebala da vrati, na početak. Međutim, na terenu i dalje nema apsolutno nikakvih naznaka izvršavanja presude Vrhovnog suda Republike Srpske. 

Географскереференце

Gerila info je ranije pisala o tome da na oko 28,5 hektara obradive površine investitor “Etmax” planira izgradnju preko stotinu pojedinačnih solarnih elektrana snage do 150 kW. 

Posebnu sumnju među mještanima izaziva i način na koji je projekat koncipiran. Umjesto jedne velike solarne elektrane, planirana je izgradnja preko stitinu pojedinačnih elektranđa snage do 150 kilovata – upravo ispod zakonskog praga iznad kojeg se plaćaju koncesione naknade.

„Došlo je do parčanja zemljišta na posebne parcele kako bi se izbjeglo plaćanje koncesija i drugih taksi. Sve te elektrane biće spojene na jedan vod i to je, po našem mišljenju, totalna zloupotreba zakona“, rekao je ranije za Gerilu Slobodan Dragičević iz stručne komisije mjesne boračke organizacije Podnovlje.

The post Podnovlje uprkos presudi Vrhovnog suda RS – ETMAX uveliko priključuje solarne elektrane: Mještani bez struje, institucije bez odgovora appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Republički ekološki inspektor privremeno je zabranio upotrebu postrojenja na separaciji za preradu šljunka u Krekovima, jer nije ispunila uslove da djelatnost obavlja u skladu sa svim propisima iz oblasti zaštite životne sredine.

Separacija, koja prema riječima njenog vlasnika – dvadesetčetvorogodišnjeg Luke Savića, još nije ni počela sa radom, već je napravila problem lokalnom stanovništvu koje strahuje za svoje zdravlje.

„Rješenjem inspektora naloženo je da se od nadležnog organa pribave lokacijski uslovi sa urbanističko-tehničkim uslovima, te je privremeno zabranjena upotreba postrojenja do pribavljanja potrebne dokumentacije”, kažu našem portalu u Republičkoj upravi za inspekcijske poslove. 

Iako još nema dozvola za rad, stav nadležne inspekcije investitor Luka Savić tumači drugačije. Kaže da ništa nije obustavljeno, jer se na separaciji, izuzev probnog rada, nikakva druga aktivnost nije ni dešavala. 

„Izgleda da niko nije nadležan“

Kuća nevesinjskog vjeroučitelja Miljana Lukete je udaljena svega oko 150 metara od separacije za preradu pijeska. 

Postrojenje je postavljeno prije nekoliko mjeseci, a tokom juna više dana mašine su intenzivno drobile šljunak, priča zabrinuto za Direkt mještanin Krekova Miljan Luketa. 

Brine ga to kako će njihov život izgledati u okruženju prašine, buke, vibracija… Još više ga uznemiruje činjenica da nema ko da ga čuje. 

„Cijela kuća nam je bila u prašini“, žali se našem portalu Luketa i pokazuje spisak instanci kojima se obraćao i tražio pomoć kako bi zaštitio svoje, zdravlje svoje porodice i komšija, pa razočarano dodaje: „Izgleda da niko nije nadležan“. 

Načelnica Odjeljenja za privredu i društvene djelatnosti u Opštini Nevesinje Žana Tešanović 28. maja rekla je Direktu da ovo odjeljenje nije izdavalo nikakvu saglasnost ni dozvolu, niti je upoznato sa tim da se djelatnost obrade šljunka odvija u Krekovima. 

„Potvrdili su mi samo (nadležno opštinsko odjeljenje, prim. aut.) da su izlazili na teren i konstatovali da to postoji tu. Mi zvanično ne znamo ni ko je investotor, niti čije su mašine. Ne postoji pravno lice. Nisam čuo da su investitori ikoga od stanovnika obavještavali išta. Ako bi ikoga trebalo da obavijeste da uz naše kuće planiraju da pokreću jednu takvu djelatnost, to smo mi, jer je naša kuća na oko 150 metara od separacije“, objašnjava Miljan Luketa. 

Pokazuje nam blisko okruženje postrojenja – imanja, lokalno groblje, stoku koja bezbrižno prolazi, improvizovani prostor za dječje igralište… U njegovoj bližoj okolini je, kaže, osmoro djece, a u cijelim Krekovima mnogo više. Svi su ugroženi od prašine i buke koja je aktivna tokom rada mašina.

„To je zločin s predumišljajem“, kategoričan je Luketa. 

On je jedini koji javno istupa i traži zaštitu nadležnih. Međutim, Direkt u nezvaničnim razgovorima saznaje da je nezadovoljnih još, ali zarad dobrih komšijskih i rodbinskih odnosa ne žele da se zamjeraju. 

„Ostali stanovnici su pasivni, samo se užasavaju, ali ne bi se niko pobunio. Svi su u nekom strahu, jer je korupcija je u svemu“, objašnjava sagovornik.

Za njega bi jedino prihvatljivo rješenje bilo deinstaliranje mašina i izmještanje separacije na drugu lokaciju. Kaže da samo čeka da utvrdi ko je zaista odgovorno lice i da će odmah predmete proslijediti pravosudnim institucijama. 

„Kako čovjek može da se osjeća – bespomoćno, jer ovdje jedan čovjek očigledno može da radi šta god hoće. Nemate se kome požaliti, svi kažu da nisu nadležni“, tako odgovara na pitanje kako se osjeća pojedinac koji se jedini bori za javnu stvar u sistemu koji ne funkcioniše. 

Uzurpirano javno zemljište?

Separacija se jedinim dijelom nalazi na zemljištu koje je u posjedu Šuma Republike Srpske, otkrio je Direkt, a o tome smo obavijestili i ovo javno preduzeće, koje nije znalo da mu je zemljište uzurpirano. 

U odgovoru Direktu 30. juna potvrdili su da parcelu nisu ustupili na korištenje, koncesiju ili zakup nijednom pravnom ni fizičkom licu, niti su upoznati da je na njihovom zemljištu niklo milionsko postorenje. 

„Kada je riječ o eventualnim aktivnostima eksploatacije ili separacije šljunka na ovoj parceli Šumsko gazdinstvo Botin Nevesinje nije upoznato sa takvim aktivnostima, niti je izdavalo saglasnost ili odobrenje za izvođenje navedenih radova, a neovlašteni radovi na parceli do sada nisu evidentirani“, stoji u odgovoru Šuma Srpske. 

Navode još i to da na terenu ne mogu baš odmah utvrditi neovlašteno korištenje parcela.

„Ukoliko eventualno neovlašteno korištenje navedene parcele bude ometalo korištenje šuma i šumskog zemljišta, biće preduzete zakonske mjere“, upozoravaju iz ovog javnog preduzeća. 

Načelnik Avdalović ne zna ko je vlasnik separacije

O separaciji ne zna mnogo, tako makar kaže, ni nevesinjski načelnik Milenko Avdalović. Ne zna ko je njen vlasnik, ne zna ni na čijem je zemljištu postavljena, ali zna da postrojenje vrijedi makar milion i da neće početi da radi bez dozvola. 

„Postrojenje se može postaviti, ali ono ne radi. To je objekat koji vrijedi milion i sada da ono radi bez dozvole, pa, razmislite malo. Ja pretpostavljam da neće početi da radi prije svih dozvola, a ako bude radilo, imaće problem sa inspekcijom“, uvjerava prvi čovjek ove hercegovačke opštine. 

Na naše pitanje da li je logično da načelnik ne zna ko je vlasnik milionskog postrojenja na području opštine, na čiji rad pritom postoje i pritužbe građana, Avdalović odgovara: „Logično je, je li vi mislite da mi znamo svakog privrednika?“. 

Svakog privrednika možda i ne zna, ali je malo vjerovatno da ne zna da je upravo sin njegovog vozača pokrenuo ovaj posao. 

Mladi lokalni investitor i nova radna mjesta

Mladi nevesinjski investiror koji je ostao da se bori i stvara u svojoj zemlji – tako sebe vidi Luka Savić, koji kaže da iza separacije stoji kao fizičko lice, jer je registracija projekta još u toku. Traju i procedure za dobijanje svih neophodnih dozvola, a mehanizaciju je nabavio lično on.

Ono što se dešavalo tokom juna je bilo samo testiranje mašina. Preradili su na taj način određenu količinu šljunka, a probnog rada će, najavljuje, biti još.

U izjavi za naš portal, Savić uvjerava da u njegovom biznisu nema ništa sporno, da je sve urađeno u skladu sa zakonom i ponavlja da separacija nije počela zvanično da radi.

To objašnjenje nije logično mještanima koji su se u vrele junske dane zatvarali u kuće.

„Ja predstavljam tu separaciju, stojim iza toga da tu nema ništa loše, niti ugrožava životnu sredinu. Iako tu ima nekih kuća koje su blizu, mislim da ne bi trebalo da na bilo koji način ugrožava način njihovog života“, uporan je Savić.

Decidiran je da je kapital njegov, da je do novca došao tako što je u privatnom biznisu od šesnaeste godine, a dio sredstava je, kaže, obezbijedio sufinansiranjem uz pomoć banaka. Ne zna koliko je tačno novca do sada uložio, ali demantuje sve tvrdnje da iza ovog projekta stoji neko drugi.

“Ne znam uopšte o čemu pričate. Iza mene stoji samo moja porodica i zahvalan sam im na tome“, jasan je on.

Nisam uzurpirao javno zemljište

Savić ne priznaje ni to da je neovlašteno zauzeo javno zemljište. Potvrdio je da je jedna parcela njegovog djeda, a susjedna lokacija na kojoj je odložen šljunak je u posjedu Šuma Srpske, kojima je tek predao zahtjev za ustupanje zemljišta.

U činjenici da je na tuđem zemljištu instalirao mehanizaciju i deponovao šljunak bez prethodne saglasnosti, Savić ne vidi problem.

„Tu su samo stavljene mašine, a one neće raditi dok se ne dobiju sve dozvole”, insistira naš sagovornik i dodaje: „Meni kao dvadesetčetvorogodišnjem momku koji je ostao da radi u svom gradu i svojoj državi, mislim da bi država trebalo bar toliko da učini. Od milion hektara koje posjeduju Šume RS, nadam se da samo ta dva hektara na kome je obični krš i hercegovački kamenjar neće biti problem da se ustupi, naravno uz novčanu naknadu koja im sljeduje po zakonu“, smatra ovaj mladi nevesinjski biznismen. 

Kazna od 500 KM zbog nelegalne eksploatacije šljunka

Prema informacijama Direkta, investitor Luka Savić je u oktobru prošle godine kažnjen sa 500 maraka zbog eksploatacije materijala iz rijeke Zalomke, te mu je zabranjena dalja djelatnost vađenja šljunka na tom području. Za te radove nije imao neohodnu saglasnost Voda Republike Srpske, što je utvrdila vanredna inspekcijska kontrola.

Veselin Jelačić, koji posjeduje imanje u mjestu Žiljevo, ispričao je za naš portal da mu je upravo Savićeva mehanizacija neovlašteno i nelegalno prekopala dio parcele u dužini od 30 do 50 metara pašnjaka, prilikom dislociranja šljunka. Zbog toga priprema i tužbu i poručuje da ništa neće obeshrabriti.

Međutim, Savić negira da je bilo šta od navedenog učinio.

„Mislim da vam je neko pogrešno dao informaciju“, rekao je on i poručio kako očekuje da će njegov biznis zaživjeti već tokom ove godine i da će zaposliti najmanje pet osoba iz Nevesinja.

Oči Krekovljana ovih mjeseci uprte su u nadležne institucije. Dok jedni očekuju zaštitu ljudi i prirode, drugi čekaju dozvole koje bi otvorile put milionskoj investiciji i novim radnim mjestima.

“Ne znam više šta da radim”, rezignirano zaključuje Miljan Luketa, dok uznemireno čeka novi dan kada će se pogon ponovo oglasiti.

The post Nevesinje: Separacija čeka dozvole za rad, mještani Krekova od institucija traže zaštitu appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Šest godina održavale su vezu na daljinu, putujući između dva grada autobusom i automobilom, prije nego što su 2018. godine odlučile da počnu živjeti zajedno.

Danas su u sretnom braku i majke su četverogodišnje djevojčice. Međutim, ni njihov brak ni njihovo roditeljstvo nisu priznati u Bosni i Hercegovini. Ono što mnogi parovi podrazumijevaju kao životne, pravno jednostavne prekretnice, za njih je bio dug proces koji su morale ostvariti izvan granica države u kojoj žive.

Kada govore o početku svoje veze, obje se vraćaju u vrijeme kada je LGBTIQ zajednica u BiH bila znatno manja i povezanija nego danas.

„U to vrijeme je nekako naša zajednica bila puno drugačija. Organizovali su se partiji, puno češće nego danas. Na jednom od tih partija smo se upoznale“, prisjeća se Ela.

Iako je udaljenost znala biti naporna, druge prepreke gotovo da nisu imale. Njihovi prijatelji već su znali da su gej, a ni porodice nisu reagovale na način kojeg se mnogi LGBTIQ ljudi pribojavaju.

„Znali su za nas da smo gej“, kaže Lara.

Ela dodaje da roditelji često naslute mnogo prije nego što im djeca nešto saopšte.

„Porodica uvijek nekako zna. Samo dok dođe do tog čina da čovjek nešto i progovori.“

Bilo je razgovora, pitanja i nedoumica, ali ne i odbacivanja.

„Postoje neke nejasnoće, strahovi ili ne znam ni ja šta, ali nije bilo nekog odbijanja ili grubosti“, kaže Ela.

„Nismo prošle neku traumu oko porodice“, dodaje Lara.

Nakon što su počele živjeti zajedno, razgovori o budućnosti vrlo brzo su dobili konkretan pravac. Umjesto planiranja svadbe, njih dvije su počele planirati porodicu.

„Počela je ozbiljna tema oko djeteta“, kaže Lara.

U to vrijeme u pojedinim državama regiona već su postojale mogućnosti da istospolni parovi sklope brak. Ipak, njima je nešto drugo bilo važnije.

„Pomislile smo: čekaj, ne možemo sad gubiti vrijeme. Nekako je bitnije dijete. Vjenčati se možemo uvijek.“

Pandemija je nakratko zaustavila sve planove. Putovanja su postala komplikovana, granice zatvorene, a odlazak u drugu državu radi medicinskog postupka gotovo nemoguć. Kada su se okolnosti konačno počele vraćati u normalu, nastavile su tamo gdje su stale.

Prije svega pokušale su pronaći način da proces vantjelesne oplodnje obave u Bosni i Hercegovini.

„Raspitivale smo se da li postoji možda ovdje neka mogućnost vještačke oplodnje, ali zakonski nije regulisano i onda smo mi krenuli dalje istraživati po drugim bliskim nam državama“, kaže Ela.

U Bosni i Hercegovini postupak medicinski potpomognute oplodnje dostupan je bračnim i vanbračnim zajednicama, ali ne i istospolnim parovima. Zbog toga su bile primorane tražiti rješenje izvan zemlje.

Nakon dugog istraživanja odlučile su se za Sjevernu Makedoniju.

„Grčka je, takođe, bila opcija, ali Sjeverna Makedonija je bila bolje rješenje. Ipak je to neko naše govorno područje gdje se možemo lakše snaći. Ide se u nepoznato, ide se po nešto što je tebi životno važno“, objašnjava Ela.

Sedmicama su čitale iskustva drugih ljudi, tražile informacije o klinikama i doktorima, pokušavajući donijeti odluku koja će im promijeniti život.

„Svašta smo nešto pročitale. Tamo radi poznati doktor, mnogi ljudi iz drugih država dolaze kod njega i uspješno radi svoj posao“, kaže Lara.

Osim emocionalno, cijeli proces bio je i finansijski zahtjevan.

„Između 15.000 i 20.000 maraka“, kaže Ela govoreći o troškovima.

„To je povuklo neke finansijske odluke i poteze.“

Isplati se, postupak je bio uspješan. Lara je rodila djevojčicu, a Ela je postala druga majka.

Nekoliko mjeseci nakon rođenja kćerke vratile su se temi koju su ranije stavile po strani.

„Kad smo vidjele da je dijete u redu nakon nekoliko mjeseci rekli smo da je sada vrijeme da završimo i tu priču“, prisjeća se Ela.

Lara se smije dok govori da je dio porodiljskog odsustva provela planirajući vjenčanje.

„Porodiljno sam provela planirajući vjenčanje.“

Vjenčale su se u Zagrebu. S njima su bile porodice, prijatelji i kume iz Sarajeva. Sve su organizovale uz veliku emotivnu, logističku i finansijsku pomoć kuma.

„Povele smo prijateljicu odavde koja je profesionalni fotograf, napravile smo jednu pravu malu svadbu.“

Dok govori o tom danu, Lara i danas djeluje emotivno.

„Vjenčanje nam je bilo predivno. Stvarno smo sebi priuštile lijepe uspomene. Ta sala puna naših ljudi, prijatelja i porodice dok mi izgovaramo da.“

Zastaje na trenutak, pa nastavlja.

„Ja živim svoj brak i osjećam ga. Za mene je najvalidniji na svijetu.“

Kasnije će reći i nešto što vjerovatno najbolje opisuje koliko joj taj čin znači.

„Nekad se zadesi na poslu da imam puno posla i problema i onda dotaknem taj prsten i pogledam u njega. Imam osjećaj kao da me čuva.“

Ipak, upravo nakon vjenčanja postalo je još jasnije koliko je razlika između njihovog privatnog života i načina na koji ga vidi država.

Istospolni brak sklopljen u Hrvatskoj nije priznat u Bosni i Hercegovini pa za institucije one nisu bračni partneri.

„Iako smo se mi vjenčale u Hrvatskoj, ovdje nam nije priznato to vjenčanje i mi praktično nismo ovdje pravna zajednica“, kaže Ela.

Bitka za pravno priznavanje roditeljstva

Najveći problem ipak nije brak nego roditeljstvo.

Iako je od rođenja uključena u odgoj djeteta, Ela nije upisana ni kao roditelj ni kao staratelj.

„Ne postoji mogućnost“, kaže.

„Nema ni mogućnosti da se ja upišem kao drugi roditelj, staratelj, kao bilo šta.“

Uz podršku Sarajevskog otvorenog centra (SOC) i pravnih savjetnika pokrenule su postupak kojim pokušavaju pronaći način da Ela bude pravno prepoznata kao roditelj.

„Odlučili smo da pokrenemo proceduru da vidimo postoji li neka pravna mogućnost da zahtijevam da mi omoguće da se upišem kao staratelj djetetu.“

Proces traje godinama.

„Prošle smo razne nivoe vlasti. To je još u proceduri.“

Dok postupak traje, svakodnevni život donosi brojne prepreke.

„Nažalost nemamo prava. Niko me ne vidi kao roditelja tog djeteta“, kaže Ela.

To znači da bez posebnih saglasnosti ne može sama putovati s djetetom preko granice. Ne može samostalno završavati administrativne procedure, donositi odluke vezane za zdravstvenu zaštitu, niti obavljati niz poslova koje roditelji inače podrazumijevaju.

„Ako treba bilo šta da se potpiše za dijete, bilo kakva zdravstvena njega, ne mogu se ja potpisati.“

Dodaje da sve mora završavati Lara.

„Što god se pita za dijete, ona je ta koja mora biti tu.“

U sistemu se Lara vodi kao samohrana majka.

„Iako ja postojim, ja nisam vidljiva nigdje“, kaže Ela.

To je posebno frustrirajuće jer, kako ističe, svakodnevno živi roditeljsku ulogu.

„Ja sam zaista u ulozi roditelja i dajem sve od sebe da to roditeljstvo bude na jednom visokom nivou.“

Lara kaže da joj je upravo to najteže.

„Mene bi najsretnijom učinilo i najviše sigurnosti bi ulilo u moj život da se u rodni list upiše i Ela.“

Kada govori o prioritetima, kaže da bi prije izabrala da njena supruga bude upisana kao roditelj nego da njihov brak bude priznat.

„Kad bih trebala da biram između toga da mi bude priznat brak ili da se Ela upiše kao drugi roditelj, izabrala bih to.“

Problemi se ne završavaju na roditeljstvu.

Nepriznavanje njihove zajednice utiče i na druga životna pitanja. U slučaju bolesti ili hitnih medicinskih situacija partnerice nemaju status koji bi im omogućio da donose odluke jedna za drugu.

„Ako jednoj bude nešto u bolnici, mene tu ne prepoznaju kao nekoga ko je član porodice“, objašnjava Ela.

U takvim situacijama prednost imaju biološki srodnici.

Slično je i s imovinsko-pravnim pitanjima.

„Mi kupimo stan i ako se nešto desi, niti ona niti dijete nemaju pravo da to naslijede prvom linijom“, kaže Ela.

Zbog toga su morale tražiti alternativna pravna rješenja.

„Mi smo jedna drugoj napravile papire da ja mogu nešto u ime Ele i za Elu i da Ela može u ime mene i za mene“, objašnjava Lara.

Za ono što je drugim bračnim ili vanbračnim parovima dostupno automatski, one su morale angažovati advokate, notare i dodatno se informisati o različitim pravnim mehanizmima zaštite.

„Drugi ljudi kojima su brakovi priznati ne gube toliku energiju da prave sebi sisteme zaštite koje smo mi sebi morale same.“

Ela kaže da takva situacija proizvodi stalni osjećaj nesigurnosti.

„Taj segment da moraš svoja prava tražiti na taj način, a pitanje je da li ih možeš ostvariti, tegoban je i mukotrpan.“

Uprkos svemu, obje naglašavaju da ne žele odustati od borbe.

Zbog toga podržavaju procese koje vodi SOC kada je riječ o pravnom priznanju partnerstava i pokušajima da se reguliše status djece koja odrastaju u istospolnim porodicama.

„Guramo mi na obje strane“, kaže Lara.

Njihova kćerka danas odrasta okružena porodicom i prijateljima koji znaju ko su njene majke. Do sada, kažu, nisu imale negativna iskustva, ali su svjesne da će se i ona jednog dana suočavati s pitanjima koja druga djeca možda neće imati.

Na pitanje da li bi voljela da njena kćerka bude heteroseksualna, Lara odgovara iskreno.

„Ja bih voljela da bude strejt.“

Ne zato što je ne bi prihvatila, nego zato što vjeruje da bi joj život bio jednostavniji.

„Bilo bi joj lakše da se ne mora boriti sa sistemom.“

Ne bi morala prolaziti kroz pravne bitke, sastanke s advokatima i procedure kroz koje prolaze njene majke.

„Zašto bi prolazila svu tu torturu?“

Na kraju razgovora vraća se na ono što smatra najvažnijim.

„Najvažnije je da bude sretna.“

U toj rečenici staje i njihova priča. Porodica koju su izgradile postoji svakog dana – u zajedničkom domu, roditeljskim obavezama, uspomenama sa vjenčanja i odrastanju njihove kćerke. Ono što traže nije stvaranje porodice, jer su je već stvorile. Traže da je sistem konačno prepozna. I morao bi jer jednakost i ljudska prava nisu servirana na švedskom stolu.

Ona su garantovana Ustavom i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima.

Tekst preuzet s portala lgbti.ba

The post Istospolno roditeljstvo u BiH: ‘Iako sam i ja majka, u sistemu sam nevidljiva’ appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Iz Centra ističu da građani i zainteresovana javnost nisu imali priliku da učestvuju u odlučivanju o ovom projektu još od prije 16 godina, kada je odobrena Studija uticaja na životnu sredinu. Smatraju da je time godinama uskraćivano pravo javnosti da učestvuje u donošenju odluka o projektu koji prate brojne kontroverze, incidenti i sudski postupci.

Podsjećaju da je nadležno ministarstvo odbilo zahtjev Centra za životnu sredinu i Aarhus centra u BiH za priznavanje statusa stranke u postupku obnove ekološke dozvole. Protiv te odluke pokrenut je poseban upravni spor.

Prema navodima Centra, takva odluka onemogućila je javnosti da predlaže dokaze i učestvuje u rasvjetljavanju važnih pitanja u vezi s radom hidroelektrane, uključujući i uzrok masovnog pomora ribe koji se dogodio nizvodno od HE “Ulog” u septembru 2025. godine.

Ističu da do danas nije službeno utvrđen uzrok pomora ribe, zbog čega, kako navode, postoji opravdana zabrinutost u pogledu bezbjednosti rada hidroelektrane i mogućih posljedica po životnu sredinu.

Foto: Arhiva

Dodatno navode da prilikom donošenja odluke o obnovi ekološke dozvole nije uzet u obzir naučni model međunarodnog stručnog tima, iako je, prema njihovim tvrdnjama, bio dostupan nadležnom ministarstvu.

Uprkos otvorenim pitanjima, hidroelektrani “Ulog” izdata je nova petogodišnja ekološka dozvola, iako prethodno, kako tvrde iz Centra za životnu sredinu, nisu utvrđeni niti otklonjeni svi mogući uzroci štete po životnu sredinu.

Iz Centra poručuju da građani imaju zakonsko pravo da učestvuju u odlučivanju o projektima koji mogu imati uticaj na prirodu i životnu sredinu te da je transparentno donošenje odluka jedan od osnovnih principa odgovornog upravljanja prirodnim resursima.

Za sada nema reakcije nadležnog ministarstva povodom podnesene tužbe.

Hidroelektrana „Ulog“ nalazi se na gornjem toku rijeke Neretve, u osjetljivom planinskom području između Kalinovika i planinskih ekosistema istočne Hercegovine. Rijeka Neretva je poznata po visokom stepenu biodiverziteta i jedinstvenim riječnim staništima, zbog čega se često navodi kao jedan od ekološki najvrijednijih vodotoka u regiji.

Projekat HE „Ulog“ godinama je predmet osporavanja ekoloških organizacija i dijela stručne javnosti, prije svega zbog načina na koji je provođena procjena uticaja na životnu sredinu i zbog dugog vremenskog razmaka između početnih dozvola i kasnijih izmjena projekta. Kritike se najčešće odnose na pitanje da li su u međuvremenu ažurirane ekološke studije u skladu sa promjenama u stanju ekosistema i savremenim standardima zaštite prirode.

Dodatni izvor kontroverzi je primjena tzv. Aarhuske konvencije, međunarodnog sporazuma koji garantuje pravo javnosti na pristup informacijama, učešće u donošenju odluka i pravnu zaštitu u pitanjima životne sredine. Ekološke organizacije tvrde da im u ovom slučaju to pravo nije u potpunosti omogućeno, posebno u postupku obnove ekološke dozvole.

U širem kontekstu, hidroenergetski projekti u Bosni i Hercegovini već godinama izazivaju rasprave između potreba za proizvodnjom obnovljive energije i zaštite riječnih ekosistema. Posebno su sporne male i srednje hidroelektrane na planinskim rijekama, gdje se često ističe rizik po riblji fond, kvalitet vode i prirodni tok rijeka.

U tom okviru se posmatra i slučaj masovnog pomora ribe nizvodno od HE „Ulog“ u septembru 2025. godine, koji je dodatno pojačao zabrinutost javnosti i otvorio pitanja o nadzoru nad radom objekta i mogućim uticajima na ekosistem.

The post Slučaj HE “Ulog”: Zašto je javnost nakon 16 godina ponovo izbačena iz odlučivanja o rijeci Neretvi? appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Razloge ukidanja glavni republički tužilac vidi prvestveno u nepotpunim i nepravilno sprovedenim istražnjim radnjama postupajućeg tužioca koji u toku postupka nije cijenio dokaze iz spisa, niti je tokom istrage pribavio druge dokaze u cilju utvrđivanja krivične odgovornosti pravnog lica MEDNA NV d.o.o. Mrkonjić Grad.

Tako su u postupku pribavljanja dokaza, radi utvrđivanja postojanja krivičnih djela za koje se tereti MEDNA NV d.o.o. Mrkonjić Grad, trebali biti saslušani mještani na okolnosti zagađenja potoka Grabovac i Medljanke, te rijeke Sane, kao i rukovodilac rudnika uglja Medna. Pored toga, tužilac je bio u obavezi uzeti izjavu podnosioca prijave, Centra za životnu sredinu te svakako cijeniti sve dokaze koje je Centar predao uz krivičnu prijavu.

Kako se navodi u Rješenju kojim se ponovo otvara istraga po krivičnoj prijavi Centra protiv preduzeća MEDNA NV d.o.o. Mrkonjić Grad, tužilac će u ponovljenom postupku dopuniti sprovedenu istragu što podrazumijeva sačinjavanje validne fotodokumentacije sa uviđaja, saslušanje mještana, podnosioca prijave, nadležnog inspektora, rukovodioca rudnika i pribavljanje svih rješenja u vezi sa radom rudnika uglja Medna.

The post Ponovo otvorena krivična istraga u slučaju rudnika Medna appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.

Građansku inicijativu, podnesenu u skladu sa članovima 77., 78. i 79. Statuta Općine Žepče, potpisala su 172 građanina i građanke Općine Žepče, čime je značajno premašen statutarni minimum od 100 potpisa, koji predstavlja uslov da Općinsko vijeće bude obavezno razmatrati građansku inicijativu. Uprkos tome, Općina Žepče nije postupila u skladu sa vlastitim Statutom, već je inicijativu odbila zbog pogrešnog tumačenja njene svrhe i sadržaja.

Građanska inicijativa podnesena je na osnovu člana 77. Statuta Općine Žepče kojim je izričito propisano da „o svakom pitanju iz djelokruga Općinskog vijeća građani mogu pokrenuti raspravu putem građanske inicijative“. Nadalje, član 78. Statuta propisuje da je Općinsko vijeće dužno raspravljati o građanskoj inicijativi ukoliko je podržana potpisima najmanje 100 građana upisanih u birački spisak Općine, dok član 79. Statuta propisuje da je Općinsko vijeće dužno razmotriti građansku inicijativu i donijeti odluku u roku od 60 dana od dana dostavljanja inicijative.

Umjesto da postupi u skladu sa ovim odredbama, Općina Žepče je inicijativu odbila uz obrazloženje da Općinsko vijeće nije nadležno za stavljanje van snage upravnih rješenja, pozivajući se na odredbe Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine koje regulišu poništavanje upravnih akata.

Takvo obrazloženje predstavlja pogrešnu primjenu materijalnog prava.

Naime, građanska inicijativa nije predstavljala pravni lijek protiv upravnih rješenja niti je od Općinskog vijeća zahtijevala da ono neposredno poništi ili ukine upravna rješenja donesena u upravnom postupku. Građani su tražili da Općinsko vijeće, kao predstavnički organ građana, raspravlja o zakonitosti procesa izdavanja spornih rješenja, o propustima u uključivanju javnosti u postupak odlučivanja, te da kroz svoje nadležnosti pokrene reviziju postupanja nadležnih općinskih službi i razmotri mogućnosti za otklanjanje uočenih nepravilnosti.

Drugim riječima, predmet građanske inicijative nije bilo neposredno odlučivanje o pravnom statusu upravnih rješenja, nego pokretanje javne rasprave o pitanjima iz nadležnosti Općinskog vijeća, što predstavlja upravo svrhu instituta građanske inicijative.

Takvo postupanje u potpunosti odgovara nadležnostima Općinskog vijeća utvrđenim Statutom.

Naime, član 23. Statuta propisuje da Općinsko vijeće utvrđuje općinsku politiku, prati njeno ostvarivanje, donosi prostorne i urbanističke planove, razmatra izvještaje o radu Općinskog načelnika i općinske administracije, donosi odluke iz oblasti prostornog planiranja i zaštite okoliša, te obavlja i druge poslove utvrđene zakonom i Statutom.

Istovremeno, član 12. Statuta propisuje da Općina, kroz svoje organe, utvrđuje i provodi politiku uređenja prostora i zaštite okoliša, donosi prostorne i urbanističke planove, poduzima mjere zaštite zdravlja stanovništva, uspostavlja inspekcijski nadzor nad izvršavanjem propisa iz svoje nadležnosti te osigurava zaštitu ljudskih prava i interesa građana.

Upravo su pitanja koja su obuhvaćena građanskom inicijativom – zaštita okoliša, prostorno planiranje, transparentnost rada općinskih službi, zaštita zdravlja građana, pravo javnosti na učešće u odlučivanju i zakonitost rada lokalne uprave – pitanja koja nesporno pripadaju samoupravnom djelokrugu Općine Žepče i nadležnosti Općinskog vijeća.

Posebno zabrinjava činjenica da je Općina potpuno zanemarila odredbe Glave IX Statuta kojima se uređuje neposredno učešće građana u odlučivanju.

Statut građansku inicijativu ne poznaje kao pravni lijek u upravnom postupku, nego kao instrument neposredne demokratije kojim građani pokreću raspravu o pitanjima od javnog interesa. Upravo zbog toga nije bilo pravnog osnova da se građanska inicijativa odbije pozivanjem na odredbe Zakona o upravnom postupku koje regulišu poništavanje upravnih akata.

Da je zakonodavac želio ograničiti građansku inicijativu isključivo na donošenje općih akata, to bi bilo izričito propisano. Naprotiv, član 77. Statuta koristi izraz „o svakom pitanju iz djelokruga Općinskog vijeća“, čime je građanima omogućeno da pokrenu raspravu o svim pitanjima koja se nalaze u nadležnosti predstavničkog organa lokalne samouprave.

Osim toga, članovi 80., 83., 84. i 85. Statuta dodatno obavezuju Općinu da afirmira građanske inicijative, konsultacije sa javnošću, saradnju sa udruženjima građana, transparentnost rada i aktivno učešće građana u procesu odlučivanja, posebno kada se radi o pitanjima zaštite okoliša i razvoja lokalne zajednice.

Ovakvim postupanjem Općina Žepče nije odbila samo jedan zahtjev građana, već je faktički uskratila ostvarivanje prava na građansku inicijativu koje garantuje njen vlastiti Statut.

Podsjećamo da građanska inicijativa nije podnesena radi zaštite pojedinačnih interesa, već radi zaštite javnog interesa, prava lokalne zajednice na učešće u odlučivanju i zaštite okoliša, što predstavlja jedno od temeljnih načela lokalne samouprave, ali i obavezu Bosne i Hercegovine koja proizlazi iz Aarhuske konvencije.

Udruženje „EKO BISTRICA/KISELJAK” i Udruženje “Aarhus centar u BiH”  smatraju da je Općinsko vijeće bilo dužno staviti građansku inicijativu na dnevni red, provesti javnu raspravu, razmotriti sve navode građana i donijeti obrazloženu odluku u skladu sa članom 79. Statuta, umjesto da se građanska inicijativa odbaci pozivanjem na odredbe Zakona o upravnom postupku koje se u ovom slučaju uopće ne odnose na institut građanske inicijative.

Iz tog razloga očekujemo da Općinsko vijeće Žepče ispravi ovu povredu Statuta, omogući raspravu o građanskoj inicijativi koju je podržalo 172 građana, te potvrdi opredijeljenost Općine za transparentno odlučivanje, poštivanje prava građana na učešće u javnim poslovima i dosljednu primjenu vlastitog Statuta.

Građanska inicijativa nije zahtjev za poništenje upravnog akta. Ona je ustavno i statutarno pravo građana da od svojih izabranih predstavnika zahtijevaju raspravu o pitanjima od javnog interesa. Upravo to pravo je u ovom slučaju bilo uskraćeno.

The post Općina Žepče prekršila statut, ignoriše zahtjeve građana appeared first on 👁️‍🗨️ Pogledaj Progledaj 👁️‍🗨️.